Istinu Bushove politike pokazale sindikalne demonstracije

Shema društvenog života, kako je to već primijećeno ne samo u Hrvatskoj, danas je analogna manično-depresivnim duševnim poremećajima različitog intenziteta. Takva opservacija, naravno, ne znači da moramo završiti u organicističkim teorijama društva, koje govore da je ono, u potpunoj analogiji sa životom pojedinca, ili zdravo ili bolesno. U prijelazima s pojedinačne na grupnu, klasnu i dinamiku masa stvari se dodatno usložnjuju, ali i pojednostavljuju. No, ovdje hoćemo naglasiti sljedeće: socijalna imaginacija danas se, zahvaljujući i bitnom medijskom posredovanju politike, iscrpljuje u smišljanju prečaca do “konačnih rješenja”, koja nikako da nastupe. Ta rješenja još su se osamdesetih godina prošloga stoljeća u nas olako obećavala, no ipak je u tzv. jednostranačju postojala veća unutar- i izvansistemska opozicija sistemu, koja je npr. još mogla pisati u javnosti zapažene knjige o olako obećanoj brzini. Za razliku od toga vremena, danas jedni te isti subjekti društvenog života, a to znači prije svega oni koje zovemo političari i oni koje zovemo medijski kreatori javnog mnijenja, ali i aktivisti civilnog društva, teoretičari itd. takoreći u jednom dahu proizvode svoju “poziciju” i “opoziciju”. Sve većom imitacijom društva spektakla, odnosno debakla, kao naličja istoga.

Redovno izvanredno stanje u Centru

U tako iznova podijeljenim kartama pojedinci i grupe, naizgled bez obzira na ideološki predznak, troše se na izmišljanje strategije svoje “vidljivosti”. Što u prijevodu znači naguravanje svim sredstvima kojih se domisle (to se zove marketing, PR, branding i sl.) u nekad samo ideološko-politički, a danas prividno sve-životo-dajni centar. A budući da izgleda kako je on jedini, da je izraz ako ne novog “jednoumlja”, ono barem nove ravnoteže razlomljenih parcijalih postmodernih identiteta, u kojoj se ti identiteti bore za međusobno prepoznavanje i priznavanje, taj centar mora sebe prikazivati kao stalnu buru u čaši vode. U drugoj terminologiji kao redovno izvanredno stanje. U nekoj trećoj i kao oblik pra-fašizma, u smislu kako taj pojam upotrebljava talijanski semiotičar Umberto Eco. U tome je sva tajna tzv. radikalizma centra, osjećaja u društvu da se “situacija (i mimo naše volje) intenzivira”, ne bi li sve ostalo isto. A da isto ostati ne može.

U terminima duševnog zdravlja, naše političko stanje je još pred ratove devedesetih najbolje u krilaticu sažeo tada sarajevski psihijatar Dušan Kecmanović, nazvavši ga niti normalnim, niti patološkim, psihijatri bi još rekli i “graničnim” ponašanjem. A nije li u nekom najdoslovnijem smislu baš patologija granica i razgraničenja sav sadržaj sukoba devedesetih? I nisu li iz njega, uz malu pomoć velikih svjetskih prijatelja, koji sada redovno svraćaju u naše krajeve, svi izašli kao (po samorazumijevanju) pobjednici?

Ako se u devedesetima politički prečac do “nacionalne normalnosti” u krajnjim oblicima zvao etničkim čišćenjem, kako nazvati situaciju kada vas vođa najmoćnije države na svijetu (i) zbog toga proglasi velikim borcima za slobodu? A nema sumnje da će to on ili neki njegov nasljednik reći ili je već rekao i ostalim narodima u našoj tzv. regiji. Na redu je dakle “čišćenje čišćenja” kao prilog novoj evro-atlantski integriranoj, političkoj normalizaciji.

No, ulozi su u toj igri s američkim predsjednikom dvostrani: on će pročistiti naše grijehe, a mi njegove. Štoviše: spram “svjetskog terorista br. 1”, kako se Busha oslovljava na alter-globalizacijskim antiratnim skupovima, veliko je pitanje tko kome ima ponuditi više legitimiteta? Trgovci “malim prljavim ratovima” u tzv. regiji njemu ili veliki svjetski trgovac ratne pax americane na zalasku njima? I to se onda cinički iskreno zove: “Hrvatska se vraća kući”. Zbilja, na djelu je, rječnikom menađerske ideologije, Win-Win situacija, u kojoj su vladajuće političke klase posvuda, a to znači u maloj tranziciji postsocijalizma i u velikoj tranziciji kapitalizma u nešto što će uslijediti nakon neoliberalizma, na dobitku. No, ne treba biti prorokom da se shvati kako je kratkoročna pobjeda već srednjoročno barem ambivalentna – jedna prava Win-Lose situacija. A i na dugi rok nismo svi jednako (Lose-Lose) mrtvi.

