22.2.2016.

Steve Williams  

Istupite iz svoje sigurne zone i organizirajte se

Autori Amy Sonnie I James Tracy raspravljaju o svojoj predstojećoj knjizi, Hillbilly Nationalists, Urban Race Rebels, and Black Power: Community Organizing in Radical Times, koja istražuje radikalne načine organiziranja u radničkim bjelačkim zajednicama u 1960-im i 1970-im godinama.1 Amy Sonnie je aktivistkinja, edukatorica i knjižničarka koja posljednjih 17 godina sudjeluje u američkim grassroots pokretima za socijalnu pravdu. Suosnivačica je nacionalnog Centra za medijsku pravdu (Center for Media Justice). James Tracy je dugogodišnji promoter socijalne pravde u Zaljevskom području San Francisca. Osnivač je SFCLT-a (San Francisco Community Land Trust) i djeluje u Mreži za obranu od deložacije (Eviction Defense Network) i Koaliciji za beskućništvo (Coalition On Homelessness).

Započnimo od osnova. Možete li nam ukratko sažeti srž knjige Hillbilly Nationalists, Urban Race Rebels, and Black Power?

Amy Sonnie (AS): Knjiga prenosi priče siromašnih i bijelaca iz radničke klase koji su dijelili isti cilj s pokretom za građanska prava i crnačkom moći u šezdesetim i sedamdesetim godinama 20. stoljeća. Organizirali su se u bjelačkim slamovima i industrijskim središtima, ali i razvili verziju feminizma usmjerenu prvenstveno na živote siromašnih žena. U Chicagu pratimo sindikalnu zajednicu JOIN, Mlade patriote (Young Patriots) i Gnjevni ustanak (Rising Up Angry; iz filadelfijske četvrti Kensington donosimo priču Udruženja Četvrtog listopada (October 4th Organization); a iz Bronxa predstavljamo Bijelu munju (White Lightning). Zajedno one čine svojevrsno “političko obiteljsko stablo” jedinstvenih organizacija koje su međusobno utjecale jedna na drugu. Neki su ljudi bili članovi više grupa, a mi iznosimo priče o njihovu organiziranju kroz prizmu vođa ali i sudionika.

Neki su bili u poznatijim grupama poput Studenata za demokratsko društvo (Students for Democratic Society, SDD), no o većini od ovih organizacija do sad nije bilo pisano. Mnogi su čuli za Mlade patriote – potomke siromašnih bijelaca s Apalačkog gorja koji su se doselili u Chicago – koji su sklopili savez s Crnim panterama i Mladim vladarima (Young Lords), nazvan Dugina koalicija. No mi smo se pitali “Kako je došlo do Dugine koalicije?” Naša knjiga se fokusira na “politiku duge” koja je inspirirala spomenuti savez i koja je nastavljena i nakon što je državna represija desetkovala grupe poput Pantera i Patriota.

Kako to da ste vas dvoje odlučili napisati ovu knjigu?

James Tracy (JT): Oboje smo istraživali tu temu, ali zasebno. Nakon što nas je zajednički prijatelj uputio na radove onog drugog, nazvao sam i molio Amy da udružimo snage. Po meni, to je imalo smisla iz više razloga. Odrastao sam u Valleju, gradu sjeverno od San Francisca. Kad su se zatvorila brodogradilišta, pojavile su se desničarske grupe poput Bijelog arijevskog otpora (White Aryan Resistance), koje su pokušavale uvjeriti bijele radnike da su crnci i imigranti krivi za njihove otkaze. To je zapamćeno kao ozloglašeni medijski circus “Arijevskog Woodstocka” 1989. godine2.

Primijetio sam da je mnogo ljevičarskih grupa došlo u grad prosvjedovati i dijeliti pamflete, no malo ih je bilo spremno dugoročno se zadržati ondje. Bila je to propuštena prilika. Moglo je završiti mnogo drugačije da je došlo do svjesnog, kontinuiranog organiziranja vezanog i za radna mjesta i borbu protiv rasizma. Ali svaki put kad se ljevica odrekne neke zajednice, desnica je itekako spremna uletjeti s jednostavnim rješenjima. Godinama kasnije sam saznao za Organizaciju mladih patriota od Malika Rahima, bivšeg pripadnika Crnih pantera s kojim sam radio u Mreži za obranu od deložacije u San Franciscu. Prvotno sam namjeravao o njima napisati članak za časopis, ali – kroz intervjue i istraživanje – saznao sam i za druge takve grupe. U većini slučajeva, ako je o tim grupama uopće pisano, bilo je to tek o usputnim spomenima u fusnotama knjiga o Crnim panterama i Mladim vladarima. Došlo je vrijeme da se da se ispriča i i njihova priča.

