Isus, Magdalena i svi koje znamo

Otkad je izdana 2003., knjiga Da Vincijev kôd Dana Browna izaziva velike prijepore. Unatoč buri koju je izazvala, ili vjerojatnije baš zbog nje, knjiga je stekla veliku popularnost, po njoj je snimljen i film, koji se upravo prikazuje u hrvatskim kinima, a paralelno nošene vjetrom ekonomskog uspjeha izlaze druge knjige koje bilo napadaju bilo kude samu knjigu, ili se pak nastoje prikazati navodno znanstveno objektivne.

Priča ovog romana uglavnom slijedi teze i pretpostavke djela Sveta krv, Sveti gral autora Henryja Lincolna, Michaela Baigenta i Richarda Leigha. Kako se bavim poviješću simbolike i moj istraživački rad dijelom dodiruje mnoge teme kojima su se bavili ovi autori zanimao me je uvijek komentar znanstvenika iz srodnih struka koji bi mogli nešto reći o tim temama.

Svako umjetničko djelo iskrivljuje događaje

Autori knjige Sveta krv, Sveti gral amateri su koji su, kako to proizlazi i iz mojih istraživanja, sastavili zanimljivu priču čineći mnoge amaterske pogreške (neki put čini mi se i ne samo amaterski nego i namjerno) – ipak amaterska otvorenost znade katkad dati dobre rezultate, jer ne poznaje barijere koje nameće akademski pristup. Kombinacije argumenata, koje će stručnjak zanemariti zbog pogrešne pretpostavke svog kolege ili autoriteta, a koje nije provjeravao, ne priječe amatera, i to se katkada pokazuje produktivnim – Pasteur, Schliemann, Bessemer primjeri su takva uspjeha u znanosti i tehnici. U povijesnim znanostima amateri znadu katkad posegnuti za zanemarivanim izvorima koje je dobro provjeriti. Amateri s druge strane ne navode izvorne radove u kojima su neke uporabljene teze donesene, pa je njihove teze teško provjeriti ako nisi stručnjak za neko specifično područje. Odgovori stručnjaka na neke teze iznesene u takvim radovima trebali bi pomoći i stručnjaku i nestručnjaku u snalaženju pri donošenju zaključaka. Na žalost, odgovore na teze amatera često daju ljudi koji se proglašavaju stručnjacima, ali to ni iz daleka nisu.

Čitajući različite odgovore na djelo Dana Browna, često vas može zapanjiti upravo nestručnost i neznanje onih koji sebe proglašavaju stručnima za odgovore. Kod odgovora različitih kršćanskih autora ponekad me osupnula njihova vjerska zatucanost, koja se ne očituje u onome u što vjeruju, nego više u načinu na koji iznose svoja uvjerenja, argumente kojima ih zastupaju – i kada su  u pravu njihov nastup često poništava snagu argumentacije, kod onih koji ih nisu spremni slijepo slijediti.

Uzmimo na primjer rečenicu iz brošure Da Vincijev kôd – istine ili laži? autora Darka Tomaševića, profesora na Teološkom fakultetu u Sarajevu: “Vjerojatno jedna od najgnusnijih laži koje Brown iznosi je ta da su Isus i Marija Magdalena imali djecu.” Ovako emotivno nabijen stav prati, što je i za očekivati, i loša argumentacija tvrdnje da Isus nije bio oženjen, koja slijedi. Čini mi se da knjiga u kojoj bi to bila “jedna od najgnjusnijih laži” i nije toliko gnjusna. Jednostavna tvrdnja da ni s biblijskog ni s povijesnog gledišta nema ni najmanjeg znaka da je Isus bio oženjen nije dostatna da opovrgne spekulaciju. Spekulacija i fikcija nisu laž, u spekulaciji mogu argumenti biti neistiniti, a mogu biti zaista i lažni – kada je neistina svjesno uporabljena da se prevari onaj kome je argumentacija upućena. Fikcija, roman koji je napisan temeljem neke spekulacije isto tako nije laž, ako se ne predstavlja kao prezentacija istine.

I tu je problem sa svim umjetničkim djelima koja prikazuju ili/i interpretiraju vjerske spise, bilo koje religije. Svako umjetničko djelo, čak i kada ne namjerava reinterpretirati vjerska uvjerenja, poput Browna, uvijek u sebi nužno nosi interpretaciju i iskrivljenje nekog događaja. Čim je djelo udaljenije vremenski, prostorno i kulturno od zbivanja ono će u sebi nositi sve više iskrivljenja. Pripadnici vjerskih zajednica možda bi trebali više voditi brigu o tom da im se u dobrohotnom prikazivanju onoga što smatraju vjerskom istinom ne potkradu greške koje je kasnije često i nemoguće ispraviti.

