Istočnoeuropska tranzicija i reakcionarni postkomunizam

Nastavljajući se na dijalog s ruskim filozofom Valerijem Podrogom, Buck-Morss vidi kraj Hladnog rata kao istoznačnicu globalnog kolapsa oblika legitimizacije moći države da vlada nad masama uz pomoć projekcije apsolutnog neprijatelja.

Wallerstein je vjerovao da je pad Sovjetskog Saveza bio udarac ideološkoj snazi liberalizma, vjeri u postepene reforme uvedene u ime emancipacije od sredine devetnaestog stoljeća. Slom sovjetskog komunizma trebao je donijeti nagrizanje vjere u posljednji moderni meta-narativ, liberalnu, kapitalocentrističku teoriju o distribuciji napretka kroz postepenu “modernizaciju”. Ukratko rečeno, pad Sovjetskog saveza bio bi u tom kontekstu udarac apsolutnom legitimitetu liberalne ideologije tehnološkog moderniteta, instrumentalnog rasuđivanja. Međutim, ako podupremo i razmatranja Buck-Morssa, pad Sovjetskog saveza, do mjere do koje je duboka pukotina koja je raskolila stvarni svijet prije 1992. godine bila istražena i komercijalizirana, također je utjecao i na imaginativni kapacitet zamišljanja utopije.

Na periferiji svijeta

I zaista, desetljeće i pol kasnije, snovi i snažne želje za modernizacijom od početka devedesetih godina 20. stoljeća kao da su izblijedjele u kulturnim prostorima Istočne Europe. Prosvjetiteljski ideali o emancipaciji u dubokoj su krizi legitimiteta u toj regiji, gdje su devedesete godine doživjele provalu nacionalizma i kontinuitet ideologija postepene “tranzicije”. Iako su nacionalizmi pridonijeli konsolidaciji novog državnog aparata i regrutiranju nove tehnokratske, političke i kulturne elite, predodžba o tranziciji navikla je istočnjake na normalno stanje života na periferiji svjetskog kapitalističkog sustava.

Tranzicija je paradigmatski koncept kulturnih i socijalnih postkomunističkih sfera koji proglašava obred prijelaza bivših socijalističkih zemalja, navodno, iz ludila u normalnost, iz totalitarizma u demokraciju, iz planske ekonomije u ekonomiju slobodnog tržišta – a ova posljednja često se pogrešno povezuje s kapitalizmom. Međutim, “tranzicija” je koncept koji od zaborava spašava ideološku strukturu istočnoeuropskih komunističkih režima: postepeni prijelaz iz feudalnih agrarnih društava u socijalizam, na putu ka komunizmu. Tranzicija je nekada bila potpuna, cjelovita ideja koja je ukrotila sve teorije, prakse i statistike socijalističkih zemalja. Njezin model, što su ga u Rumunjskoj iskoristili i Dej i Ceauşescu, isklesan je u poglavlju 22 (od kapitalizma do socijalizma) i dugo-očekivanom poglavlju 40 (od socijalizma do komunizma) autoritativnog Polecona, kultnog udžbenika Političke ekonomije kojega je prvi puta objavio Ekonomski institut Sovjetskog saveza 1954. godine. Ideja o tranziciji podudarala se s konceptom moderniteta usmjerenog prema budućnosti a koji je počivao na mašinizmima, tehnokracijama, tehnologijama, napuštanju bilo kakvog pritiska povijesne stvarnosti prošlosti. Ukratko rečeno, to je bio model koji je prenio antinomijsku differend europskog moderniteta uz pomoć političke mreže, koji je odabrao superiornost tehnološkog moderniteta, identificirao promišljanje s dominacijom i proglasio nezakonitim promišljanje emancipacije. Ili, postepeni razvoj kakav je obećavala tranzicija, bio on pod ideologijom Polecona ili strukturalnih reformi MMF-a, radio je protiv osnovne realizacije moderniteta emancipacije: normalnost provođenja političke promjene polaganjem prava na suverenitet ljudi. Što se tiče postkomunističkog miljea, strukturalne reforme uvedene postepeno tijekom tranzicije devedesetih prikrile su činjenicu da je Istočna Europa postala, kroz iznenadni skok, dostupna, odnosno, na raspolaganju svijetu kapitala.