AS: James dobro veli. Molio me je! U to vrijeme radila sam dva, povremeno i tri posla. Zbog toga sam oklijevala pristati na hvatanje u koštac s tom temom. No pisanje te povijesti mi se činilo prevažnim da bih propustila tu priliku. Istraživala sam JOIN i Mlade patriote još krajem 1999., kad sam izlagala o njihovom radu kao primjeru klasno utemeljenog proturasističkog organiziranja za kružok u San Franciscu. Proučavajući ih kao primjer radničkog radikalizma, pokušavala sam pomiriti neke klasne stereotipe koje sam uočila na ljevici.

Vjerujem da nam je svima poznata tvrdnja da su siromašni i radnički bijelci inherentno veći rasisti. Na stranu arogancija i netočnost te tvrdnje, ta mi se logika prije svega oduvijek činila političkom lijenošću. Ništa nije jednostavno u rasijaliziranom kapitalizmu. Istražujući te grupe otkrila sam mnogo kompliciraniju priču koja nas mnogo čemu uči te daje nadu u jednu vrstu prijeko nam potrebnog pokreta. Odgovore, naravno, nisam našla, no nadahnulo me kako su te organizacije od siromašnih radničkih bijelaca učinile radikalne aktere od ljudi koji su dotad bili isključivo promatrači u vrijeme općih društvenih nemira. S brojem intervjuiranih ljudi rasla je i inspiracija da ispričam njihovu priču.

Možete li nam ispričati par priča o borbama koje su vas inspirirale ili iznenadile?

AS: Navest ću dva primjera. Osobno me najviše dirnulo upoznavanje Peggy Terry i njezine obitelji. Peggy je bila radnica migrantica s Juga koja se preselila u Chicago u kasnim pedesetima. Angažirala se u pokretu za građanska prava, no bilo joj je teško zamisliti sebe kao vođu, čak i u utrci za potpredsjednika 1968. kad se borila za glasove bjelačkih radnika kao protukandidat guverneru Alabame Georgeu Wallaceu. Wallace je, dakako, kasnije otišao u povijest kad je kao nestranački kandidat osvojio 14 posto glasova na državnoj razini. Više od 40 posto od te podrške dobio je izvan svoje baze, Juga. Bio je prvi nezavisni kandidat s desnice još od 1850-ih, no Peggyna kampanja, kao predstavnice Stranke mira i slobode (Peace and Freedom Party) – uz Eldridgea Cleavera – iznikla je iz mnogo starije tradicije progresivnog populizma u Sjedinjenim državama.

Ipak, imala je težak život. Provela sam godine proučavajući njezine rukopise, dnevnike, te upoznajući njezinu obitelj. Divila sam joj se. Pristupala je ljudima u njihovu vlastitom okruženju, na njihovoj razini, i utjelovila je vrstu intelekta neovisnoga o formalnom obrazovanju. U knjizi iznosimo jednu priču o Peggy i siromašnoj bjelačkoj obitelji koja je bila nevoljka pridružiti se pokretu jer su čuli da se tu radi o odricanju za potrebe revolucije. Odagnala je njihove strahove rekavši im da bit pokreta nije odricanje; bit je u preraspodjeli kako bi svi mogli dostojanstveno živjeti. Pokazala je da ljevica ima viziju – a ne samo opozicijsku politiku – od koje možemo učiti i danas.