Ustaše, Teletubbiesi i netko treći

Vratimo li se uvodnoj tezi o manično-depresivnoj prirodi, ne samo našeg, političkog života i pokušamo li je primijeniti na doček Georga W. Busha u Zagrebu, kako od establishmenta, “gornjeg grada”, tako i od “ulice”, “donjeg grada”, te od organizirane alternative, čini se kao da je uvodno inaugurirana teza zakazala. Nikakva manijačenja, ali ni ikakve velike depresije od posjeta Busha kao da za nikoga nije bilo. Prije bi se situacija mogla opisati pojmovima rezignacije, možda i nekog začudnog otrežnjenja, kao paradoksalne posljedice sve jačih “droga”, koje se stanovnicima nude. A možda i mogućim iako nesigurnim stalno ponovnim začecima neke djelatne alternative?

Optimisti zaključuju: građani su odlučili da na ljutu političko-medijsku agresiju “dočeka” odgovore ljutom travom apstinencije i nesudjelovanjem u predstavi. Što je čudna inverzija u devedesetima navodno popularne ideologije “spremnosti” za dom. Pesimist bi pak zaključio da je sramotni izostanak velikih demonstracija dokaz već gotovo dovršene post-političke imobilizacije (idiotizacije u izvornom političkom smislu) ovoga društva.

U ne tako davnoj, na sreću nepotpunoj, ali efektnoj, podjeli našeg političkog polja od strane Predraga Raosa, onoj na ustaše i Teletubbiese, ispalo bi da su, u povodu dolaska Busha, obje političke grupe zakazale. No, poslovični mislilac koji je s onu stranu optimizma i pesimizma, kao nemisaonih, nerefleksivnih stanja, ne bi trebao žuriti s kvalifikacijama. Pogotovo ako se ne misli uguravati u opisani “prazni” i “odsutni” centar današnje političke ontologije. Na nama je sada da držimo stranu moguće re-filozofikacije i re-teoretizacije prakse, kao revolucijom već bremenit događaj. Jer i misaono tumačenje svijeta puno je važniji i potencijalno revolucionarniji događaj negoli to proizlazi iz Marxovih teza o Feuerbachu. U sasvim domaćoj, zagrebačkoj tradiciji, a u povodu Busheva posjeta, potrebno nam je pokušati ono što bi Gajo Petrović nazvao zadatkom mišljenja revolucije, koji nam ni danas, kao ni prije nekoliko desetljeća, nitko ne brani. Iz toga mišljenja stvari je moguće vidjeti barem manje crno-bijelo, a i to je nekakav početak izlaza iz skicirane kružne manično-depresivne sheme “epohalne izostalosti revolucije”.

Loše artikulirane mirovne demonstracije

O Bushovom predsjedničkom protokolu kao simulaciji izvanrednog stanja, idealu u kome bi sve svjetske vlasti voljele vidjeti svoje podanike, sve su nam ovih dana rekli razni “sigurnosni eksperti”. Ako je vjerovati toj komparativnoj svjetskoj policijskoj nauci, Zagrepčani su još dobro i prošli, s obzirom na to što su sve doživjeli razni gradovi u svijetu zbog posjeta američkog predsjednika. U nas oni koji su gledali na Bushov hotel i rutu kretanja predsjedničke kolone nisu smjeli otvarati prozore, u nekim drugim Bushovim posjetima nekim drugim zemljama nisu smjeli ni izlaziti iz kuća.

No, to je jedna strana problema. Druga je odgovor na pitanje zašto su zagrebački protesti, usprkos režimu osiguranja, i baš zbog njega, bili tako malobrojni i tako slabo politički artikulirani? Od tih dvaju pitanja, nazovimo ih pitanjima kvantitete i kvalitete demonstracija, više zabrinjava ovo drugo. Svi znamo kako su milijuni izašli na ulice evropskih gradova, a rezultat toga kolosalnog protesta ipak nije bio dovoljan da zaustavi početak rata u Iraku. Ono što bi dakle više trebalo zabrinjavati od malog broja sudionika protesta, jer stotinjak demonstranata dobrom artikulacijom može puno učiniti, ako već ne napraviti čuda, jest upravo slaba artikuliranost ljudi koji su se na protest već odlučili. Iako je, naročito na Trgu Francuske republike po transparentima, pa i po izgledu i raspoloženju sudionika, bilo očito da među njima prevladavaju socijalisti, marksisti, anarhisti i ekolozi vanparlamentarne opozicije, nitko od njih nije održao prigodan politički govor, već je sve prepušteno dežurnim glumcima i njihovoj sposobnosti estetsko-političke artikulacije. Za razliku od toga Cvjetnim trgom dominiralo je specifično shvaćeno, pseudo-religiozno mirovnjaštvo (svijeće za žrtve Bushove politike), što je sve jednog demonstranta koji je pristigao iz Belgije nagnalo da prizor usporedi s duhom Božića. Tako da je možda najautentičniji protest, birokratski neisplaniran, bio onaj, usprkos zabrani grupiranja, spontano formirane bučne povorke na putu od jedne do druge manifestacije.

