Istočnoeuropska tišina i svi njezini glasovi

Posljednja knjiga u nizu praktičnih izdanja koja izvrsno popunjavaju lakune na tržištu suvremenih ideja s područja historiografije i geopolitike (postavlja se, doduše, pitanje zašto je, velikom većinom, riječ o prijevodnim naslovima, tim više što je naglasak postavljen na regiju koje smo i sami, na ovaj ili onaj način, integralni dio) biblioteke “Povijest i suvremenost” zagrebačkog nakladnika “Srednja Europa” donosi nam, između ostalog, još jedan pogled na sklop problema koji se tiču samog definiranja, geopolitičkog, historijskog, društvenog i intelektualnog osmišljavanja prostora koji se, uvriježeno, ali nikako okamenjeno i konsenzualno, naziva srednjom, istočnom, srednjoistočnom ili, nešto drukčije deriviranom taksonomijom, “novom Europom”. Samim tim činom imenovanja, fiksiranja (ili upravo raspršenja) označitelja, isti biva izveden na povijesnu pozornicu i postaje akterom historijskih zbivanja upravo u tom, terminološki uvelike određenom obliku.

Nemogućnost sagledavanja jasne razlike između označitelja i označenog može poslužiti kao dobar uvod u prostor obilježen gotovo mitskom, predjezičnom povezanosti riječi i stvari. Ova (nikada sasvim uspješno provedena) “diferencijalna”, fundamentalna odiseja proizvodnje i aproprijacije označitelja, koja redovito dolazi iz izvanjske pozicije moći, aktualizirajući time dijalektiku granice (pri čemu se, u krajnjoj konzekvenci, radi o čistom etiketiranju) započela je vjerojatno, u obliku u kojem je danas poznajemo, Naumanovom slavnom raspravom o njemačkim ratnim ciljevima i tezama iznesenoj u knjizi naizgled bezazlenog naslova Mitteleuropa (koji postaje i kulturnopolitički program, deriviran iz tada još vrlo živih pangermanskih koncepcija otjelovljenih u mitopejama Drang nach Osten-a i Ostsiedlung-a) iz 1915. U tako određenu Srednju Europu, skrojenu po narudžbi njemačkog protonacističkog metanarativa artikuliranog kroz platformu lebensrauma, pod čijom će se kabanicom, nešto kasnije, vijoriti i nacistički stijeg (u svojoj knjizi Njemačka i sljedeći rat iz 1912. von Bernhardi će, razrađujući Ratzelove ideje, prvi put eksplicitno identificirati Istočnu Europu s izvorom novog, nužnog životnog prostora), Naumann će ubrojiti sljedeće, geografski donekle zaokruženo područje koje obuhvaća Njemačku, dvojnu monarhiju, Bugarsku i europski dio Turske. Homogenu mapu Naumannove Srednje Europe gotovo naprasno prekida Kraljevina Srbija, koja će ubrzo i stvarno postati polugom koja će, privremeno, suspendirati njemačku ideju Mitteleurope, ali je i, posredno, aktualizirati kroz žestoki otpor međuratnom versajskom poretku. Koncept Mitteleurope je, dakle, uvelike obilježen njemačkom perspektivom nerealiziranog hegemona, “armije koja traži svoje carstvo”, i taj svoj homogenizacijski biljeg, iako će isti preživjeti razdoblje radikalnih metamorfoza, nikada neće u potpunosti izgubiti.