S organizacijskog stajališta, inspirativno je bilo i antiratno djelovanje ovih grupa na razini zajednice. Članovi Gnjevnog ustanka su se u Chicagu angažirali oko veterana Vijetnamskog rata i njihovih obitelji. Poticali su diskusije o američkom imperijalizmu, ne zaboravljajući pritom da su se i regruti i dobrovoljci suočavali s teškim izborom. Ljudi su se dobrovoljno javljali ili prihvaćali regrutaciju motivirani spojem ekonoskog očaja i patriotizma. Suradnici Gnjevnih stvorili su kulturu dijaloga i djelovanja utemeljenu na temama prava vojnika i antiimperijalizma. Organizacija 4. listopada je, slično tome, u zajednicama organizirala darivanje krvi nakon što su Sjedinjene Države bombardirale bolnicu Bach Mai. Stotine ljudi je sudjelovalo u akciji. Iste te obitelji izgubile su svoje sinove u ratu. Jedna lokalna državna škola u sjevernoj Philadelphiji imala je najvišu stopu učenika poginulih u ratu u cijeloj državi. Akcije poput ove približile su ljevicu čvrstim vjerovanjima tih ljudi te im dale ispušni ventil za njihovu tugu i gnjev.

JT: Priča koja me ostavi bez riječi kad god je se sjetim je o tome kako je Chuck Armsbury, član Patriota i u u mnogo čemu duša prvotne Dugine koalicije u saveznim zatvorima, gradio jedinstvo svih rasnih grupa u kaznionici. Još jedna inspirirajuća priča govori o tome kako su se članovi Gnjevnog ustanka nosili s upletenošću nekih od mladih bijelaca iz njihovih redova u sukobama bandi protiv crnačke mladeži – uspješno su pregovarali primirje između tih dviju grupa. Takve rezultate mogli su postići samo organizacije s čvrstim vezama u zajednici. Imajući na umu žustre debate o tome što se u to vrijeme smatralo “radikalnim”, pitam se koliko je ljudi uopće prepoznalo važnost ovog postupka, jednako važnoga kao i bilo kojeg uspjeha u organiziranju.

Koje su ključne pouke koje su proizašle iz tih priča?

JT: Fred Hampton je rekao “gdje god su ljudi – pokreći ih”, što znači da valja organizirati gdje god se vodi borba za pravdu. U srži, pouke su jako jednostavne: budućnost još nije ispisana, stoga nemojte posustajati u sukobu s idejama o političkoj predodređenosti. Vjerovati da je neka društvena skupina stvorena kao progresivna ili reakcionarna znači upasti u pesimističnu klopku. Svijest ne oblikuju samo uvjeti, nego i oni koji predano djeluju na duge staze.

AS: Najvažnije što ove grupe potvrđuju je, a osobno se slažem s tom tvrdnjom, da su siromašni i radnički bijelci jednako progresivni kao i srednja klasa, te po svoj prilici progresivniji od vrlo bogatih koji drže najveće uloge u kapitalizmu. Pa ipak, za organiziranje među bijelcima iz radničke klase potrebno je snažno radničko vodstvo, te priznanje od strane ljevice da te zajednice funkcioniraju po drugačijim uvjetima, kako materijalnim, tako i psihološkim.

Radikalni potencijal u njihovim zajednicama je u to vrijeme bio uvelike ignoriran, a takav stav prevladava u povijesnom kanonu o 1960-im. Kad se govori o bjelačkom radikalizmu, mnogi odmah pomisle na Studente za demokratsko društvo i oružanu pobunu Weather Underground. Daleko manje pažnje je davano organiziranju u pogonima grupa poput Revolucionarnog omladinskog pokreta II (Revolutionary Youth Movement II), ili pak organiziranju grupa na razini zajednice, o kojima mi pišemo.

Naš zajednički zaključak, koji čini srž ove knjige, jeste da je rasna pravda središnje pitanje u bilo kojem radničkom organiziranju, jer će u suprotnom sistemski rasizam koji postoji u svim zajednicama priječiti njegov napredak. Za ovih pet grupa, rasna pravda predstavljala je kontinuiranu edukaciju i promišljeno, direktno organiziranje koje je povezivalo ljude u koalicije s grupama drugih rasa. Sklopili su saveze, između ostalih, s Alijansom žena Trećeg svijeta (Third World Women’s Alliance), Panterama, Mladim vladarima i Organizacijom Woodlawn. Za uspjeh saveza ključna je bila individualna snaga svake od spomenutih grupa.

Organizatori su gradili veze među zajednicama hvatanjem u koštac sa zajedničkim brigama – nezaposlenošću, siromaštvom, izmještenošću, policijskim nasiljem, pravednim stanovanjem – kao temeljem zajedničke borbe. Kroz cijelu knjigu iznosimo informacije o tome kako rastu individualna svijest; o tome kako klasa, rasa i rod mogu razjediniti organizacije; kako se savezi stvaraju u trenucima u kojima se jaz između zajednica čini nepremostivim; koliko lako se isti ti savezi raspadaju kad se izvana poremete omjeri snaga.

