Istrebljenje Židova

Posljednji moment u neprekidnoj noćnoj mori koja se eufemistički nedostojno naziva “bliskoistočni sukob” nedavni je izraelski napad na Gazu. Pisati o tome i pri tome pretendirati na to da to pisanje ima imalo smisla izuzetno je teško. Naime, tuča koja se sručila na taj komadić zemlje traje već toliko dugo da je postala vječnost. Šezdeset godina otvorena sukoba i još četrdesetak godina povremena, latentna sukoba formirali su čitavo kolektivno pamćenje oba uključena naroda i percepciju cijelog svijeta. Na Bliskom istoku rat je stalno stanje, vječni, arhetipski rat bez kraja. Sintagma “prije rata” jest oksimoron, a to je i “rješenje sukoba”, fenomen koji bi bio ravan božjoj objavi. U tom vrtlogu doslovce ubitačne vječnosti napisani su milijuni tekstova, i ništa se nije promijenilo. Pisanje je bespomoćan i uzaludan čin. Osim što se, kao što nedavno piše izraelski književnik Etgar Keret u Jutarnjem listu, na cmizdravim kolumnama o Palestini dâ dobro zaraditi.

Iskupiti Holokaust Palestinom

“Onaj tko se bori s čudovištima mora biti oprezan da sam ne postane čudovište. Ako dugo zuriš u bezdan, bezdan također zuri u tebe”. Tako kaže Nietzsche, i u ovom slučaju ima pravo – zlostavljani je postao zlostavljač. Istina je da je zasnivanje države Izrael kao “židovske države” u ishodištu neprekidnog masakra. Naime, tzv. “međunarodna zajednica” iskupljuje se za svoj grozomorni zločin prema Židovima tako što im dozvoljava ubijanje i protjerivanje Palestinaca kako bi dobili njihovu zemlju. Sa svakom palestinskom smrti Zapad se osjeća malo manje kriv.

Ideja da se u Palestini može zasnovati židovska država a da se ne pita domaće stanovništvo bila je suluda, i danas su vidljive posljedice te odluke. Neizvedivost tog čina uvidjeli su i Britanci. Britanska vlada 1939. donijela je takozvani White paper, kojim se predviđa zaustavljanje židovskog doseljavanja u Palestinu bez pristanka palestinskih Arapa. Holokaust sve mijenja, jer Zapad je brzo morao umiriti izgarajuću savjest. No već 1937. David Ben Gurion, budući prvi izraelski premijer, izjavio je kako “Mi (Židovi) moramo protjerati Arape i zauzeti njihovo mjesto”. Holokaust je tom – već postojećem – programu dao neograničen poticaj i kredibilitet.

Izrael je kolonijalna tvorevina u punom smislu te riječi. Metode, situacija, sve je to već viđeno. Ograđena naselja, tortura nad domaćim stanovništvom koje se drži građanima trećeg reda, dozvoljeno ubijanje, mučenje, situacija istovjetna onoj koju je Fanon opisao u Prezrenima na svijetu. Iznimna je samo fanatičnost i perverzija izraelske borbe, nove metode torture. Od 880 kilometara 8-metarskog zida koji je Izrael podigao 80 posto dijeli Palestince od drugih Palestinaca unutar palestinskih područja, a samo 20 posto dijeli ta područja od Izraela, piše Boris Pavelić, novinar Novog lista koji se upravo vratio iz Gaze. Izrael je nakon “povlačenja” iz Gaze nastavio kontrolirati dotok vode, struje, čitavu infrastrukturu, te je zatvorio sve granične prijelaze. Human Rights Watch i Amnesty International tvrde da je, po međunarodnom pravu, Izrael još okupator. Stvoren je zatvor za nekoliko milijuna ljudi, a potomci logoraša postali su sada logorski čuvari, savršen hijazam. Jedan izraelski oficir, piše Cécile Winter, uputio je svoje vojnike da “prouče način na koji su Nijemci osvojili Varšavski geto”.