Pojam “Istočne Europe”, međutim, mnogo je teže precizno locirati, pokazati točno mjesto i vrijeme artikulacije njegova semantičkog polja (velikim dijelom iz razloga njegova konstantnog preispitivanja, “agresivne” procesualnosti i, ne manje važno, pomalo neobične prakse označenog da ustrajno odbija dodijeljeni mu označitelj), no nešto je lakše izvesti njegovu ideološku genealogiju. Ako bi se Mitteleuropu moglo promatrati kao na neki način ipak inkluzivni pojam, prasliku mitske paradigme boga-oca koji proždire svoju djecu, istočnu Europu morali bismo uspostaviti kao upravo suprotan, ekskluzivni pol. Ekskluzivnost se, u ovom slučaju, oslobođena zamornog konteksta spektakla, odnosi na samoisključenje koje ne poziva na isključenje drugoga, štoviše, homogenizira se oko prakse samoisključivanja čineći je bespredmetnom, jer skup ostaje ispražnjen od svojih članova i “drugi” počinje djelovati samo kao funkcija nužna za očuvanje sustava. Drugim riječima, na Istoku više nema nikog, on postoji samo kao neka vrsta “izgubljenog pakla”, prostora koji smo, jednom (ako smo ikada tamo i bili), na svu sreću, napustili, i oni koji su “još na istoku” samo su strukturne utvare, valuta ucjene tranzicijskih sistema. Istočna Europa pojam je koji uvijek dolazi izvana, iz perspektive ideološke, intelektualne i moralne superiornosti i ne teži, u osnovi, apsorpciji, nego praksama apsolutnog razgraničenja, funkciji prema kojoj zapad odmjerava i učvršćuje vlastiti kanonizirani identitet.

Aktualnost i povijesna distanca

Za razliku od Komunizma u Europi, sintetske panorame Jerzyja Holzera objavljene nedavno također u biblioteci “Povijest i suvremenost”, koji daje solidan faktografski pregled razdoblja i dobar uvid u načine funkcioniranja komunističkih sistema, ali donosi i manjkav, šupljikav prikaz njihove filozofsko/teorijske baze i osobnim iskustvom obilježen, poprilično crno-bijeli pogled na fenomenologiju sustava svedenog na brutalni diktat klase i banaliziranu metaforu baze i nadgradnje, Kenneyjevo Breme slobode uglavnom uspijeva izbjeći slične zamke. U svom prikazu istočnoeuropske povijesti nakon, iako umnogome samo metaforički, prijelomne 1989., Kenney, profesor sveučilišta Colorado u Boulderu, geografski distanciran i bez izravnog iskustva s represivnim sistemima s one strane željezne zavjese i često ne svjetlijom svakodnevnicom postkomunističkog razdoblja, a ipak izvrsno upućen u nijanse međunacionalnih i regionalnih odnosa i ne bez uvida u stanje “na terenu”, ispisuje suverenu analizu regije obilježene, u prvom desetljeću nakon prevrata, zajedničkim nazivnikom “postkomunizma”, te zajedničkog napora usredotočenog na pristup europskim integracijama i različitim fazama spomenutog procesa u prvom desetljeću novog milenija.

Odabravši kao ishodišnu točku pad komunizma u Poljskoj i domino-efekt koji je, nakon sovjetskog kraha, beziznimno pomeo sve komunističke sustave u regiji, prateći zatim njihovu transformaciju, kroz proces tranzicije, u društva utemeljena na “zapadnim vrijednostima” i prilagođena liberalnokapitalističkom diktatu “slobodnog tržišta”, posebnu pozornost posvećuje strukturalnoj transformaciji istočnoeuropskog prostora i završava propašću europskog ustava u proljeće 2005. Francusko “ne” ustavu iz autorove perspektive, u vrijeme kada dovršava knjigu, postaje simboličan datum zastoja, zid koji se ispriječio širenju Unije, i time gurnuo dobar dio Istočne Europe natrag u “balkansku izolaciju”. Razvoj događaja će, međutim, pokazati da će u roku godine dana Rumunjska i Bugarska Uniji ipak pristupiti, a ni nade drugih potencijalnih pristupnica (uključujući Hrvatsku) neće, kako predviđa Kenney, biti potpuno izgubljene.