Slijediti duh, a ne slovo

Kada gledate na dane blagdana neki holivudski film u kojem se prikazuje neka biblijska priča, pročitajte nakon toga Bibliju i pronađite mjesta koja govore o tom događaju. Vidjet ćete da je u filmu izabrano samo ponešto, nešto je prepravljeno, nešto je posve izmišljeno. Uzmite na primjer filmski klasik Deset zapovjedi sa Charltonom Hestonom – tu je Biblija prepravljena a da se nijedna kršćanska ili židovska zajednica nije bunila. Osim proizvoljnog izbora varijanti zbivanja koje nalazimo u Bibliji, tu su i nadodavanje nepostojećeg, promjene postojećeg teksta... Osim toga u filmu se nalazi i prikrivena vizualna konotacija, protivnik Mojsija je mali debeljuškasti i zatamnjene kože (Edward G. Robinson – koji je inače bijelac (!). Kada priču malo po malo mijenjate, možete dobiti svašta, koliko možete biti sigurni u integritet poruke, to jest, od koliko je takvih priča nastala nova priča zbog koje su neki spremni ubiti drugog čovjeka. Možda je u tome baš mudrost Biblije što za svako zbivanje postoje barem po dvije priče s međusobno kontradiktornim podacima. Pa nas to navodi na zaključak da su oni koji su je sastavljali bili ili indolentni mužeki ili su namjerno unijeli poruku: slijedite duh, a ne slovo, koje uvijek ostaje ljudsko. Krajnji autoritet vjere nalazi se na dva mjesta – u svakom čovjeku posebice i na nebu kod Svevišnjega, ako u njega vjerujete, jer religija je stvar izbora i nikada nećete moći doznati jeste li leptir kojeg ste noćas sanjali ili ste leptir koji sanja da je čovjek. Uostalom teorija kaosa govori kako zamah krila leptira u Pekingu može prouzročiti oluju u New Yorku – i znanost je jednim djelom religija.

U krajnju ruku religija se bavi onim spoznajama koje je nemoguće dokučiti znanstvenim putem, vjerska spoznaja je principijelno nedokaziva, jedini put dolaska do nje je inspiracija – izravno uključenje više sile, a to je četvrti stupanj spoznaje Biblije (slično je i u drugim religijama). Ne namjeravam ovu izjavu posebno dokazivati, ona je u temeljima gotovo svih djela crkvenih otaca i s druge strane u djelima logike od Aristotela do Wittgensteina. Od crkvenih otaca ostale su nam i izreke “Certum est, quia impossibile est” (“Sigurno je jer je nemoguće” i “Credo, quia absurdum” (“Vjerujem jer je protivno razumu”).

Reforma religije

Ako netko ne drži istinitim neki sveti spis nemoguće ga je pobijati tvrdnjama iz tog spisa. Ono što čine Brown i njemu slični je to da namjeravaju reformirati religiju tvrdeći da su osnovne tvrdnje te religije neistinite. Browna mnogi koji su pročitali roman doživljavaju samo kao romanopisca – istina je da on i drugi, povodeći se za njegovom knjigom, zaista interpretiraju tamo izrečene tvrdnje kao istinu. Upravo takva interpretacija svete predaje je apsurdna. Tko ne vjeruje u Bibliju prvo se mora zapitati je li Isus uopće postojao, postoje li uopće gnoseološke, ontološke i etičke poruke u spisima koji o njemu govore... Reforma religije je ludost ako ne dolazi od samog Boga. Možete vjerovati u istinitost ili neistinitost vjerskih tvrdnji, nekog vjerskog proroka ili osnivača religije, ali kad prestanete vjerovati u osnovne postavke te religije vaš stav prestaje biti religijski i postaje puka spekulacija. Kada se jednom posumnja u jednu postavku, sve su ostale postavke sumnjive, jer kako ćete znati koja je od njih došla do vas svetom predajom, a koja je ubačena mimo nje. Muslimani koji vjeruju da je Isus prorok, ili neki budisti koji vjeruju da je on jedna od reinkarnacija Bude u drugom su položaju. Oni vjeruju da je njihova predaja sveta, došla neposredno intervencijom više sile i ne razlažu to kvazi-logički i analizom dokumenata.