Erec Israel

Izrael se do te mjere smatra europskom zemljom da sudjeluje na Euroviziji, pop-simptom kolonijalnog porijekla izraelske države. To je još jedan razlog zbog kojeg se Zapad identificira s Izraelom; nakon što je sam odustao od krvavih kolonijalnih projekata, sada može simpatizirati s izraelskim pokušajem. Simbolička veza židovskog naroda s “Obećanom zemljom”, Erec Israel, nema na to nikakva utjecaja. Židovi su u Palestini tokom 19. stoljeća činili oko pet posto stanovništva. Da bi se oni naselili, trebalo je nekog protjerati. U ime čega je Zapad očekivao da bi se Arapi trebali odreći svoje zemlje? U ime zločina s kojim nemaju gotovo nikakve veze? Uostalom, može li itko razuman zamisliti da se Židovima “poklanja” komad Njemačke, Francuske ili Britanije kako bi zasnovali državu?

Izvor je problema u židovskom strahu nakon Holokausta, strahu koji je, kad uzmemo u obzir povijest antisemitizma, potpuno opravdan. Ali ideja da je neka zajednica zbog neizreciva zločina nad njenim pripadnicima zaslužila državu jest problematična u ovom slučaju. Razvoj događaja bio je sljedeći: Europa je toliko zgriješila prema Židovima da oni imaju pravo na arapsku zemlju. Antičko židovsko kraljevstvo nije nikakvo opravdanje za takvo rezoniranje.

Isto danas vrijedi i za Židove, makar su se uglavnom doselili u posljednjih pedeset godina. Ma što Palestinci (opravdano) osjećali, nemaju moralno pravo, niti bi pošteno rješenje bilo “baciti Židove u more”. Izraelski političari plaše svoj narod “drugim Holokaustom” koji će muslimani navodno počiniti. Neke figure – poput Ahmadinejada – donekle im daju za pravo. Sličnu ulogu ima Hamas, koji su, usput, osamdesetih uvelike potpomagale izraelske tajne službe kako bi oslabile sekularni i socijalistički Fatah, klasičan divide et impera... Hamas se protiv terorističke države koristi terorističkim metodama, neprekidno čineći zločine nad Židovima i uništavajući svoj vlastiti narod. Ali Hamas nimalo ne cijeni palestinski život, zato jer je njegovim vođama jasno da on objektivno ne vrijedi ništa, potez očajnika koji nema što izgubiti. Omjer žrtava jest pedesetak ubijenih Palestinaca za svakog Židova. Posljednji koji su imali takvu retributivnu pravdu bili su nacisti. Strogo govoreći, Izrael ne provodi genocid. Izraelski političari bili bi relativno sretni da se Palestinci kolektivno pokupe i odsele u Jordan i Egipat. Uostalom, Palestinci su u zapadnoj hijerarhiji vrijednosti žrtava zapravo   privilegirane žrtve koje neprestano dobivaju medijsku pozornost. Vrijednost palestinske smrti za zapadnu “zabrinutu javnost” mnogo je veća nego, recimo, smrt sudanskog kršćanina, što Zapadu omogućava da (licemjerno) kaže – vidite, mi nismo licemjerni!

Negiranje Izraela

Problem je s državom Izrael što je ona stvorena kao “židovska država”. Etnoplemenska, ekskluzivistička koncepcija države bila bi danas problematična u bilo kojem dijelu “zapadnog svijeta”, ali u uvjetima u kojima postoji Izrael to znači katastrofu. Unatoč nastavljenu židovskom doseljavanju u Izrael, ukupno gledajući Izrael i palestinske teritorije, većinu stanovništva uslijed većeg priraštaja uskoro će činiti Palestinci, tzv. “osveta zipke” pokorenih naroda. To izraelske Židove stavlja u poziciju bjelačke manjine u Južnoafričkoj Republici, koja na vlasti ostaje isključivo zahvaljujući sili, i Izrael bi i formalno prestao biti demokratska država. U principu, on to već nije – na predstojećim izborima za Knesset zabranjeno je sudjelovanje dvjema arapskim strankama pod izlikom da one “negiraju državu Izrael”. Negiranje Izraela kao židovske države nipošto nije isto što i pozivanje na istrebljenje Židova, i Fatah, koji je do kraja osamdesetih zastupao borbu za oslobođenje cijele Palestine kao demokratske i sekularne države, jasno je razlikovao to dvoje.

