2.6.2005.

Trpimir Matasović  

Istraživanje prikrivenih slojeva

Ni uz pozamašnu dozu benevolentnosti ne bi bilo moguće proglasiti zvuk gudačkog kvarteta i glazbu pisanu za taj sastav nečim samim po sebi osobito atraktivnim. Naprotiv, kvartet kao izvodilačko tijelo kod skladatelja izaziva strahopoštovanje, a kod publike nespremne za put u više intelektualne sfere uglavnom tek – dosadu. Razloge tome ne treba previše tražiti – i autori i slušateljstvo redovito imaju problem s činjenicom da kvartet ne pruža osobite mogućnosti za virtuoznu razradu dionica (kao u solističkim djelima), ali ni zvukovnu raznolikost većih instrumentalnih sastava. Koncerti gudačkih kvarteta stoga su mahom nešto što će prosječna publika zaobilaziti u širokom luku, dok će poluprazne dvorane puniti uglavnom ekscentrični fanatici, kolege gudači i, ako su izvođači mlađi, tate, mame i druga bliža rodbina.

Dosljedna vjernost klasičnom zvuku

U takvim okolnostima četveročlanom se sastavu nije lako izboriti za barem trunku slave. Neki pritom vješto manipuliraju marketinškom mašinerijom i/ili koketiranjem s popularnim zvukom, kao što to čine, primjerice Kronos kvartet i Balanescu kvartet. No, ostati dosljedno vjeran klasičnom zvuku, pa onda još upravo doći do svjetske slave, to mogu samo rijetki. Ili, bolje rečeno, samo Kvartet Borodin. Sastav je to koji u svijetu klasične glazbe ima neprijeporan kultni status, obilježen poglavito interpretacijama kvarteta Dmitrija Šostakoviča. Nekoliko je faktora bilo presudno u dosizanju tog, da ne bude zabune, posve utemeljenog statusa. Ponajprije, tu je vrhunska tradicija ruske gudačke škole, zatim osobna suradnja s pojedinim skladateljima, među kojima i već spomenutim Šostakovičem, te, konačno, manje-više ustaljeni sastav ansambla. Naime, dok se u većini drugih kvarteta kompletan postav izmijeni tijekom, recimo, desetak godina, Kvartet Borodin godinama je djelovao u manje-više nepromijenjenom sastavu. Doduše, trojica današnjih članova u ansamblu su “samo” devet godina, no zato danas već legendarni violončelist Valentin Berlinski u Kvartetu Borodin svira praktično od osnutka davne 1945.

Zahvaljujući svom ugledu i kvaliteti, Kvartet Borodin može si priuštiti beskompromisnu repertoarnu politiku, u kojoj će manjak atraktivnosti pojedinih izabranih skladbi višestruko kompenzirati majstorskom interpretacijom. Tako je bilo i za njihova posljednjeg zagrebačkog nastupa – Šostakovičev Prvi kvartet sigurno nije najreprezentativnije djelo tog skladatelja, dok su odabrani kvarteti Borodina i Čajkovskog posve opskurna djela, inače slabo poznata čak i najzagriženijim poklonicima komornog zvuka. Ipak, čini se da su upravo takve kompozicije izazov kojemu Kvartet Borodin prilazi s osobitim zadovoljstvom. Naime, unutar svjetonazora u kojem je poštivanje skladateljevih zamisli apsolutna dogma, jedini način za prezentaciju izvodilačke vlastitosti jest interpretacijska nadogradnja zadanog teksta. Ono što pritom kod Kvarteta Borodin osobito fascinira jest savršena kontrola nad formalnom strukturom pojedinih skladbi. To, doduše, u do bola predvidljivoj strukturi Čajkovskijeva Drugog kvarteta i nije neki problem. U Šostakovičevu Prvom kvartetu stvari su već nešto složenije, jer ipak treba prepoznati sve formalne začkoljice koje je autor razasuo po partituri, no tu je zacijelo pomogla i suradnja sa Šostakovičem za njegova života.

Čvrsta (re)konstrukcija izgubljenih konaca

Zato je, međutim, izvedba Borodinova Prvog kvarteta bila upravo nevjerojatan primjer interpretacijskog majstorstva. Borodin, naime, kao i Čajkovski, sklada posve tradicionalnu cikličku formu. No, dok je Čajkovski možda i previše kontrolira, Borodinu konci svako malo ispadaju iz ruku. Struktura mu je tako u konačnici amorfna, proporcije neusklađene, a djelo prepuno suvišnih epizoda. To jest, tako to izgleda na papiru. Usprkos tome, članovi Kvarteta Borodin na neki neobjašnjiv način uspijevaju premjestiti dramaturške naglaske pojedinih odsjeka, pretvarajući jedno u osnovi nestabilno djelo u skladbu vrlo čvrste konstrukcije.

Naravno, i intelektualno manje zahtjevnoj publici Kvartet Borodin ima što ponuditi. Jer, riječ je o glazbenicima koji, na čisto površinskoj razini, sviraju zaista odlično i, kad zatreba, virtuozno. To je, međutim, nešto čime bi se moglo pohvaliti još dosta drugih gudačkih kvarteta. No, uzdignuti se iznad površinskog, istraživati prikrivene slojeve glazbe, a pritom i zadržati komunikativnost na liniji skladatelj-izvođači-publika – to može samo Kvartet Borodin.