Nikako ne proizlazi iz tvrdnje da je Magdalena bila posebno poštovana ili čak Isusova žena da bi žene možda imale pravo biti svećenice. Za promjenu te vrste zakona treba božja intervencija. Da bi kršćani smjeli jesti svinjetinu morao je Petar dobiti dozvolu izravno od Boga. U tome jest jedan od bitnih elemenata religije – postoji ustanovljeni niz životnih pravila koja su došla sa svetog mjesta, ne moraš ih razumjeti ali im se moraš pokoravati; izmijeniti ta pravila može samo onaj koji ih je postavio. Kao što je Bog rekao Jobu, kada ga je kudio da je nepravedan, što čovjek zna o Svemiru da bi mogao suditi Boga, razumijete li vi svemir na 11 dimenziju, ili ih je sada više?

Tu dolazi posebno za Katoličku crkvu dosta značajno pitanje – tko je relevantniji izvor tumačenja Biblije, produhovljeni svetac ili doktor teologije? To je u stvari za svaku religiju prijeporno pitanje, uvijek se nađu nadobudni ljudi koji napola razumijevajući ono što pročitaju nastoje dati svoje objašnjenje i nametnuti ga drugima. Za razumijevanje bilo koje knjige treba razumjeti kontekst u kojem je nastala, vrijeme u kojem je nastala i ljude kojima se obraća. Treba razumjeti izraze, naznake, alegorije, natuknice...

Nerazumijevanje duha vremena i načina pisanja

Što znači izraz jedan dan kada je riječ o Bogu, je li to jedan zemaljski dan, ili je riječ o nekom ciklusu, 1000 godina, obrtaju svemira... Anus recimo na latinskom znači i godinu i krug, bilo kakav ciklus. Što je značio izraz “dan” onome koji je napisao priču o stvaranju svijeta? Na kojem je jeziku ona uopće bila napisana ? Danas mnogi kršćani – pogotovo je taj pokret jak u SAD-u – žele zabraniti predavanje u školama teorije evolucije temeljem jedne iskonstruirane priče. Još veći paradoks je u tome što tu konstrukciju ne nalazimo u Bibliji. Ako uzmete samo Bibliju u ruke, vidjet ćete da se tamo nalaze dvije potpuno različite priče o stvaranju, koje su u dijelovima protuslovne.

Da bismo razumjeli to protuslovlje, ako napustimo područje religije i pređemo u područje komparativne povijesti religije, moramo poznavati način na koji su djela nastajala. Često su pisci mitova pričali priče za koje su znali da se nisu dogodile – istina tih priča nije u povijesnoj istini, nego u prijenosu jedne druge vrste istine. Katkada je to personifikacija prirodnih pojava, zajedničke naravi prirodnih i društvenih pojava, očitovanje metafizičkog zakona. Danas, primjerice, ista formula služi za opis ekonomskog zbivanja kao i fizičke pojave. Onodobni znanstvenici željeli su obuhvatiti i metafizičku razinu i činilo im se to najbolje kroz priču. Da je zaista tako vidljivo je iz nekih mezopotamskih tablica, a izrijekom to tvrde i rade helenistički znanstvenici i filozofi – obuhvaćajući pojmom helenistički i one iz rimskog razdoblja. To je sve vrijeme kada je Biblija u današnjem obliku nastajala. Tražiti u svakoj takvoj priči povijesnu točnost znači naprosto nerazumijevanje duha vremena i načina pisanja.

Kad Sienkiewicz piše Quo vadis, ili Tolstoj Rat i mir svi znadu da su junaci izmišljeni, čitava je priča izmišljena i stavljena u pretpostavljeni povijesni kontekst. Pisci vjerskih i filozofskih priča u prošlosti nastojali su na sličan način prenijeti duh religijske i filozofske poruke. Jao činjenici koja se ne slaže s teorijom, uzviknuo bi Hegel. Nitko ovdje nije mislio da laže niti je mislio koga prevariti, ta u njegovo su vrijeme svi znali da se tako piše. Osim toga nadahnuće za pisanje dolazi od nekud, od nekog duha – zato se i zove na-dah-nuće. Elegancija izrijeka bila je potvrda rečenog, kao što je i danas elegancija formule potvrda njene istinitosti u znanosti, i to upravo onoj najteoretskijoj – matematici, i onoj najegzaktnijoj – fizici.

