Istočna Europa kao komad dreka

Na početku – ukratko, koliko je moguće, o uzici koja međusobno povezuje pet cjelina – (I) Evropa, kibersvijet i (realni) drugi, (II) Kapitalizam kao kanibalizam i historija, (III) Gravitacija nula, (IV) Izvan bitka i (V) Appendix – knjige Estetika kibersvijeta i učinci derealizacije Marine Gržinić, napomenimo s radošću, u zajedničkom izdavačkom pothvatu zagrebačkoga Multimedijalnoga instituta i sarajevskoga centra za komunikaciju i kulturu Košnica. Dakle, ukratko: riječ je o relaciji između neoliberalnoga kapitalizma (prvi kapitalistički svijet, zapadnocivilizacijski Imperij) i tranzicijskoga postsocijalizma (Istočna Evropa = onaj drugi svijet između prvoga i onog trećeg svijeta). Pritom navedenu relaciju, a u okviru radikalne kritike ljudožderskoga akta Zapada, autorica-filozofkinja označava dvjema temeljnim matricama – zapadnoevropskom “matricom društvenoga izmeta” i istočnoevropskom “matricom čudovišta”, gdje “matricu čudovišta” oblikuje prema nazivu konferencije Beauty and the East (1997.) u kojoj se “Istok”, naravno, našao na mjestu čudovišne beštije. U pretposljednjoj cjelini Izvan bitka tragom Giorgija Agambena (Otvoreno. Čovjek i životinja, 2002.), autorica apostrofira da je jedino “odrješenje za neodriješene u trećem i možda u drugom svijetu (…) to da ih ostavimo neodriješene”, s obzirom na to da “oni mogu biti spašeni samo u situaciji nemogućeg nespasenja” (str. 192).

Mrtvouzica: lijevo – desno

Pritom, osim što istočnoevropsku paradigmu definira kao “matricu čudovišta”, prepoznaje je i kao komad dreka, nedjeljivi ostatak. Naime, u uspostavljanju navedenih matrica Gržinić se koristi trima filozofsko-teorijskim priručnicima: osim toga što polazi od Kantova ukazivanja da se neuspjeh razuma temelji na antinomičnoj mrtvouzici između dva različita modusa – prvi neuspjeh je matematički (kvantitativni), a drugi – dinamički (relacijski), autorica kreće i od Lacanove definicije dviju formula seksuacije (spolne razlike) kao dva modusa neuspjeha – muški i ženski. Navedene definicije teoretičarka nadalje ujedinjuje postavkama Joan Copjec kojima je ponudila antinomije i formule seksuacije u shemi podijeljenoj na lijevu i desnu stranu. Dakle, lijeva strana, koja odgovara kantovskim dinamičkim antinomijama, označena je kao muška, dok je desna, koja odgovara kantovskim matematičkim antinomijama, ženska. S obzirom na autoričino isticanje u Uvodu da se fantazmatske tvorbe nove Evrope latila zapadnoevropskom i američkom filozofsko-teorijskom aparaturom, čini mi se zanimljivim što je Šefik Tatlić, autor Predgovora ovoga bosansko-hrvatskoga izdanja, apostrofirao kako će autoričina knjiga poslužiti kao “gerilski priručnik pozicioniranja izvan nametnute (hiper)kapitalističke dijade populističkog fundamentalizma i neoliberalne hegemonije!”. Šteta što će se navedeno, pretpostavljam, ostvariti ipak samo u teorijskim krugovima.

Od mehaničke patke

U iznimno zanimljivom poglavlju, čija je naslovna sintagma preuzeta i kao naslov knjige Marina Gržinić pokazuje kako se učinak derealizacije razotkriva kao učinak izravnog sučeljavanja stvarnosti i njezine fantazmatske protuslike, a navedeno ilustrira primjerom strategije derealizacije koju je upotrijebio Ilja Kabakov u projektu iz 2000. kojim je u izložbenom prostoru u Parizu rekonstruirao proletersku, kolektivnu kuhinjicu (prototip takve kavezne kuhinjice mogli smo nedavno vidjeti u predstavi Dug život Alvisa Hermanisa) kojoj je kontrapunktirao projekciju sekvenci iz filmova zlatnog sovjetskog doba koji su trebali dočarati život u punom srpočekićastom žaru komunističke utopije.

Posebno bih se ukratko zaustavila na dijelu spomenutoga poglavlja o umjetnom životu i terminalnom pozicioniranju gdje autorica, između ostaloga, napominje da je u 18. stoljeću vrhunac mehaničke simulacije predstavljala Vaucansonova mehanička patka “koja je pila, jela, kvakala… i probavljala hranu kao živa patka”. Navedena produkcija umjetnoga života čini uvod u autoričino promišljanje o umjetničkim strategijama genetskoga inženjeringa u sklopu kojih Oron Catts, Ionat Zurr i Guy Ben-Ary (The Tissue Culture & Art Project) uzgajaju žive vlaknaste mikroorganizme kao žive skulpture, i pritom autorica odašilje bioetički upit-sumnju: “No, moramo se pitati što će se desiti sa živom skulpturom kad joj opadne vrijednost na tržištu umjetnina.”