O Hladnom ratu

Poslije 1989. godine, očiti neprijatelji drevnih režima (antikomunistički disidenti i drugi ešalon Partije) dijelili su sklonost prema tehnokratima i prema populističkom političkom diskursu te su udružili snage s establišmentom liberalne ideologije postepenih reformi i oduzimanja zakonitosti modernitetu oslobođenja. Nakon kratkotrajnog oživljavanja načela emancipacije 1989. godine, tranzicija je donijela njihovo postepeno propadanje, do napuštanja svake veze između istine i pravde, s jedne strane, i političke sfere s druge.

U sferi kulture, razdoblje tranzicije bilo je popraćeno degradacijom teorijskog promišljanja, nadoknađeno establišmentom metonimijskog promišljanja kao hegemonijskog moda razmišljanja. Neki antikomunistički disidenti, sada preobraćeni na eurocentrizam i kapitalocentrizam, dominirali su javnom sferom devedesetih u Istočnoj Europi i postavili temelje novog mainstreama, službene kulture, po načinu preobražavanja svog moralnog simboličkog kapitala u materijalni i politički kapital. Kroz njihove glasove i institucije, polovica kulturne industrije usredotočila se na oduzimanje legitimiteta politici emancipacije i sudjelovanja masa u političkim procesima i to metonimijskom identifikacijom svake ljevičarske politike s komunizmom, a komunizma s totalitarnim Zlom. Druga polovica usredotočila se na uvoz retorike i proizvoda kulturne industrije pobjednika u Hladnom ratu. Važan dio zajednice antikomunističkih disidenata pretvorio se u intelektualne birokrate nakon pada komunizma. Dugo očekivana emancipatorna vrijednost njihovih djela materijalizirala se u menadžment kulture, i u privatnoj i u javnoj sferi. Postkomunistička mainstream kulturna industrija postala je nešto čime je dominirala proizvodnja prokletih simbola povezanih s “komunizmom” i “ljevičarstvom” te suprotnost “vježbi iz obožavanja” svetih simbola, povezanih s “civilizacijom” i “Zapadnim svijetom”. Čovjek može privremeno i, za sada, kratko podržavati mišljenje da je glavna tržišna vrijednost antikomunističkih disidenata, njihov simbolički kapital, odredio pretvaranje javnog prostora intelektualnog razmišljanja u tehnokraciju, trgovinu dobro definiranim kategorijama simbola.

Tu simboličku mrežu posvetio je Václav Havel, bivši antikomunistički disident a zatim i predsjednik Čehoslovačke. U svom obraćanju američkom Kongresu 21. veljače 1990. godine, Havel je opisao Hladni rat pojmovima religioznog desničarskog fundamentalističkog pogleda na svijet: “bipolarni svijet”, raskol između “branitelja slobode” i carstava “noćnih mora”, “beskrajni spektar ljudske patnje”. Nepotrebno je reći da su u Havelovu govoru SAD prikazane kao od providnosti poslane snage koje su uvijek donosile “spas”, dok je tekuće samo-raspadanje Sovjetskog saveza pod vlastitom težinom bilo prikladno objašnjeno kao znak ludila. SAD su time priznate kao svjetska sila koja će stvarno voditi željeni prijelaz prema “višepolarnom svijetu” u kojemu bi demokracija značila ponajprije “tržišnu ekonomiju”. U jednom važnom odlomku za koji je Havel mislio da je “metaforički”, američkoj je publici rečeno da će “milijuni koje danas dajete Istoku uskoro biti vraćeni u obliku milijardi u uštedama”. Nemojmo također zaboraviti prijašnji doprinos Lecha Wałęse čiji je govor na zajedničkoj sjednici američkog Kongresa 15. studenog 1989. godine istaknuo želju Istočne Europe za ulaganja tipa Marshallova plana “u slobodu, mir i demokraciju, ulaganje odgovarajuće veličini američkog naroda”.