Pokret Tea Party tvrdi da predstavlja interese i stavove siromašnih i radničkih bijelaca. U kojoj mjeri tu tvrdnju smatrate točnom? Jeste li mišljenja da današnji radikali trebaju uložiti trud u suradnju i pridobivanje siromašnih i radničkih bijelaca, ili takav korak danas ipak predstavlja beznadnu bitku? Koji bi trebao biti pristup tom problemu?

AS: Za početak bih preformulirala drugi dio ovoga pitanja. Trebali bismo se pitati kako se ljevica može prilagoditi kako bi zauzela relevantniju i inkluzivniju ulogu, umjesto da raspravljamo je li moguće dovesti cijelu jednu klasu do promjena. To je zamka u koju su upali neki radikali u šezdesetima, ali i problem s kojim se suočavalo naših pet grupa. “Gnjevno su ustajali” protiv elitizma ljevice jednako žestoko koliko i protiv kapitalizma. Kad danas razgovaram s neljevičarskim radnicima, nerijetko slušam o tim istim frustracijama. Moramo više vremena ulagati u razgovore s ljudima, slušajući, formulirajući vizionarske kampanje i ukazujući na vrijednosti ljevice. Potrebna nam je i transformativna komunikacija koju je Jen Soriano izložila u svom postu za OrgUp ranije ove godine [2011.], ali i jake organizacije koje stavljaju naglasak na realne alternative siromaštvu, nepravdi i korporativnoj kontroli.

Kako bi izgledalo takvo djelovanje? Mislim da su organizacije, među ostalim, poput Vermontskog radničkog centra (Vermont Workers Center), Kentuckijevci za komonvelt (Kentuckians for the Commonwealth), Centar za novu zajednicu (Center for New Community), i Savez za pravo na grad (Right to the City Alliance), na dobrom putu, svaka na svoj način. Također smatram da je potrebno sve nesigurnije zaposlenike u javnom sektoru povezati u koalicije s tradicionalno isključivanim radnicima te dugoročno nezaposlenima. Budući da sam i sam zaposlen u javnom sektoru, u njemu sam i najangažiraniji. Kao drugo, rasčistimo napokon to da Tea Party nije iznikla iz radničke klase i da njezini članovi zapravo predstavljaju ipak nešto plemenitiju srednju klasu, po njihovom vlastitom viđenju.

Već nehotičnim pogledom na govore njihovih glavnih vođa postaje jasno da je namjera pokreta Tea Party likvidiranje praktički svake institucije koja pogoduje siromašnima i radničkim obiteljima, dijelom zato što osjećaju da vlada daje više siromašnima negoli bogatima i srednjoj klasi. Pitajte ikoga tko živi od socijalne pomoći ili invalidnine od 440 dolara mjesečno je li to istina, i smijat će vam se. Međutim, bilo bi pogrešno odbaciti Tea Party pod optužbom da se radi samo o bogatim bijelcima koji štite svoje povlastice.

Njihov uspon najrecentniji je primjer bjelačkog nacionalizma i pokreta protiv doseljenika [nativizam], a kroz povijest smo imali prilike posvjedočiti tome da takav ekstremizam može vrlo opasno suziti okvire javne rasprave. Ova vrsta desničarskog populizma u stanju je uvjeriti i dobronamjerne liberalne političare da opozovu temeljna građanska i ljudska prava. Raspon prihvatljivih ideja se sužava. Mislim da je najvažnije što radikali danas mogu učiniti jest proučavati povijest desnice, nastaviti s radom u zajednici kako bi ukazali na očigledna proturječja u retorici pokreta Tea Party i učiniti sve što možemo kako bismo proširili doseg diskusije u medijima. Zamolila bih Jamesa da i on priskoči.

