Rade Dragojević  

Isusova ljubav kao revolucionarni nalog

Knjiga O vjerovanju Slavoja Žižeka izvorno se pojavila 2001. u Routledgeovoj seriji Thinking in action, što će reći, u seriji manje-više popularno pisanih tekstova o fenomenima današnjice. Tako u istoj seriji jedan Hillis Miller piše o literaturi, a Renata Salecl o strahu, recimo. Ideja je, dakle, da se lako razumljivim i širom krugu čitatelja dostupnim jezikom opiše neki fenomen. Žižek posve sigurno to nije; naime, daleko je od svake konciznosti klasičnog akademskog teksta i kao takav možda i nije najsretnije rješenje za nekakvo intelektualno digest izdanje. Jedna od posljedica toga su i zbunjeni čitatelji. Tako se na Amazonovim stranicama jedan čitatelj-kritičar žali da autor ni u jednom poglavlju ne iznosi jasno argumentirane stavove ili pak da u istom poglavlju krene od jednog problem, da bi zabasao na nešto posve drugo, a da između tih točaka ne postavi nikakvu vezu, i sve tako u tom tonu. S druge strane, prepustite li se Žižekovu intelektualnom meandriranju i tekst sagledavate kao niz kraćih cjelina napisanih na različite teme, posve sigurno ćete uživati.

Isus - ready-made bog

Ipak, ako se traži provodna nit vodilja, valja reći da se autor ipak drži naslova i podnaslova, govori o vjerovanju i nemilosrdnoj ljubavi. Naime, Žižek drži, da krenemo odmah na stvar, da je uvjet ljubavi u kršćanstvu ukidanje moralnih normi. Odnosno, tek nakon što se ukine moralno na scenu može stupiti vjersko. Jer, drži autor, klasično tumačenje o Kristovom umiranju na križu za okajavanje grijeha cijelog čovječanstva nedostatno je. Najprije o liku Krista. To je zanimljiv lik, kaže Žižek i poziva se na Borisa Groysa koji je kazao da je Isus Krist jedini ready-made Bog u povijesti religija, on je potpuno čovjek i ničim se ne razlikuje od običnih ljudi. Razlikuje ga tek pozicija koja mu je dodijeljena. Žižek u svom pisanju doslovno provodi Derridin uvid da je praktički svaka konceptualizacija zapravo metafora. Tako i naš autor, gotovo svaku objekciju prispodobljuje epizodom iz fikcionalnih, filmskih, književnih ili šire umjetničkih djela. U tom smislu Isus je na poziciji Boga i samo s te lokacije i samo u tom kontekstu on tako i djeluje. Baš kao što je i Duchampov pisoar prestao biti banalni predmet iz svakodnevice kad je kontekstualiziran u muzej ili galeriju. Također, Žižek Isusa vidi kao odveć čovječnog, kao nekoga tko brine, reklo bi se o dobrom glasu svojih bližnjih, ako ova prispodoba nije blasfemična. Iako smo uvijek u opasnosti da u ovakvim tekstovima razrjeđujemo ideje, pa ih tako i banaliziramo, kratkoća nam ipak nalaže da u pojednostavljenom obliku kažemo što se pod time misli. Naime, pita se Žižek, što ako je Isus Krist, uvidjevši manje-više loše napravljen posao svoga Oca-Boga, zaključio da bi tu polurabotu svoga dragog oca (nije li tu on brižan kao i svaki čovjek) na neki način valjalo skriti, valjalo bi se zbog nje izložiti, kako bi se zakrila ta nesavršenost, i tako oca riješiti sramote. Upravo su tako, dakle na logički dosljedan način, nastanak svijeta protumačili i neke gnostičke heretičke sekte poput katara, za koje je materijalni svijet zapravo manifestacija zla. Velimo, dosljedno tumačenje išlo bi za tim da se Isus založio za svog nesavršenog Oca, te da je ta nesvršenost, zapravo u temelju kršćanstva.

Žižek dakle sve takvim, pomalo heretičkim nalazima, ispituje pravu prirodu kršćanstva. Ipak, kaže autor, treba reći zašto je Isusova gesta izvanmoralna, odnosno zašto je, na neki način, protivna našem svakodnevnom moralu. Žižek smatra da se Isusova žrtva ne može do kraja protumačiti ni legalistički (otplaćivanje grijeha), ni psihološki (žrtvovanje nas rasterećuje), ni klasično moralno (žrtva nas opominje da iako su nam grijesi plaćeni, ipak moramo paziti da vodimo visoko-moralni život). Pa kakva je onda to žrtva? Radikalno gledano, ona je besmislena, ona je suvišna, ekscesivna, neopravdana gesta, čija je svrha da pokaže Njegovu ljubav prema nama malim, palim ljudima. To je kao kada u našem životu nastojimo pokazati nekome da ga volimo tako što radimo suvišnu gestu trošenja novca, kaže Žižek.

Prazna žrtva i ukidanje morala

U tom smislu Isusovo raspeće i žrtvovanje njegovo je svojevoljno (on nije žrtvovan ni od koga) nadoknađivanje palom čovjeku, čovjeku palom u grijeh, njegova inherentnog manjka kao takva. Žižek tu Isusovu praznu žrtvu, tu suvišnu gestu, koja je kršćanska gesta par exellance, prispodobljuje tzv. ženskoj žrtvi koja je također na svoj način prazna žrtva. Muškarci se, kao što se zna žrtvuju za neku veliku stvar (domovinu, čast, slobodu), dok su samo žene sposobne žrtvovati se za princip, samo one mogu biti etične u pravom smislu te riječi, dok muškarci, u najboljem slučaju, mogu dogurati do moralnosti. Ovo Žižek oprimjeruje nekim ženskim likovima iz literature poput princeze de Cleves iz istoimenog romana Madame de Lafayette ili pak likom Isabel Archer iz Portreta jedne dame Henryja Jamesa.