Krivi za komunizam

Od Češke Republike do Rumunjske, devedesete su bile obilježene kao reformacija kulturnog prostora prema a priori načelu antikomunizma. To je stvorilo konstelaciju diskursa utemeljenih na osporavanju i obrnutom esencijalizmu: potpuno osporavanje moderniteta komunističkog iskustva, a time i ponovno stavljanje u središte razmišljanja o modelu koji uspostavlja istu vrstu moderniteta – i svođenje svakog (potencijalnog) ljevičarstva na njegovu golu totalitarnu bit proizašlu iz komunizma. Vrlo utjecajne kulturne politike bile su pripremljene da se pozabave “suđenjem komunizmu”, što je često bio način distanciranja sebe od svoje prošlosti prije nego prakticiranje anamneze. U gledištu rumunjske postkomunističke kulturne industrije, “suđenje komunizmu” nije funkcioniralo kao način da se nauči kultivirati različita mišljenja i kao otpor zloupotrebi moći, nego kao traženje objašnjenja prokletih simbola “komunizma”, viđenih iz kuta novo-stečenih svjetskih kapitalističkih svetih simbola. Komunizam je konstruiran u postkomunističkoj kulturnoj povijesti kao supra-kategorija totalitarizma, novi Srednji vijek, doba zla, mraka, patologije i djetinjstva, koji je bio doveden, prirodno, s “Orijenta” (to jest, iz Rusije). Negiranje nečije prošlosti postaje početna točka ponovnog uspostavljanja duboke podjele unutar istočnoeuropskih društava između popularnih masa – “necivilizirani”, “Balkan”, krivi za komunizam – i elita, bliskih u duhu zapadnim centrima. Na primjer, manifestacije nepotizma u zapadnim političkim i financijskim institucijama ili u lokalnim elitama bilo je predstavljeno, uz korištenje mikrofašističkih kriterija, kao kultiviranje superiorne aristokracije, dok je lokalni nepotizam oblikovan kao dokaz “balkanskog”, primitivnog, “urođeničkog” mentaliteta. Samo-orijentacija i internalizacija rasističkih predrasuda postala je temeljem strukture postkomunističkog moderniteta. Štoviše, svi politički projekti koji počivaju na univerzalističkoj osnovi koja “stavlja zajednicu ispred pojedinca” bili su redovito proglašavani nezakonitima kroz upotrebu metonimijskog rasuđivanja, povezivanog s “obitelji” komunizma. Imperativ “povratka u normalnost” koji je gušio većinu rasprava o modernitetu u devedesetima podudarao se s potpunim negiranjem modernog nasljeđa autonomnog promišljanja preko uspostave argumenta da masama trebaju vladati prosvijetljene elite ili će uslijediti teror. Kada je riječ o tome tko bi bile te prosvijetljene elite, stvar je jednostavna: oni koji su usvojili apsolutnu istinu o svetim simbolima suvremene moći.

Istovremeno se odvijala intimna kolonizacija, usvajanje ideje da je (zapadna) liberalna ideologija jedinstvena alternativa totalitarizmu. Osnovna načela postkomunističke kulturne kolonizacije bila su, dakle, antikomunizam, eurocentrizam i kapitalocentrizam, gdje ovo posljednje popularizira druge dvije ključne pretpostavke. Prva je da je jedini dostupni mod razvoja umnožavanje zapadnog modela, jer “civilizacija” ima isto značenje kao i zapadna civilizacija. Intelektualci koji su najbolje usvojili te iluzije prihvatili su se zadatka da drsko i nerealistično prikazuju Zapad kao obećanu zemlju materijalnog blagostanja u kojemu su siromaštvo i diskriminacija odavno “ispravljeni i riješeni”. Drugi usvojeni mit tvrdio je da jedina alternativa državnom vlasništvu kapitalizam te da je kapitalizam prirodni režim slobodnih tržišta, spontane individualne kreativnosti a time i same demokracije. S uredničkog gledišta, to govori da je uvoz zapadne liberalne filozofije, sjeverno-američkog pragmatizma i neokonzervativnih teorija po uzoru na Lea Straussa uvelike prevagnuo nad dijalogom s francuskim poststrukturalistima ili čak s frankfurtskom školom. Što se tiče marksističkih, post-marksističkih ili dekolonijalnih misli, u najboljem su slučaju bile tretirane tišinom. U masovnoj kulturi, “okcidentalno” je postalo sinonimom za “bolje” ili “kvalitativno superiornije” sve do kraja devedesetih. Danas dvije društvene kategorije, očito suprotstavljene, još uvijek s entuzijazmom održavaju konzumerizam “zapadnog” stila: nouveau riches i intelektualne antikomunističke elite. Još jednom mesijanska konačnost tranzicije zagušuje svaku pozornost posvećenu stvarnim koracima “strukturalne prilagodbe”, dok je sudjelovanje masa u političkom procesu aktivno učinjeno nezakonitim od strane mainstream kulturne industrije.