Navedeno nas upućuje na još jednu činjenicu koju ne bi trebalo previdjeti: kako stoji u naslovu zaključnog poglavlja, Kenneyjeva knjiga se uistinu nalazi “na rubu povijesti”. Njezina građa je akutno aktualna, događaji s potencijalno veoma dalekosežnim posljedicama koji zatvaraju priču o metamorfozi regije ne mogu biti sagledani s relevantne historijske distance koja bi omogućila sigurnije interpretacije i reducirala broj možda ishitrenih zaključaka, pogotovo imajući u vidu izrazitu unutarnju dinamiku tematiziranog prostora. S druge strane, Kenney nas izborom i pristupom temi podsjeća da sve što je, makar i upravo, prošlo čini povijest, radnu materiju historiografije što smo nerijetko skloni zaboraviti. Čak i prijelomna godina s početka priče o “postkomunizmu” živa je, vjerojatno, u sjećanju i najmlađeg studenta povijesti. Rečeno, posredno, aktualizira i jedan od kroničnih problema domaće historiografije; nepostojanje volje da se, iz nekog razloga, uhvati u koštac s “vrućim” temama koje nas se izravno uvelike tiču, iz čije bi obrade možda mogli izvući konkretne korisne zaključke i, također, pružiti stranim stručnjacima i namjernicima nezamjenjivi insider look iz što je moguće više različitih perspektiva. Pogled iznutra je, drugim riječima, iako specifično obilježen, jednako važan, ako ne i važniji nego izvanjska, naizgled povlaštena i neopterećena dislocirana pozicija “neutralnog” promatrača.

Sablasti Marxa

Ova neodrživa pozicija implicitnog ostajanja izvan ideologije na nekoliko mjesta prilično napadno kolorira Kenneyjev tekst, iako se čini da nije od presudnog utjecaja na konačnu interpretaciju. Na površinu se probija retorika prispodobiva poznatom primjeru predavanja održanog studentima jednog američkog sveučilišta koje je G. C. Spivak započela pitanjem znaju li (studenti) što je to indoktrinacija i mogu li to potkrijepiti primjerom. Dobar dio ih je, kao iz puške, odgovorilo da znaju, i da “postoji u SSSR-u i Kini”. Bez namjere da Kenneyju imputiramo sličnu razinu površnosti, razmotriti treba “bezazleno” aktiviranu snažnu ideološku matricu u pozadini zaključaka poput: Ipak, ne smije se odustati od nade da čovječanstvo može naći bolji, pošteniji ili moralniji način da upravlja svojom sudbinom kako bi shvatilo da je, jednostavno, život bolji bez komunizma.

Što možemo, bez pretjerane hermeneutičke predanosti, iščitati iz ovih nekoliko redaka? Nije u pitanju niti njihov, neobično jasnim odjekom duboko ukorijenjene mekartističke “anticrvene” retorike obilježen ton, koliko implicitno apsolutno povjerenje u ono što se “pošasti komunizma”, kao logična alternativa, “pošteniji ili moralniji način”, suprotstavlja. Bolji način, naravno, postoji, i on je – na Zapadu – odavno operativan, dokazujući time svoju superiornost, i formuliran je kao sprega liberalne demokracije i zakona slobodnog tržišta. Docirajućem je Zapadu, također, iz konteksta je jasno, pripisana neka vrsta prometejske uloge jer Istok, naravno, živi, ili je barem formiran – u mraku. Istočna Europa još je percipirana kao divlji prostor Drugoga koji treba privesti normi, pretvoriti u zbir manje ili više unificiranih “normalnih mjesta” (upravo naprotiv, navodnici kojima Kenney uokviruje “normalno” nimalo ne relativiziraju problematičnu poziciju), koji se upravo nalazi u različitim fazama procesa oslobađanja od nasljeđa (komunističkih) sustava, dosljedno promatranih kroz metaforiku kaveza.

Kenney je, pomalo automatski, sklon promatrati prošle politike kao one “utemeljene na ideologiji” oslobađajući, barem prividno, one koje dolaze nimalo lakšeg ideološkog bremena. Svoj doprinos formiranju ove vizure zasigurno nisu propustile, iako promatrane kritički, ostaviti monteskjeovske ideje iz vremena Perzijskih pisama, prelomljene diskursom suvremenih politologa, o dubokoj (konačnoj?), kulturno-povijesnoj distanci “demokratskog Zapada” i despotskog, istočnog “saraja patnje”.