Radikalni kritičari civilnog aktivizma reći će da se drugo od “profesionalnih” demonstranata i ne može očekivati. Dapače, da je paradoksalno što su mnogi od njih korisnici američkih fondova, između ostaloga i onih iz Hrvatske odlazećeg ureda USAID-a, pa ne mogu ozbiljno gristi ruku koja ih hrani. No, stvari se mogu postaviti, po hrvatsko civilno društvo, i lošije. Ili barem složenije: da na manifestacijama protiv Bushove politike nije bilo “stranih plaćenika” iz civilnog, NGO-sektora, kao i “stranih plaćenika” iz strancima uručenog komercijalnog medijskog sektora, malo bi “pravih” hrvatskih protestanata na njima i preostalo. A i pitanje je gdje bi sebe poslije u medijima vidjeli da nema komercijalnih medijskih kolonizatora. U tom smislu mogli bismo reći da globalna neoliberalna kolonizacija sama, kao po nekom automatizmu, u paket-aranžmanu proizvodi i lokalnu verziju otpora protiv sebe. Pa tako izgleda da neka “globalna država” kapitala već i u nas financira nekakvu svoju globalnu kritiku u izvedbi lokalne podružnice? No, možda preslabo da bi ta bila drugarska?

Sindikati snažniji od boraca za civilno društvo

Samo kao natuknica: interesantno je vidjeti kako je otpor spram globalnog kapitalizma, čega je Bush posvuda metafora, u svojoj manifestaciji u nas potpuno a-nacionalan. Nigdje ni jedne “hrvatske” svijeće za žrtve Bushovih ratova, nikakva “hrvatskog obilježja”, ni grba, ni zastave, ni himne – nigdje u prosvjedu. Ni kao oblika poistovjećenja, ni kao predmeta, fetiša, kritike, imaginativne prerade ili skrnavljenja. Očito: dug je put od eventualnog paljenja američke zastave (događaj je visio u zraku, kao moguć), do paljenja hrvatske (to čine samo neprijatelji Hrvatske, a ne kritičari Busha – oni se s tim simbolom još ne usude ni imaginativno suočiti). Usput, kod nas bi oba ova čina bili prekršaji, za razliku od predmeta kritike – SAD, gdje to ipak još uvijek nisu.

Jer, baš u povodu ovakve velike prilike za “vidljivost” civilnog društva, koja je propuštena, treba se upitati što je ono učinilo da ima svoju snažniju (i) medijsku infrastrukturu? Svaka grupica ima svoj bilten, glasilo, web-stranicu ili portal. Emisiju u elektronskim medijima. Ali želje za sinergijom su, provjereno, nikakve. No, to i ne treba čuditi uđemo li malo dublje u analizu današnjeg civilnog aktivizma, koji je i bez Busha, ali i zbog njega, u velikoj, ne samo organizacijskoj, krizi. Ljudi radikalnih svjetonazora već odavno ne pronalaze svoje političke stranke, ali sve više ni svoje nevladine organizacije, u kojima bi se mogli prepoznati. I to ne samo programski, već i organizacijski. Civilno društvo sada i u nas ne samo da nije radikalna kritika već je servis neoliberalne države. Zato ono imitira i sistem društvene promocije “centra”. U (post)feminizmu je za to skovan i termin: gender mainstreaming. Samo što je od ideje utjecaja na politički mainstream u nas ostala samo slika aktera scene u mainstreamu. Tako se nedavno u ovim novinama jednu feministicu reklamiralo kao hrvatski izvozni brand. Vratimo li se demonstracijama protiv Busha, vidjeli smo kako jedan profesionalni aktivist ljudskih prava demonstrira kao “amater” politički ekolog, no mogli smo pročitati i da njegov šef ljudska prava brani na večeri s Bushom.  

S obzirom na skicirano, onda nije čudno ni da se okrugli stol o rezultatima peticije za raspisivanje referenduma za (ne)ulazak u NATO održava u Salonu Matice hrvatske. A ne npr. u redakciji Zareza.

Ako svaka ozbiljna država financira svoju kritiku, za kritiku Busha i njegovih prijatelja nisu dovoljni cijeli marginalizirani Ujedinjeni narodi, a kamoli današnja hrvatska alternativa dominantnom načinu mišljenja i ponašanja financirana od hrvatske države. Zaključak koji iz toga treba izvesti ipak nije da je treba cinički ismijati, već da joj se treba priključiti. No, onda treba izabrati neki drugi put od manično-depresivnog naguravanja u centar. Npr. onaj koji su izabrale sindikalno organizirane mase tjedan kasnije. Istinu Bushove politike pokazale su sindikalne demonstracije.