Rade Dragojević  

Itinerari za strip, Europu i Valentovo

Moj kolega s fakulteta Ivica Ivanišević napisao je knjigu o stripu Sto mu jelenskih rogova. Ništa neočekivano, s obzirom na to da je godinama publicirao storije o roto-junacima po dnevnom i tjednom tisku, pa se iz te prakse, kako kaže sam autor, sada ispilila i knjiga, prva u nas na temu stripa. Da mu je strip više od puke zanimacije, što je bila većini drugih prosječnih konzumenata, dalo se vidjeti još davnih osamdesetih kad smo obojica tesali klupe zagrebačkog Filozofskog fakulteta. U to vrijeme nekako smo došli do priče o Novom kvadratu, kojom prilikom se požalio da mu fali neki specijalni broj časopisa Pitanja, u kojemu su svoje table objavili članovi spomenutog stripovnog kružoka. Ja, dakako, nisam ni znao da su Pitanja tako nešto objavila, ali sam zato znao kako bih žuđeni broj mogao nabaviti. Časopis je, naime, objavila jedna časna organizacija – Savez socijalističke omladine – u kojoj je jedna moja rođakinja iz Sesveta obnašala neku funkciju. I ja, ni pet ni šest, nego pravac do moje sesvetske aktivistice i zamolim je za taj specijalni broj. Nabavim ga i darujem Ivici Ivaniševiću, a ovaj bude sretan kao malo dijete. Vidim ja, njemu je to mnogo više od razbirige, pa mi onda bude drago da sam nekoga uspio tako razveseliti.

Kažem, meni i drugima stripovanje se uglavnom svodilo na čitanje romana, kako smo zvali te roto-sveščiće, te tu i tamo kupovanje Stripoteke zbog Princa Valianta, Ripa Kirbyja i sličnih. Strip mi je postao još manje važan kad je moja majka u jednom svom čišćenju stana sve moje skupljene sveske o vukovima s Ontarija i junacima iz Darkwooda, a bez konzultacije sa mnom, podijelila seoskoj djeci, jer da sam ja sve to pročitao, pa je, kako je rezonirala, red da ono što imam nesebično podijelim s drugima. Nakon toga moj je stripovski entuzijazam posve opao. Međutim, kod rečenog Ivaniševića on je, kako se čini, s godinama samo jačao. Dok su, dakle za mene romani bili prolazna zanimacija, kod mog šulkolege to je ostao trajni interes.

U tom svojevrsnom vodiču kroz stripovski svijet autor je našao mjesta i za pulp verzije, kao i za visoku umjetnost. Tako Ivanišević obrađuje serijal vječno mladih partizanskih kurira Mirka i Slavka, dodaje i svoje oglede o Texu Willeru i Bleku Steni, a piše i o tzv. umjetničkom stripu Danijela Žeželja. Autor je zainteresiran i za svojevrsnu fenomenologiju stripa, pa piše o privatnom životu junaka stripa, o njihovoj ikonografiji, a pita se i zašto oni nikada ne stare te što jedu. Na prevodilačko-lingvističkom planu Ivanišević mozga o tome treba li i, ako da, kako pozapadniti istočne varijante prijevoda jednog Taličnog Toma, kako pohrvatiti Vlaju, Raju i Paju Patka ili porodicu Tarana, a da se pritom ne izgubi sva ona draž stripa kojom su bile aficirane starije generacije čitatelja. Tu su i dva razgovora, jedan s Hermanom Huppenom, drugi s Joeom Kubertom, a posebno su zanimljivi tekstovi o cenzorskim intervencijama u stripu i političkim pritiscima na devetu umjetnost. Jednu je cenzorsku rabotu, i to nad Mickeyjem Mouseom, provodila redakcija beogradske Politike, a drugu pak Frederic Wertham koji je u doba makartizma u comic-books vidio smrtnu opasnost za vrijednosti američkog way of life. Također, Ivanišević piše i o zanimljivom odnosu jednog Mussolinija i jednog Palmira Togliattija prema stripu. Prvi je na tome planu odobravao sve osim američkog importa, prije svega uvoza već spomenutog Mickyja Mousea, dok je drugi, komunistički lider, strip kao takav sagledavao samo i isključivo u kontekstu imperijalističke propagande.

Uza sve, osvrnuo se autor i na, kako se to kaže, domaću scenu stripa. I što tu ima? Pa malo povijesti s Maurovićem, malo Matakovićeva undergrounda, nešto Žeželja, usputnog prisjećanja na Plavi Vjesnik, te jedan tekst o strip fanzinima i tamošnjim junacima. Tu ima, dakako, i mnogo implicitnog žala zašto se domaći strip ne trgne iz letargije i dovine, ako ne – a naravno da ne – do uvjeta kakvi vladaju u jednoj Italiji ili Francuskoj, o Americi da i ne govorimo, a onda barem do nekakve redovitije i tematsko-stilski bogatije produkcije.