Kako bi teza o “kraju povijesti” primijenjena na istočnoeuropski prostor bila neka vrsta historiografskog samoubojstva, autor se, uviđajući brzinu i učinak promjena na razini događajnog vremena, od bilo kakvog konačnog suda i zatvorenosti povijesnog tijeka i eksplicitno, ograđuje. No, svojevrsna teleološka koncepcija povijesti ipak neizbježno leži u podtekstu ovog, na stražnja vrata uvedenog prometeizma. Je li Kenney upao u istu zamku kao i Fukuyama kada je, protestirajući protiv “povijesti sa svrhom”, prizivajući smrt povijesti kao ostvarenja velikih metafizičkih shema, koju drži odgovornom za većinu ljudskih problema, alternativom, “krajem povijesti” proglasio smirenje u ugodnoj, konformističkoj luci liberalne demokracije? Fukuyamino shvaćanje (emfatično izneseno, slijedeći pad europskog komunizma, u knjizi Kraj povijesti i posljednji čovjek iz 1992.) da “ideal liberalne demokracije nije moguće nadmašiti”, jasno je sadržano u Kenneyevoj vjeri u potencijal regije da iznađe “pošteniji i moralniji način upravljanja svojom sudbinom”.

Determinizam koji se, već tradicionalno, pripisuje marksističkoj historiografiji^* (kojem ona, da ne bi bilo zabune, dobrim svojim dijelom zaista robuje), prelazi “ideološku rampu” i udobno se smješta na dobro pripremljenoj podlozi, bez obzira na to što, kako u svojoj knjizi Sablasti Marxa primjećuje Derrida, pobjeda liberalne demokracije (...) još nikad nije bila tako slaba, krhka i ugrožena, u nekim aspektima čak i katastrofalna, te da kao takva zapravo predstavlja pretrpljeni gubitak. Autorova sigurnost u bezuvjetnu prednost sustava koji dolazi, a artikuliran je kao “suprotan komunizmu”, naznačena i u formi sugestije kolegama povjesničarima da se ne pridruže “nostalgičnom zboru”, svjedoči o vrsti optimalne projekcije u čijoj će potencijalnoj reifikaciji značajnu ulogu odigrati sjećanje i zaborav.

Apoteoza slobode: između zaborava i sjećanja

Jedno od pitanja koje se postavlja mladim istočnoeuropskim demokracijama je i ono o odnosu naspram vlastite, prije svega komunističke prošlosti. Ono ni izdaleka nije samo pravno, koje se tiče procesuiranja odgovornih za zločine počinjene u doba komunizma, složene sporove oko povrata konfiscirane i eksproprirane imovine (koje se, zatim, proširuje i na razdoblje Drugog svjetskog rata a, uz Židovsko pitanje, i na predratno doba), niti se iscrpljuje u “moralnim čistkama” provođenim u sklopu lustracije posebno u Češkoj, Slovačkoj i Poljskoj, nego svoj puni opseg dobiva s obzirom na proces tvorbe identiteta, usustavljivanja geopolitičkog imaginarija i političkog “kolektivnog nesvjesnog”. Mnogostrukost tih prošlosti, različito značenje pojedinih događaja za različite ljude problem dodatno usložnjava. No, pozornost koja se prošlosti priklanja nužna je stepenica na putu prevladavanja nerijetko košmarnih i za mnoge traumatičnih epizoda čije repove Istočna Europa vuče (za svoje žive) od Holokausta, preko komunističkog razdoblja, do današnjih dana.

Suočenje s prošlošću, naime, u naznačenom smislu ima vrijednost prevrednovanja i kontekstualizacije sadašnjosti. Važno je, međutim, da se u krajnjem (nikad jednoznačnom i konačnom) svođenju računa ne zanemari spomenuta divergencija memorija. Zahvati koji su u tom procesu suočavanja provedeni ili se još provode, tendenciozne interpretacije, uklanjanje dokaza ili jednostavno plasiranje neutemeljenih, lažnih informacija ostaju njegov integralni dio. No je li, doista, kako kaže Kenney, Istočna Europa prostor koji pati od “previše sjećanja”? Koliko opterećenost širokim slojevima prošlosti utječe na njihovu sposobnost funkcioniranja u vidu stabilnih, demokratskih društava? Jedan od prvih odgovora na promjene s početka devedesetih bio je val u pravilu agresivnih nacionalizama, koji je unio novu dinamiku i gotovo pomeo dijelove regije. No, dobar dio istočnoeuropskih nacionalizama nije aktiviran potencijalnom izvanjskom opasnošću – poput famoznog poljskog vodoinstalatera koji dolazi preoteti posao svojim francuskim kolegama – nego onaj, u velikoj mjeri baštinjen iz prethodnog poretka, koji podrazumijeva obračun s unutarnjim neprijateljem, prijetnja sigurnosti nacije ovaj put dolazi iznutra i prijeti njezinoj čistoći i monumentalnosti. Upravo će se potonji, prije svega na prostoru bivše Jugoslavije, pokazati fatalnim. Reaktivirani nacionalizam u ovom obliku nužno zahtijeva restauraciju povijesti, makar falsificirane, u kojoj nalazi legitimitet i izvor vlastitog, specifičnog identiteta.