Balkanizacija Balkana

U poglavlju Globalni kapitalizam i aktivistička teorija, a što je i posljednje poglavlje prve cjeline, privlačna je autoričina interpretacija happeninga/akcije (tableau vivant) Bit ću Vaš Anđeo Tanje Ostojić s Venecijanskog bijenala 2001. u sklopu kojega je, između ostaloga, izbrijala vlastite stidne dlačice u formi Maljevičeva kvadrata. Riječ je o fotografiji naslovljenoj Tanja Ostojić: Crni kvadrat na bijelom (kvadratu). U okviru odlične interpretacije navedenoga projekta, Gržinić apostrofira da crni stidni kvadrat stoji u snažnoj vezi s jednim drugim “kvadratom”, s Hitlerovim brčićima, “ukazujući na određenu fašizaciju različitih procesa u sadašnjem kontekstu kapitalističkog umjetničkog tržišta i njegovih institucija”. Ujedno, odličan dizajn ovoga izdanja autoričine knjige odabrao je bijeli kvadrat (praznina, NIŠTA) na crvenoj (krvavoj, ŽIVOT) podlozi.

Na problematizaciju funkcije muzeja kao institucije umjetnosti koja ugrožava samu umjetnost, a koju filozofkinja provodi i u poglavlju Institucija umjetnosti i kanibalizam sistema, možemo nadovezati autoričino promišljanje, a koje je izrekla i u nedavnom intervjuu za Transfer, o tome kako Stilinovićev art-slogan “Umjetnik koji ne govori engleski nije umjetnik” (1994/95.) danas zapravo treba preformulirati u postavku “Umjetnik koji ne govori DOBRO engleski nije umjetnik”. Naravno, možemo pridodati za cijelu onu, ovu masu “ne-umjetnika” koji se nalaze u poziciji istočnoevropskoga dreka i sljedeću EU-apoftegmu: “Čovjek koji ne govori DOBRO engleski nije čovjek”. Tragom navedenoga demaskiranja muzeja autorica propituje etiku izložbi 2000+Arteast Collection i Manifesta 3, održanih u Ljubljani 2000., a posebice ističe akciju Aleksandra Brenera i Barbare Schurz koju su izveli na konferenciji za medije na Manifesti 3. Naime, između ostaloga, po golemom ekranu, razapetom iza stola oko kojega su sjedili organizatori Manifeste, Brener je počeo pisati poruke poput: “Liberalne sluge globalnog kapitalizma, odjebite!” Naravno, akcija je završila dolaskom ljudi iz osiguranja. Naime, Gržinić sjajno demaskira kako najznačajnije, s naglaskom na nezavisne institucije, koje su od kraja sedamdesetih bile ključne u konstituiranju paradigme moderne umjetničke produkcije u Sloveniji (Galerija Škuc, Metelkova, Galerija Kapelica – K4), uopće nisu bile uključene u Manifestu 3 koja je iskorištena “kao savršena maska za kodifikaciju i mijenjanje krivotvorenog i apstraktnog internacionalizma u takozvanoj nacionalnoj domeni”. Ujedno, na postavi izložbe 2000+Arteast Collection, koja se temeljila na ideji dijaloga između Istočne i Zapadne Evrope, eto, nije bio uvršten nijedan slovenski umjetnik.

Na početku poglavlja Tehnologije prijenosa: biotehnologija i paradigma kulture autorica nudi raskrinkavanje strategije balkanizacije Balkana koja se ostvaruje putem estetskog, a što su pokazale, primjerice, izložba In search for Balkania (Graz, 2000.) kustosa Petra Weibela i suradnika te izložba Blood and Honey kustosa Haralda Szeemanna (Beč, 2003.). Osobno žalim što se autorica nešto detaljnije nije zaustavila na navedenoj mitotvorbi balkanizacije, te ubrzano prelazi na analizu Documente 11 iz 2002. (kustos Okwui Enwezor), a koja je stajala pod utjecajem paradigme biotehnologije i znanosti, čime apostrofira kako je modernizam označavao vrijeme avangardi i utopija, a u postmodernizmu umjetnost figurira kao ancilla znanosti, te umjetnički projekti koji se odvijaju u multinacionalnim laboratorijima sve više nalikuju laboratorijskim istraživanjima.

Appendix o panku

Osim navedenoga, Marina Gržinić propituje primjerice i dva kazališna projekta koji artikuliraju paradigmu vremena – Biomehanika Noordung (1999.) Dragana Živadinova i akciju-performans-instalaciju Camillo – Memo 4.0: kabinet sjećanja, akcija davanja suza Emila Hrvatina (1999.-2000.), internetsku telerobotiku, a u Appendixu ovoga izdanja, za razliku od originalnog slovenskog izdanja iz 2003., donosi tekst Pank: strategija, politika i amnezija u kojemu, među ostalim, povezuje sudbinu Igora Vidmara, jednoga od ideologa slovenskog panka, a koji je početkom osamdesetih uhićen i zatvoren kao fašist zbog nošenja dva bedža antifašističkog sadržaja (!), sa slučajem novinara Mira Peteka koji je 28. veljače 2001. brutalno pretučen u jednoj drugoj državi (nezavisnoj Sloveniji i nešto kasnije dio EU-imperija) jer je raskrinkavao mafijaške veze i mračne državne financijske poslove. Dakle, čini mi se da je upravo posljednjim poglavljem, a koje je, eto, samo “dodatak”, dakle, u medicinskom značenju – slijepo crijevo, crvuljak, Marina Gržinić otvoreno, a da se nije toliko savršeno oboružala zapadnoevropskom i američkom filozofsko-teorijskom aparaturom, progovorila ponovo o Istočnoj Evropi kao komadu dreka i o ciničkoj moći na vlasti, a u tome nas, kako stvari stoje, ni Kant ni Lacan niti, nažalost, Joan Copjec ne mogu “iluminirati”. Očito griješim. Naime, podsjećam na autoričin sjajan odgovor na pitanje iz jednog intervjua: “Što čini protutežu ideologijskom sljepilu?” Odgovor: “Teorija!” (usp. Zarez, broj 44).