JT: Poruka koju odašilje Tea Party nije ništa novo, radi se o pročišćenoj verziji onoga što su političari pout Barryja Goldwatera i Georgea Wallacea govorili u šezdesetima. Radi se o argumentu da će bijelci snositi posljedice napretka zajednica drugih rasa. Ako ste bijelac i nemate bogznašto, takva poruka vam brzo zapne za uho. Razlog tomu nije glupost niti simplicistička shvaćanja rasizam. Desnica koristi svaku priliku kako bi produbila ovu problematiku i desetkovala prilike za jedinstvo. Stranka crnih pantera zahtijevala je “puno zaposlenje”, a Nixonova administracija isporučila je pozitivnu diskriminaciju. Konzervativni političari kao što su Frank Rizzo u Philadelphiji su potom izgradili cijele političke karijere raspirujući bojazni bjelačkih radnika da pozitivna diskriminacija oduzima poslove zaslužnim bijelcima.

Moje je mišljenje da Tea Party ne predstavlja ničije stvarne potrebe i želje, nego samo strah od gubitka onoga malo što posjedujete. Lijevi radikali koji radije odabiru lakši put te tvrde da je ogroman dio društva nemoguće organizirati i usmjeriti u progresivnom smjeru čine veliku uslugu pokretu Tea Party. Ne želim reći da nam je napustiti borbu protiv rasizma u 21. stoljeću. Valja je intenzivirati. No to znači i da moramo ponovno smiono progovarati o klasi te klasnom politikom povezivati druga područja tradicionalno shvaćena kao “politike identiteta”. Važno je imati na umu da, za koje god grupe ljevica odluči da je nemoguće organizirati, prigrlit će ih i organizirati desnica.

Smatram da danas postoji nekoliko dobrih primjera ovakvog odvažnog organiziranja. Digni uzbunu u Oregonu (Bring the Ruckus) hrabro djeluje na sajmovima oružja, urgirajući većinski bijele posjetitelje da dovode u pitanje antiimigrantsku histeriju. Borba protiv odstranjivanja vrhova planina u Apalačima [kako bi se iscrpili posljednji depoziti ruda, op. ur.] jedna je od najvažnih akcija organiziranja danas. Irački veterani protiv rata (Iraq Veterans Against the War) nastavlja tradiciju vojnih disidenata. Ovakvo djelovanje je “iznimno” samo zato što ga se olako odbacuje ili površno o njemu izvještava.

Koje pouke možemo izvuči iz ovih priča o primjeni populizma, kako na ljevici, tako i na desnici?

JT: Populizam jača ondje gdje dolazi do krize legitimnosti postojećega političkog ili ekonomskog poretka. Osobno krizu shvaćam kao vrijeme kad društvene nepravde više ne pogađaju samo one koji su uvijek bili na dnu. U vrijeme Velike gospodarske krize, u SAD-u je došlo do dramatične i važne suradnje između bjelačkih i crnačkih radnika.

Pokret nezaposlenih radnika (Unemployed Workers Movement), vrlo principijelna podrška Komunističke partije SAD-a optuženicima iz Scottsboroa, te okupacija Washingtona, D.C. u vrijeme Marševa za bonuse. (Bonus Marchers) – dobri su primjeri. Ovi pozitivni, progresivni događaji odvijali su se u isto vrijeme u povijesti kad je u SAD-u postojao pokret soolidarnosti s nacističkom Njemačkom, postojala mogućnost oružanog desničarskog vojnog udara na Roosevelta, a Ku Klux Klan bio iznimno snažan. Stoga, ako ste zagovarači socijalnih promjena, pitajte se: U vremenu kakvih populističkih pokreta želite živjeti? U vrijeme kad su rasisti jedini tumači krize ili u vremenu u kojem solidarnost ima šansu?

Danas se praktički svi slažu da kriza postoji. Desnica koristi priliku da za nju okrivi imigrante, siromašne, homoseksualce, ma koga sve ne. Ljevica pokušava ocrtati krizu u političkim i ekonomskim okvirima, kriveći za nju desnicu. Drugim riječima, populistička ljevica krivi ljude koji su sjedili za stolom kad su se zadnji put potpisivali sporazumi kojima su se ukidala radna mjesta i ubijalo naš planet. Populistička desnica krivi ljude koji su morali pospremiti stol nakon što su sporazumi potpisani. Ova situacija ima samo jednu pouku: istupite iz svoje sigurne zone i organizirajte se. Organizirajte se i pojasnite tko su sile koje priječe naš napredak. Osjećaj krivnje i nesofisticirana tumačenja teorije privilegiranosti bijelaca nikoga neće uvjeriti da proniknu kroz tvrdnje koje im se usađuju već desetljećima.