No, ako i prihvatimo da Istočna Europa pati od “viška sjećanja”, nije li njezin strukturni antipod, Zapadna Europa, pa i Zapad u cjelini, obilježena njegovim kroničnim nedostatkom? Suvremena talijanska povijest, na unutarnjem kao i vanjskopolitičkom planu, uvelike počiva na činjenici da Italija nikad nije imala Nürnberg. Američko društvo u potpunosti je izgrađeno na potiskivanju “izvornog zločina”, pokolja autohtonog stanovništva, “ponovnog pada” koji, za razliku od postmiltonovskih puritanskih ideja o izgradnji zemaljskog raja, potiranju prvotnog grijeha, postaje njegovom okrutnom reprizom. Prljavo rublje robovlasničkog sustava potisnuto je preko ruba kolektivnog sjećanja osnivanjem prve “države savjesti”, dugo jedne od rijetkih formalno slobodnih afričkih država, Liberije. Slučaj Japana, da se vratimo “civiliziranom” Istoku, i nije potrebno posebno isticati. Prikrivanje i prevrednovanje zločina militarističkog sustava iz predratnog i ratnog razdoblja gotovo da je, prešutno, postalo službenom državnom politikom. Jedan od najstrašnijih pokolja svih vremena, Nankinški masakr, u službenoj historiografiji ostat će zabilježen tek kao, samo iznimno spominjani, “kineski incident”. Rijetku iznimku, iz historijskih razloga, ali i zaslugom prema tom pitanju odgovorne državne politike, predstavlja Njemačka.

“Sloboda pod svaku cijenu”, bez obzira na pomalo naivno inzistiranje na fundamentalnosti promjene (u smislu Kenneyjeva proglašenja postkomunističkog istoka “neovisnim čimbenikom” – prije će biti da je riječ o pukoj promjeni dominante), ali i bez pokušaja da se umanji njezino značenje u gotovo svim aspektima političkog i društvenog života, prošlost je učinila ponovo aktualnim, aktivnim prostorom samoizgrađivanja. Breme slobode u jednom, nikako zanemarivom dijelu ponijet će povijest, ali konzekvence, na nesreću, neće biti ograničene na aorist.

Nova Europa

Što je, dakle, u najkraćim crtama, prošla Istočna Europa od “poljskog presedana” do svojevrsnog zastoja u europskim integracijama sredinom 2005.? Koja je pitanja i različite “putove u postsocijalizam” otvorio pad željezne zavjese i koje su bile njihove najdalekosežnije posljedice? S iščeznućem sovjetskog “velikog brata” još su se dvije relativno velike države, Čehoslovačka i Jugoslavija, posljednje višenacionalne integracije u regiji formirane po versajskom modelu, preselile u ropotarnicu povijesti. Njihov put je, kao što je poznato, izgledao radikalno drukčije – dijaloški proces koji je kulminirao mirnom secesijom u tzv. baršunastoj revoluciji 1. siječnja 1993. s jedne, i krvavi višegodišnji ratovi, koji predstavljaju ključni trenutak u povijesti europskog nacionalizma, s druge strane. No, oba puta su se ponovo presjekla u obostranim naporima uloženim u pristupanje integraciji novog tipa, multinacionalnom mastodontu EU, pred koju se također postavlja nimalo lak, ali odlučan izbor – Europa kao zajednica nacionalnih država ili svojevrsno jedinstvo višeg reda, nadnacionalna Europa zajedničkih vrijednosti i međusobne tolerancije. Suprotan je primjer, također slijedeći model homogenizacije na nacionalnoj osnovi da bi zatim krenula u nove integracije pružila ujedinjena, nikad snažnija Njemačka. Tako se proces stvaranja nacionalnih država na europskom tlu, započet prije više od stoljeća, približio svome kraju, ali nekoliko bitnih presedana još ga drži udaljenim od konačnog zaključenja.