Izrael sam sebi kopa grob. Dok traje američka potpora, tehnološki nemjerljivo superiorniji pripadnici “Izraelskih obrambenih snaga” lako će obračunavati s protivnicima upotrebljavajući robote, pametne rakete i ostalu Mad Max tehnologiju. Posljedica će biti nastavak golemih žrtava u palestinskoj populaciji te konstantan život u strahu vlastitih civila, kako od Hamasovih ili Hezbollahovih raketa tako i od bombaša samoubojica. Izraelski civili, poput onih iz Aškelona, moći će se i dalje s brežuljaka oko Gaze naslađivati razaranjima na nedjeljnim izletima. Ironija je u tome da je na simboličkoj razini upravo “Islamska republika” zrcalni odraz “židovske države”, a ne Zapad. Realno govoreći, život u Izraelu mnogo je slobodniji nego život u Iranu, što se političkih i ljudskih prava tiče; naravno, ako niste Palestinac.

Uspostavljanje zajedničke države

U nedavnom intervjuu Ehud Olmert izjavio je da je kod Palestinaca vidljiv prelazak s “alžirske” na “južnoafričku” paradigmu. U alžirskom je slučaju domaće stanovništvo nakon krvave borbe “bacilo neprijatelja u more” – do tada privilegirani frankofoni pieds-noirs, kojih je bilo više od milijun, kolektivno su se iselili. U južnoafričkom potlačena većina jednostavno je preuzela vlast. Izrael to ne može dopustiti jer to bi bio njegov kraj, onako kako tu državu vidi vladajuća elita – kao židovske države. No pitanje je kako Izraelci mogu kontrolirati ta dva zatvorena bantustana koja su sami kreirali zajedno s milijunima mrzitelja vlastitog opstanka. Upitno je da li će slaba, uništena i opterećena golemom mržnjom nezavisna palestinska država donijeti kraj sukoba.

Dugoročno, možda će Izrael zaista u jednom momentu, kada nestane američke potpore, a arapske zemlje stanu na svoje noge (moguće uz asistenciju Irana) biti uništen uz užasne posljedice. Druga opcija jest beskonačno stanje prikrivenog ili otvorenog rata. Suludo bi bilo pomisliti da ijedna opcija odgovara bilo Izraelu bilo Palestincima. Preostaje treće, najnerealnije rješenje, tzv. one-state solution, uspostavljanje zajedničke države Židova i Palestinaca na cijelom području nekadašnje Palestine, dakle na teritoriju današnje države Izrael i “palestinskih područja”. To je proces koji bi, kako kaže Alain Badiou, zahtijevao i regionalnog Mandelu, uz tribunal za izraelske i palestinske ratne zločine. Hamas i slične organizacije završile bi na optuženičkoj klupi zajedno s izraelskim vojnim i političkim vrhom. Etička pitanja tu su vrlo kompleksna; naime, za Palestince Hamas je – nakon Arafatove smrti i opće Fatahove dezorijentacije – legitiman predvodnik narodnooslobodilačke borbe. To je priznao čak i Ehud Barak – u svom slavnom odgovoru na pitanje “Što biste napravili da ste Palestinac?” – “Postao bih terorist”, rekao je Barak.

Od temelja novoizgrađena, zajednička država koja bi bila i “utočište za Židove” i palestinska država krajnje je fantastična ideja, no u samom Izraelu sve je više ljudi koji je podržavaju. Po nekim istraživanjima riječ je o petini Židova i četvrtini stanovnika palestinskih teritorija. Mirotvorne zajedničke organizacije Židova i Palestinaca koje se zalažu za to rješenje danas traže sankcije i međunarodnu izolaciju Izraela, a da recimo neka coalition of the willing bombardira Izrael, imalo bi smisla barem toliko koliko ga je imalo bombardiranje Srbije. Na duge staze zajednička država jedino je održivo i pravedno rješenje, i nažalost, potpuno nerealno.

Badiou u tekstu Izrael: zemlja u kojoj živi najmanje Židova na svijetu? navodi da je riječ o označitelju koji je iznimno snažno obilježen konotacijom žrtve. Bezobzirno i agresivno eksploatirajući Holokaust, upravo su cionisti i država Izrael najviše napravili na vlastitom gubljenju prava na taj specijalni označitelj. Jesu li možda Palestinci novi Židovi, pita Badiou? Parafrazirajmo Sartreov predgovor Fanonu: svaki put kada izraelski vojnik ubije palestinskog civila umiru dva Židova – Palestinac u realnom i Izraelac u simboličkom smislu. Vrhunska ironija povijesti jest da u istrebljenju Židova glavnu riječ ima upravo “židovska država”.