U svom metaforičkom lancu Žižeku je posebno draga lenjinistička verzija jedne takve storije o etici. Kod Lenjinova – za razliku od liberalnog – poimanja slobode posrijedi je ukidanje onoih svakodnevnih moralnih obzira. Baš kao što je uvjet kršćanskog Boga ukidanje moralnih normi, tako je i za lenjinističku slobodu uvjet ukidanje svih apriornih moralnih pravila koja bi bila neovisna o revolucionarnoj borbi. Tu se, kaže Žižek, ne nudi nikakva relativizacija morala, nego upravo suprotno, ukidanje takva morala, a u ime revolucionarne borbe, odnosno u ime, u religioznoj inačici, autentične vjere i življenja u Kristu. Takvo ukinuće ne briše etiku, ono je sine qua non autentične i bezuvjetne etičke predanosti, zaključuje autor.

Što se nemilosrdne ljubavi iz podnaslova knjige tiče, ona se opet odnosi na poimanje ljubavi u okviru autentičnog kršćanstva. Autor navodi primjer jednog showa Larryja Kinga u kojemu rabin, baptistički i katolički svećenik razgovaraju u studiju o spasu. Dok prva dvojica govore ekumenski, južnjački baptist ustrajava na doslovnom tumačenju Evanđelja prema kojemu će spašeni biti samo oni koji žive u Kristu. Stoga će, zaključuje baptist, mnogi dobri i pošteni ljudi gorjeti u paklu. To je ono što oduševljava Žižeka, ne dakle nekakav moralni relativizam današnjeg multi-kulti svijeta, ne nekakva današnja mlitava politička korektnost, nego jasni i nedvosmisleni nalozi u ime kojih djeluješ, bilo da su lenjinistički ili kršćanski. Žižek stoga i ne vidi razliku između multikulturalista i tzv. fundamentalista Moralne Većine. Obojica, lakanovski kazano, rade na principu zavisti. Multi-kulti tip pod krinkom toleriranja Drugog, zapravo tog Drugog, iako je njime fasciniran, želi vidjeti i dalje na distanci, da nam se, kojim slučajem, ne bi previše približio. U isto vrijeme fundamentalist općeg tipa zavidi drugome (Židovu, crncu, pederu) na njegovu užitku, na njegovu skrivenom jouissanceu, na tajni koja je njemu samome nedostupna. Jedini pravi suživot postižu istinski fundamentalisti, poput Amiša, koje iskreno ne zanima svijet izvan njihove zajednice, u njih uopće nema zavisti prema zapadnjačkom načinu života, niti učitavanja u želju Drugoga.

Ljubav umjesto milosrđa

Spomenuti baptist ne čini ništa doli doslovno tumači Evanđelje prema kojemu, kako kaže sveti Pavle, nema više Židov-Grk, nema više žensko-muško. Kršćanstvo, ono iskonsko, autentično nastoji biti sveobuhvatno i univerzalno, nikako partikularno i u toj konstelaciji nema praktički mjesta za Drugoga. Ako pak netko ipak ispadne iz te univerzalne zajednice, za njega nema ljubavi ni spasa. Tu je kršćanstvo nemilosrdno, ne udjeljuje ljubav drugima, dok članovima zajednice, koja, kako rekosmo, želi biti univerzalna, otvara mogućnosti koje u drugim religioznim varijantama ne postoje. Recimo, kaže Žižek, Kristova odnosno kršćanska ljubav omogućuje pripadnicima Duha Svetoga – što se doživljava kao kršćanska zajednica – da u svom životu ulaskom u zajednicu otpočnu svoj drugi život. Na neki način omogućuju im novi početak, omogućuje, ako se baš hoće, revolucionarnu promjenu i ponovno rođenje – nakon biološkog, ono drugo rođenje. Upravo tu Žižek vidi potencijal kršćanstva, kao nešto za što se vrijedi boriti, kako kaže naslov jedne njegove knjige.

Taj potencijal stvaranja stalno novoga, mogućnost da otpočnemo ispočetka, odraz je, među ostalim, i čovječnosti Krista, njegove muke, kao nečega što i sami možemo reproducirati, kao što onda možemo ponoviti i naš novi početak, naš drugi dolazak. Upravo ta Kristova čovječnost, njegova temeljna nesavršenost, ta Kristova običnost, ono je što otvara mjesto ljubavi umjesto milosrđu. Štoviše, prema kršćanima se prakticira, kako smo kazali, ne-milosrdnost, baš kao što je prema inovjercima kršćanski Bog nemilosrdan, zaključuje Žižek. Za razliku od poganskog štovanja Božanske Savršenosti, ultimativna je tajna kršćanske ljubavi možda baš u ljubavnoj privrženosti nesavršenosti Drugoga. Zapravo je taj manjak u Drugome/Drugoga ono što otvara prostor za naviještanje koje donosi kršćanstvo, kaže Žižek. Da zaključimo, Žižek, baš kao i neki drugi prije njega, izvlači revolucionarni potencijal iz Isusa Krista, ono nešto što bi njegov nauk moglo učiniti podlogom za nove uvide i novu nadu.