Restrukturiranje regije otvorilo je, kao i u postversajskoj Europi, pitanje novih i starih manjina i postavilo kompromis i dijalog na pijedestal međunacionalnih odnosa. Otvoreni su i brojni drugi, novi ili ponovo pronađeni problemi što ih sa sobom nose društvene i ekonomske promjene, poput načinjanja važnih ekoloških pitanja, ne uvijek očekivanog, ali primjetnog porasta siromaštva, položaja žena u društvu, ekonomske i političke korupcije, gospodarskog kriminala, odljeva mozgova i brojnih drugih.

Širenje NATO-a koje, približno, slijedi tempo širenja Unije, donosi dodatni prodor zapadnog utjecaja, prije svega američkog, i na vojnoj razini. To opet otvara niz problema koji se tiču balansiranja između ponešto različitih interpretacija zapada, europskog i, vojno i ekonomski još dominantnog, američkog. Pretvaranje Istočne Europe u tihu bazu potpore američkom intervencionizmu na svjetskoj razini, posebno kroz iznenađujuće jasnu podršku intervenciji u Iraku, posljedica je kako gospodarske pomoći (iako je neki novi Marshallov plan u potpunosti izostao), ekonomskog i političkog pritiska te “ucijene” zapadnim vrijednostima, jednako tako i razračunavanja s vlastitom prošlošću autoritarnih režima i njihovih disidenata.

Aktualnim problemom Kosova zgodno bi bilo zaključiti priču o Novoj Europi. Kosovska situacija čini, u osnovi, paradigmatski primjer klasične istočnoeuropske “mrtve točke”, iz naslijeđene perspektive jedino silom rješive pat-pozicije, u kojoj je sadržana većina problema s kojima se suočava, ili se suočavala, cijela regija. U igri su, već po dobroj balkanskoj tradiciji, interesi velikih sila, pro et contra pozicije oko održavanja statusa quo i konzekvence koje bi samostalnost ove sadašnje srpske pokrajine imala u izvanregionalnim razmjerima; na odlučujućem su ispitu mlade demokracije u regiji, na čelu sa srpskom i albanskom, i aršinom kosovskih rješenja uvelike će se mjeriti njihova spremnost da se udalje od postkolonijalne predodžbe “barbara na vratima Europe”. Uznemirujuća je, međutim, činjenica da je ovaj presudni, opasni eksperiment nemoguće izvesti u laboratorijskim uvjetima.

Rumsfeldova i Kenneyjeva emfatično objavljena Nova Europa možda zaista počiva na iznimnoj, sveobuhvatnoj promjeni, no ona je još promatrana tek kao restrukturirajuća i civilizirajuća; promjena sadržaja nije donijela značajniju strukturnu promjenu u izvanjskom sagledavanju istočnoeuropskog prostora, a on kao takav, kao što smo pokazali, može biti sagledan jedino izvana. Za same stanovnike regije, čini se, jedino trajno zadovoljavajuće rješenje bilo bi svođenje mitogeografije na “nevidljive”, globalnim svijetom prelomljene geografske odrednice. Jedini označitelj koji je regija spremna prihvatiti iznutra je, spremni smo vjerovati, jedna i otvorena: Europa.

Bilješke:

^* Kratku, ali sadržajnu analizu “terenskog” i teorijskog odnosa lenjinizma, kao i radikalnog marksizma općenito prema historijskom determinizmu i povijesnoj nužnosti vidjeti u Žižekovom tekstu Lenjin ubijen na stanici Finska, Zarez, br. 218., 2007.