Biserka Cvjetičanin  

Istraživanje kulturne politike

kolumna

Želite li nešto znati o regionalnim učincima državne kulturne politike u Norveškoj? Ili o modelima kulturne politike u Estoniji? Kakva je demografska struktura kulturne politike u Švedskoj? Je li moguće definirati ulogu kulturne politike u vrednovanju kulture na primjeru Finske? Što se predlaže kao prolegomena u buduće kulturne politike? Hoće li formiranje “transnacionalnih zajednica” na primjeru tajvanskog multikulturnog izazova proizvesti nove kulturne identitete? Kako informacijsko društvo potiče nove teme kulturne politike u kontekstu konvergencije?

Ovo su tek neka pitanja o kojima se raspravljalo na trećoj međunarodnoj konferenciji o istraživanjima u području kulturne politike koja je u kolovozu 2004. održana u Montréalu, Kanada. Referati s te konferencije nedavno su objavljeni na internetskim stranicama organizatora konferencije, Visoke komercijalne škole – Katedre za umjetnički menadžment Sveučilišta u Montréalu (www.hec.ca/iccpr/index.html). Prva međunarodna konferencija o kulturnim politikama održana je u Bergenu, Norveška, 1999., a druga u Wellingtonu, Novi Zeland, 2002. Dio priloga s te dvije konferencije objavljen je u britanskom časopisu International Journal of Cultural Policy, a također se priprema i broj s izborom iz ovogodišnjih izlaganja. Cilj treće konferencije bio je interdisciplinarnim pristupom istražiti koncept, ulogu i utjecaje kulturnih politika, obuhvaćajući kulturu u najširem smislu kao “način života” i u užem smislu umjetnosti i kulturnih/stvaralačkih industrija.

Novi ciljevi kulturne politike

Istraživanja kulturne politike u mnogim zemljama postala su akademska disciplina i uglavnom se provode u tri međusobno povezana područja: povijest kulturne politike, zatim principi i strategije kulturne politike, te odnos između kulturne politike i teorije kulture/studija kulture. Istraživanja su interdisciplinarna u nastojanju da istaknu društvenu i ekonomsku ulogu kulturne politike kao dijela javne politike, a namijenjena su širokom spektru aktera. Referati prezentirani na konferenciji u Montréalu, brojnim primjerima pokazali su važnost interdisciplinarnog pristupa u pokušaju izgradnje modela, ali isto tako i veliku raznovrsnost u metodologiji istraživanja. Zajedničko im je, međutim, spoznavanje i naglašavanje promjena koje su se zbile u posljednjih dvadesetak godina i koje su kulturnim politikama zadale nove ciljeve.

Zanimljiv je primjer kulturne politike nordijskih zemalja u tranziciji gdje su, kao posljedica proširenja političke i administrativne instrumentalizacije kulturne politike, ciljevi kulturne politike vezani uz industrijske/ekonomske strategije, odnosno poticanje simbioze između umjetnosti/kulture i ekonomskog sektora: reforme kulturne politike u nordijskim zemljama na početku novog stoljeća idu za tim da povezuju kulturu i industriju u stvaranju zajedničkog poslovno orijentiranog potencijala.

Najznačajniji trend je ekspanzija tržišnih elemenata. To znači udaljavanje od onoga što je u švedskoj kulturnoj politici egzistiralo od 1974. do 1996. godine: “Kulturna politika suprotstavljat će se negativnim efektima komercijalizacije u području kulture” – ali koliko god je to bio legitimni cilj u ranim sedamdesetim godinama, on je pobudio mnoge rasprave i konačno zamijenjen “promicanjem kulturne raznolikosti”. Primjer Islanda pokazuje da su kulturne aktivnosti važan faktor u njegovoj ekonomiji, a u kulturnoj politici se naglašava da globalizacija nudi nove razvojne mogućnosti kulturnim aktivnostima.

Suprotan primjer donosi prilog koji obuhvaća modele kulturne politike Estonije koji su analizirani od kraja 19. stoljeća do danas i koji pokazuju kako je sustav nastojao održavati monolitno i homogeno društvo koje je u procesu transformacije postajalo heterogeno i multikulturalno, o čemu sadašnja, tzv. elitistička kulturna politika ne vodi računa, shvaćajući kulturu kao aktivnost dobro uspostavljenih kulturnih institucija.

Mijenja se uloga neprofitnog sektora. U situaciji kada opada potpora fondacija i odgovarajućih javnih tijela kulturnim aktivnostima, mnoge institucije prisiljene su mijenjati svoj karakter, okrenuti se menadžmentu i tržišnim aspektima djelovanja, organizirati one aktivnosti koje mogu donijeti prihod. “Kulturni darvinizam”, navodi Kevin V. Mulcahy, najizraženiji je u SAD-u, a prema njegovu mišljenju, prolegomenu u bilo koju buduću kulturnu politiku predstavljaju tri elementa: demokratizacija kulture, kulturni razvoj i kulturna demokracija.

Konvergencija

Kulturne/stvaralačke industrije prisutne su gotovo u svim prilozima, često u središtu, što ne čudi, jer je ekonomska uloga stvaralačkih industrija prepoznata u istraživanjima kulturnih politika već prije petnaest, pa i više godina, a upravo su one unijele i najveće promjene u ova istraživanja. Često se izražavaju u pojmu “stvaralački grad” kojim se grad definira kao izvor inovacija, a osobito se ističe prioritetna uloga stvaralačkih industrija u regionalnom razvoju.

U istraživanja u području kulturne politike informacijsko društvo donosi temu konvergencije novih tehnologija. Konvergencija je novi glavni korak u komunikacijskoj industriji – spoj digitalnog, videa, telekomunikacija i Interneta (Green Paper, European Commission, 1997.). Tehnologije se stapaju i cijela komunikacija, audio, video, podaci, tekst i grafika, sateliti itd. bit će svedena na identični tehnički format, bez obzira na vrijeme, prostor i – kulturu. Zaštita kulturnih industrija zato prolazi kroz niz rasprava, osobito u okviru izrade Unescove Konvencije o zaštiti raznolikosti kulturnih sadržaja i umjetničkih izraza. Konvergencija transformira komunikaciju, pa time i mreže, njihov sadržaj i strukturu. Ali ona prije svega otvara nove putove međunarodne komunikacije kojima istraživači u području kulturnih politika moraju posvetiti punu pozornost.