Sva ta znanja, od jezika i značenja pojedinih izraza, preko kulture do načina pisanja, pa i mnogo toga više potrebni su kada se tumači neki stari spis. A pogotovo kada se radi o religijskom spisu.

Uloga “bludnica”

Što je mislio papa Grgur I. kad je Mariju Magdalenu proglasio bludnicom i pokajnicom to mi možemo pretpostavljati. Današnji teolozi vole iz svojih glava izbrisati retoriku kasne antike, prirodnu filozofiju i sve drugo što su uzimali u obzir onodobni pisci. To da nije papa samo krivo spojio dva odlomka u Lukinom evanđelju, što pokušavaju insinuirati, jedino je što znamo da nije točno. Njen položaj bludnice proizlazi iz određenih filozofskih uvjerenja, ali isto tako i iz židovske i ranokršćanske tradicije prema kojoj se djela proroka i začetnika ponavljaju. Jedan ciklus je praslika drugog života, a prema kršćanima svi su prefiguracija Isusa i njegova život.

Svaki začetnik nekog bitnog poglavlja biblijske povijesti ima kao pratilju, i često suprugu, neku ženu koja je sagriješila. Adam Evu, Abrahamova Sara griješi s faraonom, žene Jakova-Izraela griješe kradući ocu kumire, patrijarh Jakov ima Isenetu – kći egipatskog svećenika, Mojsije ima ženu Kenijku/Midjanku Seforu (Siporu), kći midjanskog svećenika Jitra (Reuel, Hobab) – protiv te ženidbe Židovi rogobore, kao i protiv Mirjam, njegove sestre proročice. I David zavodi Bat-Šebu, ženu Urije, kojeg ubija da bi je mogao oženiti. Sve su te žene grešnice-bludnice i kasnije pokajnice te nositeljice Božjeg obećanja. One su bludnice ne po današnjem shvaćanju te riječi. One blude, odstupaju od pravila obične žene, pripadaju drugoj religiji i prelaze u Božji tabor začinjući novi rod, novo poglavlje židovske povijesti. Kao ispunjenje najave koju predstavljaju prijašnji rodonačelnici, i Isus mora imati takvu ženu kao svoju pratilju, inače najava nije potpuna.

To je samo jedan dio logike koji stoji iza Marije Magdalene, svetice zaštitnice svetog ulja pomazanja, znači božjeg blagoslova. Učenje Crkve kasne antike i ranog srednjeg vijeka i istoka i zapada, bazira se na ondašnjem poimanju svijeta, slici koje su u ondašnje školstvo ugradili Boecije, Kasiodor i Izidor Seviljski. Crkva je mistična a ne racionalna zajednica ljudi –  iako se to ne mora isključivati, ipak značajno je pitanje prvenstva.

Legenda o gralu

O istinitosti tvrdnji iznesenih u knjizi Dana Browna ne treba se uopće raspravljati. To je romansirana priča koja se zasniva na tvrdnjama iznesenim u drugim djelima. Prije svega radi se o spomenutoj knjizi Sveta krv, Sveti gral. Dakle, ako treba raspravljati o iznesenim tezama i argumentaciji, onda treba raspravljati s onima koji su te teze i tu argumentaciju iznijeli.

Njihova priča otprilike ide ovako, postoji legenda da je Magdalena nosila Sv. gral, koji je u stvari aluzija na dijete koje je imala s Isusom. Ona se s čamcem nasukala u Provansi, gdje su je slavili. Kasniji franački kraljevi loze Merovinga vjerovali su da su potomci te svete krvi. Kasnije su tu tradiciju prenosili templari, katari, pa srednjovjekovne tajne udruge kojih su nasljednici masoni.

Kad uzmemo početak priče s Marijom Magdalenom, svakom tko je proučavao povijest religije trebalo bi biti jasno da je riječ o veoma raširenoj religijskoj priči, prisutnoj u mnogim religijama. Neko božanstvo, bog ili sveto biće, u svom zemaljskom životu umire i uskrsava na drugom svijetu. Njegova družica začinje, često puta djevičanski, njegovo dijete, koje je u stvari njegova reinkarnacija. Bježi pred progoniteljima, u tajnosti rađa dijete, koje će na sudnji dan biti pobjednikom nad zlom... Sličnu okosnicu imaju neki bliskoistočni mitovi, izravno i najutjecajniji u kasnoj antici je egipatski mit o Izidi, Ozirisu i Horusu. Istu okosnicu ima i perzijski, zoroastrijski mit o Sijavušu, te neke verzije grčko-rimskog mita o Hipolitu – italskom Virbiju. Jasno je, da ako je postojao jedan tako raširen mit, onda se neke lokalne srednjovjekovne svetačke legende i narodni običaji koji kasnije objavom u književnim radovima opet dobivaju opće značenje, a u kojima nalazimo elemente tog mita, moraju gledati kao prerada tog mita, odnosno njegovih verzija, a ne kao povijesni događaji.