AS: Budite kreativni. Učite iz povijesti grupa poput ovih. Imajte na umu da je poanta organiziranja iznalaženje prilika za djelovanje, a ne djelovanje kad se poklope savršeni uvjeti za to. Ove organizacije su se razvile u prostorima gdje su se uvjeti činili najzahtjevnijima, te su našli načina da se zalažu i za lokalna i globalna pitanja. To mi se čini dobrom lekcijom za organizatore danas. Moramo razmišljati i globalno i povijesno, ne samo o izazovima s kojima se suočavamo, nego i potencijalima za globaliziranu ljevicu.

Trenutno je u Sjedinjenim državama lako prepustiti se pesimizmu. No u svjetskim razmjerima, nalazimo se u vremenu prepunom mogućnosti koje proizlaze iz prepoznavanja činjenice da će nam biti mnogo gore ukoliko sad ne interveniramo u klimatske promjene, privatizaciju resursa, ako ne ustanemo u podršku pokreta siromašnih slojeva. Djelovanje Svjetskog socijalnog foruma (World Social Forum) ukazuje nam na takve mogućnosti. A u SAD-u ne preostaje nam ništa doli predano raditi kako bismo omogućili suradnju između radničkih zajednica u tim savezima.

Uzmimo 99-aše (99ers) kao primjer. Termin 99-aši odnosi se na radnike koji su iskoristili maksimum od 99 tjedana naknade za nezaposlenost. Izrodila se labavo povezana mreža na razini države, unutar koje ljudi raspravljaju o kratkoročnim promjenama politika radi produljenja naknada za nezaposlenost, o građanskom neposluhu, kao i o utjecaju nezaposlenosti na mentalno zdravlje. Prošlog proljeća na tviterskom forumu, koji jezgrovito sažima Ameriko što je pošlo po zlu? (America What Went Wrong?), pogođeni radnici su razgovarali o inspiraciji koju su našli u Wisconsinu i u ustanku u Egiptu.

I što nam sad predstoji? Je li kratkoročno produljenje naknada uistinu jedino moguće rješenje? Tko je spreman za vizionarsko organiziranje koje je potrebno kako bi se ujedinili nekad sigurni a sad siromašni radnici te mladi ljudi pred kojima je kronična nezaposlenost? Samo 30 posto američkih građana ima fakultetsku diplomu, a zapošljavanje će najvjerojatnije rasti u kvalificiranim profesijama koje zahtijevaju fakultetsku diplomu. Suočavamo se sa sustavnom nezaposlenošću i moramo reagirati na tu trajnu ekonomsku nesigurnost za radničku većinu, i to svih rasa. Mladi ljudi drugih rasa i bijelci s niskim prihodima koji ne mogu priuštiti visoko obrazovanje snosit će teret te situacije. S druge strane, nekad sigurnim radnicima budućnost promiče kroz prste.

Sustav koji je nekoć radio njima u korist sad ih iznevjerava, no oni se nadaju da će se sustav oporaviti u njihovu korist. Kako se organizirati oko stvaranja radnih mjesta, poslovne edukacije i pristupa obrazovanju tako da adresiramo postojane rasne nejednakosti, pritom potvrđujući ljudske potrebe i ljudska prava svih radnika? Pitanje je to i za progresivne radnike i za organizatore u zajednicama. Svjesni smo toga da je dugoročna nezaposlenost nesrazmjerno viša u zajednicama drugih rasa, ali bijes i depresija koju nezaposlenost izaziva kod nezaposlenih bijelaca nije ništa manje stvarna. Jedan od zadataka radikalima, konkretnije za radikalne bijelce, jeste rad na dugoročnom organiziranju s naglaskom na jedinstvo, koje se suprotstavlja žrtvovanju jednih nauštrb drugih gdje god da živjeli. To je zaista jedini put prema napretku.

U širem smislu, mislim da se danas trebamo pitati je li dovoljno radikala danas voljno djelovati uslijed takvih kontradikcija. Kao što Grace Lee Boggs ističe mladim aktivistima, moramo i dalje razmišljati dijalektički. Moramo nastaviti pokazivati da nada i dostojanstvo proizlaze iz kolektivnog djelovanja. To podrazumijeva slušanje o ljudskim strahovima i hvatanje u koštac s njima, umjesto govorenja ljudima da je njihova želja za sigurnošću kakvo vulgarno očitovanje njihove povlaštenosti. Kao pokreti moramo planirati svoje djelovanje i ciljeve dugoročno, u godinama, pa čak i desetljećima, a ne u tjednima.

