Istraživanje prostornih i vremenskih poveznica

Prvim izdanjima novih festivala obično se može progledati kroz prste za početničke greške u koracima, ako nisu baš katastrofalne. Do treće godine programska se pak koncepcija uglavnom stabilizira i uhoda, tako da sljedeća godišta prelaze u rutinu i za organizatore i za publiku. No, drugo je po redu izdanje svakog festivala najteže i jednima i drugima – priređivači još uvijek preispituju prvotne odluke, ali publika više ne prašta grijehe tek tako. Ne čudi stoga da je ovogodišnji, drugi po redu Zagrebački barokni festival imao određenih posrtaja, premda više koncepcijske nego kvalitativne naravi. Jer, premda je onaj prvi bio svakako jedan od najznačajnijih kulturnih događaja prošle godine, nabijen tempo kakav su tada nametnuli organizatori iz Koncertne direkcije Zagreb nisu više mogli pratiti ni oni sami. Stoga je kvaniteta ustupila mjesto kvaliteti, a rupe u programu popunjavale su se ponovno uskrslim Zagrebačkim ljetnim večerima, u koje se utrpalo sve što se našlo pri ruci, a nije se uklapalo u ZABAF.

Pritom, doduše, iznenađuje što su u program Zagrebačkih ljetnih večeri uvršteni i programi koji su mirne duše svoje mjesto mogli pronaći i u okviru ZABAF-a. Jer, ako se iz baroknog okvira iskoračilo u prošlost dvama koncertima srednjovjekovne glazbe (ansambli Dialogos i Schola: Machaut), onda se na isti način moglo iskoračiti i u mlađa razdoblja, posebice ako se zaista željelo (kao što je najavljivano) istraživati najave i odjeke baroka u drugim razdobljima. U tom smislu nekoliko bi se koncerata Zagrebačkih ljetnih večeri posve logično uklopilo i u ZABAF: ansambli Trio Pleyel i Concilium Musicum iz Beča izvodili su glazbu pretklasike i klasike, i to čak na izvornim instrumentima i na povijesno obaviješten način, a, s obzirom na njihovo bavljenje odjecima baroka, u isti su kontekst mogli biti smješteni i recitali orguljaša Marija Penzara i Alena Kopunovića-Legetina.

Širok raspon škola i pristupa

Usredotočimo li se, međutim, na program onoga što u ZABAF jest bilo uključeno, teško da bi se moglo naći primjedbi. Od svih koncerata tek su oni ansambala Sans Souci i Ausonia na početku bili nešto slabije kvalitete, a isto bi se moglo reći i za oba nastupa Hrvatskog baroknog ansambla. Sve ostalo bilo je uistinu vrhunsko – od duboko ozbiljnih duhovnih koncerata sastava William Byrd i La Po?me harmonique sve do živahna Villancica i upravo urnebesna Red Priesta. I premda ovaj put nije bilo tako zvučnih imena kao lani (sjetimo se samo Reinharda Gobela i Jordija Savalla s njihovim ansamblima), i ovogodišnji je festival protekao u znaku snažnih umjetničkih osobnosti, odreda glazbenika koji, iako ne uživaju toliko izdašnu potporu diskografske industrije, ipak pripadaju samom vrh europske ranoglazbene reproduktive. Kronološkim redoslijedom nastupa, Katarina Livljanić, Martin Gester, Pierce Adams, Hervé Niquet, Rebecca Stewart, Catherine Mackintosh, Graham O’Reilly, Vincent Dumestre, Lars Ulrik Mortensen, pa čak i (premda u nešto manjoj mjeri) Peter Pontvik predstavili su tako širok raspon različitih tipova glazbe, nacionalnih skladateljskih škola, pa čak i posve oprečnih interpretacijskih pristupa. Pritom je svatko mogao odabrati ono što mu je najviše odgovaralo, premda bi pravi glazbeni sladokusci vjerojatno s užitkom odabrali sve.