Čini se da najveća vrijednost ove knjige leži upravo u upućivanju čitateljstva u nepoznate epizode iz povijesti stripa, davanja cijelog niza informacija koje su široj publici dosad bile nedostupne. Uz uzoran spisateljski stil, koji je Ivanišević demonstrirao i u biografskoj knjizi o Miljenku Smoji, upravo su ovi malo poznati fakti i tek stripovskim fanovima znane stvari, ono po čemu knjiga zavrjeđuje pozornost.

Može li se pisati o identitetu i pritom ne lagati

Ake Daun & Sören Janson, Europljani. Kultura i identitet; s engleskoga prevele Ana Heidl i Sanja Kalapoš Gašparac; Jesenski i Turk, Zagreb , 2004.

Irci puno piju, posebno pivo, a još posebnije Guinness. Kad je u pitanju jezik, u Irskoj nitko nije ravnodušan, jezik je minsko polje za Irce. Nizozemci su škrti, odnosno, korektno kazano, oprezni su s novcem. Šveđani su hladni i teško se upuštaju u komunikaciju, a Rusi su nepredvidljivi. Sve su ovo manje-više poznati stereotipi o nekim europskim narodima. Međutim, sve je to ujedno i istina, barem tako tvrdi skupina autora okupljenih u knjizi Europljani, čime žele reći da identitetska pitanja nisu uopće jednostavna. Ideja dvojice urednika knjige, Dauna i Jansona, bila je zamoliti skupinu europskih znanstvenika da iz vlastitih iskustava napišu nešto o svojoj zemlji, nešto o nacionalnim identitetima i prepoznatljivostima.

U ovim varijacijama o mentalitetima europskih nacija nitko nije bio pozvan da nešto napiše o hrvatskome mentalitetu, kao što nitko nije bio pozvan da nešto napiše ni o mentalitetu bilo koje druge nacije izvan Europske unije. Iznimka su tek neutralna Švicarska i uvijek prevažna Rusija. Za one izvan limesa mjesta u ovom puzzleu europskih navada nema. A što bi bilo napisano o Hrvatskoj, da je kojim slučajem netko bio pozvan da to pokuša sumirati? Vjerojatno bi se varirale teme o tisućgodišnjem iščekivanju nezavisnosti i tu bi se konektiralo s Ircima i njihovom sličnom sudbinom. Na vizualnom planu sigurno bi se adorirala grafička jedinstvenost kockastih znamenja, opet bi se, po tko zna koji put, ponavljala priča o mediteranskoj Hrvatskoj, a tek netko objektivniji možda bi spomenuo i panonsku i balkansku komponentu. Kao element identiteta nezaobilazna bi bila i priča o jeziku, posebno onaj dio koji se odnosi na sporenja i razlikovanja od srpskog, a ne bi bili preskočeni ni nedavni ratovi koje Hrvatima praktički znače inicijalne događaje za konstrukciju novog identiteta. A možda je ovaj identitetski kroki previše služben i premalo inovativan? Možda bi se odabrao samo jedan primjer identiteta po modelu pars pro toto, kao što je, recimo, odabrao talijanski kontributor pišući o talijanskom identitetu kroz opis toskanske vile.

O Hrvatskoj bi se moglo govoriti i na način na koji je pisao Konrad Köstlin o Austriji u tekstu pod naslovom Austrifikacija Austrije. Promicanje razlika. Naime, nakon konstatiranja pokušaja konstruiranja austrijskog identiteta kroz jezik, koji da je različit od njemačkog, kroz geološku jedinstvenost Alpa, kroz austrijanstvo oličeno u autentičnim jelima i pićima i u uspjesima Franza Klammera i spustaških drugova, autor je konstatirao da cijela ta turistička razglednica ima i svoje naličje. Da ima svoju povijesnu opterećenost, svoje neriješene stvari koje se kao repovi vuku već desetljećima. Najbolji primjeri onih umjetnika i javnih radnika koji samim Austrijancima, a onda i drugima, daju na znanje što je zapravo prava Austrija jesu dramatičar Thomas Bernhard i nedavno Nobelovom nagradom ovjenčana Elfriede Jelinek. Kroz tzv. Negative Heimatliteratur, svojevrsnu književnost protiv rodnog mjesta, sami kritički nastrojeni Austrijanci daju mračan autoportret svojeg Heimata. Ta kritička misao svoje porijeklo vuče još od tekstova Karla Krausa i Sigmunda Freuda, a cijeli taj žanr usmjeren je protiv kulture valcera, Mozartkugeln, Lederhosen i Dirndls, odnosno u svojoj dubini protiv onog malograđanskog fašizma koji je, uostalom, iznjedrio i Hitlera.