Grupe o kojima pišemo u ovoj knjizi potvrđuju takav stav. Mnoge od njih su nastavile sa svojim progresivnim radom do danas. Danas je još važnije razmišljati dugoročno. Tea Party možda i osvoji izbore, no – gledano globalno – manje sam cinična prema potencijalu ljevičarskog pokreta. Mislim pritom na viziju na koju nam ukazuju dijelovi Latinske Amerike. Ovdje u Sjednjinenim Državama, valjalo bi nam gledati na naš rad kao dio povijesnog historijskog pokreta, te jačati naše veze s njime.

JT: Bjelačka supremacija se poput kakva svetog grala pokušava servirati svim bijelcima odraslima u SAD-u. Zašto se onda bijelce, koji imaju najmanje koristi od tog sustava, ponajviše krivi za rasizam? Zašto ne početi od vrha, od onih koji profitiraju od razjedinjenosti, pa nastaviti niz ljestvicu? Razumijem ideju o psihološkoj vrijednosti bivanja bijelcem, radi se o vrijednosti koja se ne može unovčiti. Proteklih nekoliko desetljeća, ideja “povlaštenosti bijele kože” se razvodnila i mutirala. Veliki mislioci poput W.E.B. Duboisa, Teda Allena i Noela Ignatieva (kao i ostatka Sojourner Truth Organization u njoj prepoznaju strategiju bogatih za uspostavljanje kontrole.

Danas je se pakira kao dijalog o individualnom izboru i nevidljivim paketima pomoći, trpajući ih u nišu radionica i politika motiviranim osjećajem krivnje. To pak vodi klasno slijepom pristupu u borbi protiv rasizma, što nije ništa doli politička slijepa ulica. Siromašni bijelci nisu izmislili rasizam. U najgorem slučaju, neki od njih su ga prigrlili zbog višedesetljetne odsutnosti ikakva istinski relevantnog rasno miješanog organiziranja. Ali besmisleno je tvrditi da je cijeli jedan dio društva beznadno rasistički, štoviše, lišen ikakva prava da se bori za svoju stvar. Time ne niječemo realne prednosti koje imaju bjelački radnici, no te prednosti ne znače automatski da ih je “nemoguće organizirati”.

Jedna od bitnih razlika danas je u tome što korporativna Amerika i političari eliminiraju mnoge od povijesnih ekonomskih povlastica u kojima su uživali dijelovi bjelačke radničke klase. Dobri poslovi pod zaštitom sindikata? Praktički su nestali. Sigurne hipoteke? Odavno mrtve. Mogućnost slanja djece na fakultet uz dodatan trud? Sretno vam bilo. To reduciranje društvenog ugovora stvorilo je nepredvidljiv bijes. No na što će taj bijes biti usmjeren ovisi o onima koji vrše organiziranje zajednica i tumače kontekst.

Povijest nas uči da je više puta rasizam uništio potencijal klasnog jedinstva koje nadilazi rasne podjele. Knjiga Nevoljki reformatori (“Reluctant Reformers”) to savršeno dokumentira. Međutim, mnogo je povijesnih primjera situacija kad organizirani bjelački radnici nisu odabrali kratkoročne privilegije nauštrb pripadnicima druge rase potkopavanjem njihovih pokreta, kao što je bilo udruženje Molly Maguires. Industrijski radnici svijeta (Industrial Workers of the World) bavili su se rasom podrobnije negoli većina onodobnih organizacija. Carl Braden bio je južnjački radnik koji je s Anne Braden organizirao Južnjački studentski organizacijski odbor (Southern Student Organizing Committee). Crne pantere su javno izrazili divljenje prema mnogim od ovih grupa. Popis se nastavlja unedogled, uvijek iznova nas vraćajući na pitanje što ljevica može preokrenuti situaciju u svoju korist.

S engleskog preveo David Edel.

Izvorno objavljeno na organizingupgrade.com.



Bilješke:

1 Knjiga je objavljena 2011. godine, op. ur.

2 Planirani glazbeni festival u Napi, Kalifornija, 1989. godine na kojemu su trebali nastupati tzv. white power bendovi, op. ur.