Idealni advokati

Za razliku od prošle godine, kada partnerstvo s Nizozemskom nije bitnije utjecalo na profil cjelokupnog programa, ovogodišnja je istovrsna suradnja s Francuskom bitno obilježila čitav festival, usredotočen na temu francuskog baroka. Namjera je priređivača bila ponuditi zagrebačkoj publici širok spektar različitih glazbenih vrsta u tom možda i najsamosvojnijem “nacionalnom” segmentu unutar korpusa glazbe 17. i 18. stoljeća, u čemu se manje-više i uspjelo. Nedostajala je jedino neka cjelovitija operna izvedba, no, s obzirom na ipak primarno komoran profil ZABAF-a, to i ne treba smatrati osobitim propustom, posebice s obzirom na to da su odlomci iz pojedinih opera bili zastupljeni na nekoliko koncerata.

Doduše, s uvjetno rečeno najatraktivnijim dijelom opusa francuskih majstora, onim orkestralnim, nije bilo previše sreće. Jer, relativno je zanimljiv izbor iz vokalnih i orkestralnih brojeva Lullyjevih i Rameauovih opera u interpretaciji belgijskog ansambla Ausonia zazvučao uglavnom suhoparno, a slično bi se moglo reći i za program suita u interpretaciji Hrvatskog baroknog ansambla, koji čak ni odličan dirigent Hervé Niquet nije uspio bitnije probuditi iz njegove uobičajene letargičnosti. Scenska je glazba tako, pomalo paradoksalno, najuvjerljivije bila zastupljena u svom reduciranom, komornom obliku, koji je predstavio našoj publici već od lani znani Purcell Quartet, ovaj put nadopunjen zanimljivim izborom koreografija u interpretacijama specijalista za barokni ples Ane Yepes i Nicka Nguy?na.

No, drugi su aspekti francuske glazbe bili predstavljeni na uistinu vrhunski način. Tako su već spomenutom Hrvatskom baroknom ansamblu obraz osvjetlali flautist Dani Bošnjak i čembalist Krešimir Has izborom francuskih sonata, dok se ansambl Le Parlement de la Musique, predvođen čuvenim Martinom Gesterom, pokazao idealnim advokatom osebujna opusa skladateljice Elisabeth Jacquet de la Guerre. U interpretacijske vrhunce čitavog festivala valja pak ubrojiti dva koncerta duhovne glazbe koje su pripremili Graham O’Reilly i Vincent Dumestre sa svojim sastavima William Byrd i Le Po?me Harmonique.

Proširivanje interpretacijskih okvira

Nefrancuski dio programa ponudio je raznolike sadržaje i još raznolikije interpretativne pristupe. Barokni orkestar Helsinki pod ravnanjem Aapa Häkkinena i Barokni orkestar Europske unije, koji je vodio Lars Ulrik Mortensen, predstavnici su određene srednje struje u povijesno obaviještenom pristupu ranoj glazbi. Oni tako taj pristup dosljedno slijede, ali bez značajnijih iskoraka u interpretativnu vlastitost. Pa ipak, Barokni orkestar Europske unije pritom je ipak bitno intrigantniji, kako zbog živahne geste svog dirigenta tako i zbog činjenice da je sastavljen od redom mladih glazbenika, koji, k tome, povijesno obaviješteni pristup nisu počeli učiti u kasnijim stadijima svoje karijere, nego su mu se posvetili manje-više od samih početaka profesionalnog bavljenja baroknom glazbom. Osim toga, nastup tog ansambla imao je i dodatnu atrakciju u obliku mezzosopranistice Renate Pokupić, koja je zablistala u interpretacijama Händelove kantate Ah! crudel i bravurozne arije Dopo notte iz opere Ariodante istog skladatelja.

Tri su koncerta, svaki na svoj način, zanimljivo propitivala odnos barokne glazbe s glazbom drugih razdoblja i/ili tipova. Orguljaš Gunnar Idenstam istraživao je tako mogućnost baratanja švedskim folklornim napjevima (velikim dijelom upravo iz barokne ere) u kontekstu orguljske improvizacije Bachova tipa, dok je ansambl Villancico glazbu latinoameričkog baroka s našim vremenom povezao podcrtavajući one njene elemente koji su se do danas zadržali u tradicijskim glazbama tog dijela svijeta. U proširivanju interpretacijskih okvira najdalje je pak otišao flautist Pierce Adams sa svojim ansamblom Red Priest. Polazište mu pritom jest povijesna obaviještenost, čija su načela svi članovi ovog kvarteta očito itekako dobro svladali; međutim, ona je tek odskočna daska za često vrlo smiona agogička rješenja, pa čak i ubacivanje citata i parafraza nekih mlađih glazbi. Nema sumnje da u tim iznimno duhovitim (re)interpretacijama nemalu ulogu ima i potreba za zabavljačkim karakterom svirke. No, čak se i iza najkontroverznijih intervencija u notni tekst (poput ubacivanja teme Elgarova Koncerta za violončelo u Corellijevu sonatu La Folia) krije itekako temeljito promišljanje barokne glazbe i nekih njenih danas (namjerno ili nenamjerno) zanemarenih osobina.

