Ne treba biti naivan i misliti da su SDP i HNS p(r)ogurali bračnu jednakost iz nekih osobito plemenitih pobuda – kao što, uostalom, ne treba biti naivan i misliti da joj se HDZ protivio zbog nekih principijelnih razloga
Udruga U ime obitelji ovih dana ima pune ruke posla. Shvativši da je njen najveći “uspjeh”, referendumom potvrđeno ustavno institucionaliziranje bračne nejednakosti, političkim manevrom vladajuće koalicije potpuno neutraliziran, počela je javno pozivati na (nazovimo stvari njihovim pravim imenom) cenzuru medija koji o sada i formalno institucionaliziranom životnom partnerstvu osoba istoga spola pišu kao o – o užasa! – gej braku. Manje pritom zabrinjava što se ovi samoproglašeni čuvari tradicijskih vrijednosti (pri čemu su upitne i vrijednosti i tradicija) bespomoćno koprcaju u lingvističkom klupku koje su sami zamrsili. Više, međutim, zabrinjava što su i U ime obitelji i mainstream mediji, pa čak i HDZ, grlom u jagode upali u klopku koju im je (iznenađujuće lucidno, ali i nimalo bezazleno) smjestila vladajuća koalicija.
Reda radi, ne rada radi Da, Hrvatska može s pravom biti ponosna što se, bez obzira na motive i načine na koje se do toga došlo, pridružila skupini država s gotovo potpunom jednakošću između braka i životnog partnerstva osoba istoga spola. Ne treba, međutim, biti naivan i misliti da su SDP i HNS p(r)ogurali taj civilizacijski iskorak iz nekih osobito plemenitih pobuda – kao što, uostalom, ne treba biti naivan i misliti da mu se HDZ protivio zbog nekih principijelnih razloga.
Hrvatska politička “ljevica” i “desnica” (navodnici su namjerni!) odigrale su predstavu u kojoj je svaka strana imala unaprijed zadanu tipsku ulogu, pri čemu su se prividno suprotstavljeni akteri našli (upotrijebimo ovdje eurokratsku praznu floskulu) ujedinjeni u različitostima, u svojevrsnom istospolnom braku zajedničkih interesa. Jer, nije tog “povijesnog” 15. srpnja 2014. donesen samo Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola (u nastavku: ZoŽPOIS), oko kojeg su se vodile burne rasprave iz suprotstavljenih “ideoloških” rovova, nego i novi Zakon o radu (u nastavku: ZoR), oko kojeg se u Saboru, doduše, nešto kao i raspravljalo, ali više reda radi nego rada radi.
Smokvin list “Povijesno” donošenje ZoŽPOIS-a tako je i “ljevici” i “desnici” poslužilo kao smokvin list za prikrivanje u osnovi istih neoliberalnih pozicija na jednom frontu hinjenim “sukobom” između “liberalnog” i “konzervativnog” na drugom. Igra saborske vladajuće “ljevice” pritom je sasvim razumljiva. No, iznenađuje kako je HDZ na tu igru nasjeo. Jer da u toj stranci ima više političke mudrosti nego što je trenutno ima, iskoristilo bi se priliku da se razotkrije SDP-ova u osnovi posve nesocijaldemokratska pozicija oko ZoR-a, čime se moglo privući i jedan dio SDP-ova i HNS-ova biračkog tijela. I ne bi se pritom ništa izgubilo – ZoR koji je krojen po posve HDZ-ovoj mjeri bio bi ionako donesen SDP-HNS-ovom većinom, a HDZ bi se mogao i dalje praviti da mu se protivio. No, čini se da čak ni u HDZ-u senzibiliteta za populizam više nema.
Papa Franjo i Franjo Tuđman HDZ je tako, umjesto jedne, izgubio dvije političke bitke – onu koju je mogao dobiti, ali nije htio (ZoR) i onu koju je htio dobiti, ali nije mogao (ZoŽPOIS). Rasprava o potonjem pritom bi, da nije tragična, bila komična, pa čak i groteskna – s jedne strane “opozicija” koja silno želi biti “civilizirana” (iako to nije), pa vadi apsurdne “argumente” (“prigovor savjesti” matičara pritom je samo jedan biser u čitavoj niski), a s druge “pozicija” koja retorički vješto obara “opoziciju” citatima ne samo Ustavnoga suda, nego i Tomislava Karamarka, pape Franje, pa čak i Franje Tuđmana.
I kao što je na SDP-ovu i HNS-ovu igru nasjeo HDZ, tako su nasjeli i mainstream mediji. Politički spektakl bio je jednostavno preatraktivan da bi mu se moglo odoljeti, bez obzira na to zastupali pojedinačni mediji “lijevu”, “srednju” ili “desnu” poziciju. I da – nema ničeg lošeg u tome da u središtu pozornosti bude zakon koji civilizacijskim iskorakom povećava prava jednoj ipak maloj skupini građana (štoviše, upravo je zbog toga i važan!). No, pritom praktički prešutiti zakon koji dodatno ograničava prava iznimno velikom broju građana uistinu je civilizacijska sramota. Ali, čini se da je ne samo unutar istospolnoga braka “ljevice” i “desnice”, nego i na čitavoj mainstream medijskoj sceni i dalje bitno da, kad već nema kruha, ima barem – igara.