Isto tako, tvrdnja o tome da je Isus bio samo čovjek dio je arijanske teologije. U ranom srednjem vijeku nosioci arijanstva bili su germanski narodi, prije svega Goti, Vandali i Langobardi. Oni su držali podjarmljene stanovnike bivših rimskih provincija koji su bili katolici. Nasuprot tome Franci, koji su nastavali područja oko Rajne, daleko od Provanse, koju drže Goti, svoje širenje zahvaljuju između ostalog upravo tome što su prihvatili katoličanstvo. Zato je teško vjerovati da bi Merovinzi prihvatili legendu koja proistječe iz hereze protiv koje se bore – a čiji centar i nije na njihovu području. Sva ostala područja kasnijeg razvoja ideja koje uzimaju autori ovih teza nalaze se izvan franačkih središta ili čak izvan područja gdje su Franci uopće boravili (Španjolska, Engleska, Škotska). Razmještaj tih tradicija više odgovara područjima očuvanja rimske i predrimske populacije i strukture vlasti.

Legenda o Magdaleni

Što se same legende o Magdaleni u Provansi tiče, već je krajem 19. i početkom 20. stoljeća mons. Duchesne pokazao da ta legenda u Provansi nije poznata prije 11. stoljeća. Ne postoji niti jedan njezin trag u provansalskoj liturgiji. Put dolaska kršćanstva u Provansu je i arheološki potpuno drukčiji. Tako da i taj glavni dio priče otpada. S druge strane, legenda o sv. Marti, Magdaleninoj sestri, i njezinoj sluškinji Marceli, koja bi po nekim verzijama bila Marija Energumena – opsjednuta duhovima – dakle sama Magdalena, prisutna je u Hrvatskoj prije tog vremena, najkasnije u 9. stoljeću. Naši je povjesničari pripisuju franačkom utjecaju i širenju kršćanstva preko Franaka, nakon Karla Velikog, i da bi nama došla iz Provanse – na što ukazuju kasnije verzije legende. Međutim, ako je u to vrijeme nije bilo u Provansi, to je nemoguće. Za nas je ova legenda iznimno bitna, a ne obrađuje je (ozbiljno) niti jedna naša crkvena povijest, zato što je sv. Marcela zaštitnica Nina – centra hrvatskog biskupa, dakle glavna hrvatska svetica. Od naših znanstvenika time se jedini ozbiljnije bavio, iako usput, samo Katičić, iako je shvaćanje ove svetačke legende iznimno bitno za shvaćanje hrvatske rane crkvene i političke povijesti. Zapravo, u Provansi se ta legenda javlja nakon dokinuća Hrvatske biskupije.

S druge strane, Hrvatsku oni koji se bave Marijom Magdalenom uopće ne spominju, iako bi morala biti barem komparativno zanimljiva, neovisno o tome je li mons. Duchesne bio u pravu ili nije (kod nas se pojavljuje arheološki u franačkom kontekstu – relikvijar).

Iako mislim da su često u pravu kritičari teza koje su iznesene u djelu D. Browna, odnosno u djelima iz kojih je on crpio podatke, isto tako mislim da nije samo bitno što zastupaš, nego i kako to zastupaš. Često je ono kako bitnije od onoga što zastupaš. U znanosti je barem uvijek tako. Važno je uspostaviti logičku dosljednost teorija i istraživačkih metoda, a naša današnja slika svijeta je privremena.

Priče iz višedimenzionalne matematičko-fizičke slike svijeta prevedene na svakodnevni jezik ponekad djeluju djetinjasto i nesuvislo, ali kako ih drukčije izreći? Treba li iz takvih rečenica zaključiti da je neki probisvijet navodno potomak Isusov, ergo njegov legitimni nasljednik, ergo netko čijoj bismo se volji trebali pokoravati... Ergo bimus.