Taj tekst dobar je primjer kako je pisanje na temu identiteta zapravo opasna rabota, kako se iz žanra turističke razglednice vrlo brzo, samo ako se hoće, može prešaltati na kritičko pismo. Onog našeg, na ovu sesiju o identitetu nepozvanog Hrvata-autora, možda bi mogli zamisliti i kao autora koji bi revidirajući prethodni kroki o Hrvatskoj mogao govoriti i kao o zemlji koja je u posljednjih 65 godina sustavno etnički počistila sve svoje manjine (Pavelić je likvidirao sve Rome, većinu Židova i dosta Srba, Tito je sredio folksdojčere, odnosno podunavske Švabe i istarske Talijane, a Tuđman je dokusurio hrvatske Srbe). Mogao bi, recimo, na temu identiteta govoriti o Hrvatskoj u okviru druge Jugoslavije kao o prosperitetnoj zemlji, koja se u tih 45 godina modernizirala, iskorijenila nepismenost i priključila srednjorazvijenim zemljama Europe. Možda bi, ako bi imao volje, moglo pisati i o mitovima 1971, o nepostajanju protukomunističke hrvatske disidencije, o malim ili nikakvim liberalnim potencijalima hrvatske inteligencije itd. Jer sve je to dio identiteta i ako se hoće govoriti o njemu onda ga se treba zahvatiti u cjelini, a ne tek selektirati poželjne sekvence iz duge, mračne noći hrvatske povijesti.

Čokolada Milka na Valentinovo

Milko Valent, Isus u kampu; Stajergraf, Zagreb, 2004.

Kad god se nešto piše ili govori o Milku Valentu, piscu rijetke i razbarušene kose, gotovo se uvijek konstatira da je on jedan od rijetkih, ako čak ne i jedini pisac u nas, koji živi isključivo od svog pisanja. I doista, kad na klapni njegovih izabranih priča pogledate gusti popis njegovih uradaka, koji samo što ne iscure s korica, ostanete zapanjeni kvantitetom. Zbirku od tridesetak izabranih priča obujmljuju dva teksta. U uvodu priređivač izbora Darije Toplak priznaje da je i sam svoje literarne početke imao zahvaliti mentorstvu tate-mate Valenta.

Pogovor je pak rad Damira Radića, koji u poduljem tekstu na više mjesta zaključuje kako je Valentovo djelo u nas kritičarski nedovoljno recipirano, pa onda ispada da svojim ambicioznim tekstom namjerava barem dijelom ispraviti taj nedostatak. I Radića bi, baš kao i Toplaka, na neki način mogli nazvati valentovcem, i sam u svom, istina, bitno manjem opusu od Valentovog, često tematizira seksualnost, i sam baš kao i Valent zna izazvati medijska reagiranja, recimo svojim libertinskim stavovima o pornografiji i njezinu statusu u društvu.

Međutim, ono što je fascinantno jest ta autorova potreba da sve oko sebe opiše, ispiše, napiše. Radić tako kaže kako su za Valenta “život i umjetnost u stanju intenzivnog međusobnog preplitanja, te da život zapravo i nije ništa drugo nego prošireno polje umjetničke penetracije”. Slijedeći dakle tu unutrašnju potrebu za sveispisivanjem, nedavno je Valent u Gordoganu javnosti podastro i dio svoje intime, prepisku s jednom prijateljicom koja početkom rata odlazi u Australiju. Moraš doista biti hrabar i tako nešto intimno publicirati, barem se tako čini. Naime, iz prepiske se vidi kako je Valent, baš kao i svi, bio doslovce kontaminiran tadašnjom propagandom s HTV-a, te je pod utjecajem toga u spomenutoj prepisci ispisao cijeli niz dirljivih, pa i bedastih primjedbi. Ali, mi drugi svoje smo sitne naivnosti ostavili u mraku ladica. Čak se pokazuje i kao nacionalno osviješteni Hrvat, što je s likom i djelom tog samodeklariranog pacifista teško povezati. Međutim, upravo se tu potvrđuje postojanje tog nekog unutrašnjeg naboja, unutrašnjeg pogona koji tjera jednog autora da urbi et orbi obznani sve što je napisao, jer mu je mislima i idejama jednostavno tijesno, ako se ne rašire po papiru. Ipak, za nadati se, dakako, da i u njega baš kao i u svakog pravog pisca postoji i samodisciplina kao i mehanizam selekcije. E sada, hoće li ga i kada domaća kritika prihvatiti te neka njegova djela valorizirati jednako kao i djela Desnice, Marinkoviće ili Novaka, kako bi to htio Radić, teško je prognozirati. Dotad, dok se dakle ta kritika ne osvijesti, ostaje nam uživanje u Valentovu tekstu.