Uvlačenje u asketski svijet

Premda to može zvučati kontradiktorno u odnosu na naziv festivala, među najuspješnijim su koncertima ovogodišnjeg ZABAF-a i dva na kojima se izvodila srednjovjekovna glazba. Katarina Livljanić tako je s ansamblom Dialogos još jednom u Zagrebu predstavila svoj projekt Tondalova vizija, dok je Rebecca Stewart (koja je već gostovala na prvom ZABAF-u) sa sastavom Schola: Machaut izvela Messe de Nostre Dame Guillaumea de Machauta. Polazeći od nama danas dalekih, pa čak i donekle hermetičnih glazbi, obje glazbenice uvlače slušateljstvo u vlastiti glazbeni svijet, koji, doduše, jest nadasve asketski oblikovan, ali je istovremeno neodoljivo privlačan i upravo iznenađujuće komunikativan. Razloge tome valja i opet potražiti u njihovu istraživanju poveznica s drugim, današnjoj publici donekle bliskijim glazbenim prostorima i vremenima. Katarina Livljanić se tako čak ni u izboru napjeva za svoj projekt ne ograničava uskim prostorno-vremenskim okvirom, nego, naprotiv, okuplja glazbu u rasponu od pet stoljeća i iz raznih umjetničkih, ali i folklornih tradicija srednjovjekovne Europe. Heterogena je građa, međutim, okupljena oko zajedničke dramaturške potke, hrvatskog prijevoda mistične Tondalove vizije, koji se donosi čas recitacijom, a čas vokalnom improvizacijom što slijedi srednjovjekovne, uglavnom glagoljaške obrasce.

Rebecca Stewart, pak, u svoje čitanje Machautove Messe de Nostre Dame unosi sve svoje znanje o izvodilačkoj praksi rane francuske polifonije, pri čemu je duboko svjesna u koliko se iznenađujuće velikoj mjeri improvizacijski obrasci, ali i ritamska struktura Machautove Mise nadovezuju na razne tradicijske prakse, i to ne samo europske, nego čak i dalekoistočne. Ona pritom potpuno svjesno prepoznaje i podcrtava razne glazbene arhetipske modele, koji i s današnjim slušateljstvom izravno komuniciraju, što na svjesnoj, što, još i više, na podsvjesnoj razini.

Opasne lovorike

Ipak, usprkos svim dosad izrečenim pohvalama, ne treba misliti da je sa ZABAF-om baš sve ružičasto. Primjerice, dok je lani publika hrlila na ovaj festival, ove su godine brojni koncerti bili poluprazni. Pritom nikakva ni utjeha ni opravdanje nije činjenica da je tako ljetos bilo sa svim kulturnim manifestacijama u Zagrebu. Za sljedeće izdanje ZABAF-a Koncertnoj direkciji zadatak stoga neće biti nimalo lak. Za početak, treba vratiti publiku, zadržati kvalitetu, ali i osmisliti nove sadržaje. Jedno od krucijalnih pitanja pritom je i ono hrvatske glazbe i glazbenika. Kako će nagodinu tema festivala biti glazbeni kontakti Hrvatske i Italije, za svaku je pohvalu to da će djela Lukačića i Uspera, kako se najavljuje, izvoditi vrhunski svjetski ansambli. No, svakako bi trebalo poraditi i na profiliranju domaćih izvođača jer nam se trenutno sve manje-više svodi na Hrvatski barokni ansambl, što, u nedostatku kvalitetne umjetničke konkurencije i kompetitivnosti, baš i nije neka velika sreća. Zamrlo je i otkrivanje nepoznatih stranica domaće barokne baštine, premda nije da ih nema. Sve u svemu, pred organizatorima je  ZABAF-a još puno posla. Prva dva izdanja ovog festivala jesu bila kvalitetna, ali na lovorikama ne treba zaspati. Ova zemlja ionako je prepuna onih koji to već godinama čine.