Imperativ modernizacije

“Kraj povijesti” a osobito “bankrot komunizma” uspostavljeni su kao riječi poretka koje se umrežavaju u političkom diskursu kategorične razlike između komunizma i kapitalizma, u totalitetu njihovih stvarnosti, u korist modela što ga osigurava trenutačna svjetska supersila. Ponikavši u diskursu ekonomije, “bankrot komunizma” osigurava viziju o komunizmu sa stajališta središta kapitalističkog svjetskog sustava. Dakle, “komunizam” je smješten unutar horizonta potpunog, apsolutnog značenja: pripada razdoblju mraka i neuspjeha, svijetu ontološki odrezanom od dobrog, civiliziranog i učinkovitog kapitalističkog svijeta. Taj bizarni ideološki etičko-ekonomski bezdan ometa, remeti i čini nemogućim uređenje horizonta zdravog razuma onkraj pasivnog prihvaćanja globalne logike kapitalizma, legitimiziran od strane paranoidne sumnje u ponovno oživljavanje komunističkog totalitarizma iz ponora sadašnjosti. Postoji važna kontradikcija između projekcije stvarnosti komunizma kao horizonta povijesnog primitivizma i pred-moderniteta, te njegovog formalnog hvatanja, paramoderne i spektralne prirode.

Kao posljedica, za petnaest godina, lokalno diskursivno područje, kojim dominiraju rasprave koje se tiču “integracije Europe” i “tranzicije prema kapitalizmu i demokraciji”, bio je ipak lišen ikakve kritičke rasprave koja se tiče moderne kolonizacije ili samog kapitalističkog sustava! Proces intimne kolonizacije postepeno je vodio prema napuštanju autonomnog promišljanja u korist ideologema globalnih sila. Ono što osobito iznenađuje je istodobna pojava liberalizma i oživljavanja rasizma i netolerancije u javnom prostoru. Emancipatorni modernitet bio je zaista eliminiran ili prikriven od strane imperativa postepene modernizacije, dok su stvarni postepeni koraci zanemareni pod simbolom kraja tranzicije. Tako je privatizacija prirodnih resursa i sredstava proizvodnje bila zagušena slikom bogatstva koje dolazi s kapitalizmom i privatnim vlasništvom. Ideja je bila da će istočna društva, ako budu slijedila korake strukturalnih reformi, biti integrirana u civilizaciju bijelih muškaraca i... pa, “sve će biti sasvim u redu”.

Dok se odvijala prvobitna akumulacija kapitala dotada neviđenim tempom, devedesete su bile svjedokom proglašavanja nezakonitim načela samoodređenja i emancipacije. To je dovelo do otuđenja istočnoeuropskih kulturnih sfera prema stanju periferije svjetskog ekonomskog sustava. Daleko od uzdrmavanja liberalne ideologije, pad komunizma bio je “dokaz” koji je prisilio nova središta kulturne produkcije da usvoje pogled na svijet novih sila, reproducirajući time zajedničko sovjetsko-američko nasljeđe i institucionalizaciju modernog promišljanja kao snagu dominacije, kao svođenje Drugog na oblike ne-postojanja. Većina antikomunističkih disidenata reagirala je na nestajanje jedne svjetske sile naglo odgovarajući na traženje objašnjenja onog drugog preostalog. Unovčavanjem moralnog kapitala disidenata u slobodnom svijetu kapitalizma, vrijednosti obračunate u zapadnom svijetu od šezdesetih nadalje, istočnoeuropska kulturna scena kao da je izgubila svijest o unutarnjoj vrijednosti nezavisnih kulturnih scena, tako očitu pod komunizmom. Koliko je iznenađujući u tom kontekstu uvid Aijaza Ahmada iz 1992. godine o smjeru te nove ideološke promjene: “’kulturni nacionalizam’ odjekuje jednako često ‘tradicijom’, jednostavnim preokretanjem dvojnosti tradicija/modernitet teoretičara modernizacije u uvredljivom smjeru, pa se za ‘tradiciju’ kaže da je, za ‘Treći svijet’, uvijek bolja od moderniteta, što otvara prostor za obranu reakcionarnih pozicija u ime kulturnog nacionalizma”. Pozivi za povratkom religiji i tradicionalnim vrijednostima, važnih autora kao što je Patapievici, mogu biti shvaćeni kao kulturna fusnota za kulturnu promjenu u globalnoj političkoj moći.

Dakle, u trenutačnom oscilirajućem stanju svjetskog sustava, nužni uvjeti za osmišljavanje nove svijesti o modernitetu u Istočnoj Europi, sposobne da obnovi promišljanje i emancipaciju da bi uhvatila mogućnost promjene, ponovno traže autonomne kritičke i utopijske kapacitete za shvaćanje osjećaja stvarnog i mogućeg svijeta, i dekonstrukciju tri a priori načela ili postavki koje su do sada bile uvjetovane diskursivnim područjem u kulturnoj povijesti postkomunizma: antikomunizam, eurocentrizam i kapitalocentrizam.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole