Ivan Pavao Vedder I.

Kao nitko u duljem nizu godina, grunge prvoborci Pearl Jam uspjeli su “smanjiti” ledenu dvoranu Doma sportova na svom prvom gostovanju u Zagrebu 26. rujna. Jer, dvorana objektivno jest ledena u prenesenom, akustičnom smislu – golemih ravnih površina zvoni poput goleme kupaonice i noćna je mora tehničarima za miks pultom, a njezin volumen i dužina ubijaju onu klupsku prisnost izvođača i publike. Pearl Jam uspjeli su anulirati te nedostatke i napraviti teško moguće – održati strastveni klupski koncert za nešto manje od deset tisuća ljudi. Prvih dvadesetak minuta nije odavalo takav epilog. Započevši manje atraktivnim komadima iz bliže prošlosti, doimali su se poput ostarjelih statičnih manirista na ogoljeloj pozornici bez ikakve pozadinske koreografije i s gotovo spartanskom rasvjetom. Voli se reći kako su Pearl Jam jedini preživjeli iz grunge vala od prije petnaestak godina i činjenica jest kako nitko od velike četvorke nije svirao u Zagrebu – niti će svirati – s obzirom na to da su vođa Nirvane Curt Cobain i Wayne Staley iz Alice In Chains mrtvi, a Soundgarden se 99% sigurno više nikad neće okupiti. Ipak, to je tek djelomično točno. Originalni grungeri Mudhoney, s čijim je singlom Touch Me I’m Sick u ljeto 1988. sve počelo, još rade jednako beskompromisno. Upravo su oni u tih prvih dvadeset minuta padali potpisniku ovih redova na pamet, kao i pomisao da bi radije platio za njih u malom vrućem KSET-u sto eura, negoli za Pearl Jam u Domu sportova ionako paprenih pedesetak eura. I onda, umjesto da koncert otkliže u solidnu rutinu dogodila se točka preokreta.

Dvorana pretvorena u grotlo

Karizmatični i osobeni frontman Eddie Vedder posljednjih je deset godina sa svojom družinom upornošću mazge poništavao efekte prvotnog mega uspjeha s debijem Ten iz 1992., tvrdog rocka ukorijenjenog u sedamdesetima sa stadionskim potencijalom. Naime, poslije prvog albuma prestali su snimati spotove, pojavljivati se na televiziji, jednom riječju prestali se reklamirati. Usput, zbog preskupih karata zaratili su s američkim monopolistom na području organizacije rock koncerata, pa ih je i to na neko vrijeme udaljilo od šire publike. To ne znači da nisu nastavili raditi dobre albume i pjesme. Jedino što je za njih znalo sve manje ljudi.

Pjesmu na kojoj se prelomio koncert u Domu sportova iz solidnog u događaj za pamćenje znali su svi. Erderly Woman Behind The Counter In A Small Town napeta je balada s drugog albuma, idealna za masovnu pjevanje. Zbor od nekih osam-devet tisuća ljudi spojio se s bendom i nije se razdvojio do kraja. Odjednom kao da su zidovi Doma sportova dobili akustične izbočine poput onih u Lisinskom, a dvorana se pretvorila u grotlo. Još je jedan detalj dodatno približio publiku i bend. Obično to ide ovako: pet minuta prije koncerta strana zvijezda nauči kako se kaže “good evening” i “thank you” na hrvatskom, na koncertu to traljavo izgovori nekoliko puta i publika padne u nesvijest od sreće. Vedder je otišao valjda najdalje od svih stranih zvijezda i u nekoliko navrata čitao s papira na korektnom hrvatskom, vrlo slične dikcije onoj pape Ivana Pavla II. kad bi za posjeta Hrvatskoj čitao poslanice. Papa je bio Poljak pa mu je naš jezik bio blizak, a Vedderu sa Zapadne obale SAD-a sigurno je trebalo dosta vremena da svlada riječi kao što su “potrošio” ili “zahvaljujući”. Govorio je o tome kako mu je drago što je došao u Zagreb, kritizirao vlastitu administraciju na čelu s Bushem zbog potrošenih tristo milijardi dolara poreznih obveznika na rat u Iraku – i bacao domaću publiku u ekstazu. Iako, bilo je tu možda i dvadeset posto obožavatelja iz drugih zemalja, s obzirom da je zagrebački koncert bio jedini između bečkog i posljednjeg na europskoj turneji, onog atenskog. Mnogi su potegnuli i više stotina kilometara ne bi li vidjeli svoje idole. Moglo se vidjeti desetak autobusa iz Slovenije, mnogo Mađara, Bošnjaka, pa čak i Makedonaca. Bilo je tu i nekoliko desetina najzagriženijih fanova koji ih prate na cijeloj europskoj turneji. Kad smo već kod fanova, raspon godina se kretao ugrubo od 15 do godina vršnjaka članova benda s četrdeset i kojom na plećima. Zanimljivo, grunge dress code s trojstvom martensice-poderani jeans-flanelasta košulja ne spada više u ikonografiju, kako benda tako ni publike – jedva da se moglo vidjeti nekog s kariranom košuljom na sebi.

Raskoš prepoznatljivog bas-bariton vokala

Pola sata nakon početka, bend publiku u trans baca s Even Flow s prvog albuma, zbog kojeg, ruku na srce, i dalje pune velike dvorane. Općenito, vrhunci atmosfere događali su se za sviranja starog materijala, no bend je znao održavati tenziju i prilikom izvođenja manje poznatih novih pjesama. Pearl Jam se očito ili voli ili zaobilazi, jer je, s obzirom na zborno pjevanje i uz manje poznate stvari, lako bilo razaznati da je u dvorani malo “rekreativnih” štovatelja benda. Tome je svakako i kumovala cijena ulaznice od 360 kuna.

Prvi bis Pearl Jam odradili su u unplugged izdanju na stolcima i akustičnim gitarama. U malo tišem okruženju, od prekrasne Thin Air do Better Man Eddie Vedder pokazao je svu raskoš prepoznatljivog bas-bariton vokala – u trenucima kad ga publika nije uspjela nadglasati. Bis broj dva bio je kratka lekcija iz priređivanja rock spektakla: Blood, kao jedna od najčvšćih Pearl Jam stvari još je jednom zanjihala dvoranu, Vedder je sasvim otpustio kočnice, spustio se s pozornice i zakoračio prolazom kroz sredinu publike, rukovao se i grlio, udarao u def, penjao na konstrukciju rasvjete... Onako već malo pod utjecajem vina koje je ispijao na pozornici odavao je dojam Jima Morrisona za 21. stoljeće, s mnogo manje dekadentnosti i više društvene svijesti. Posljednji album snažna je kritika američkih vlasti, Pearl Jam podržavaju ekološke napore, i ničim izazvani uplaćuju deset posto od prihoda s turneje u fondove za zaštitu okoliša kao kompenzaciju zagađenja izazvanih tour kamionima i autobusima. Nije ni čudo što su za kraj zagrebačkoj publici podarili obradu protestne pjesme Neila Younga Rockin’ In The Free World. Za divno čudo, i taj se finale pretvorio u zborno pjevanje.

I uz nešto početne podozrivosti prema Pearl Jamu kao stvari prošlosti i nostalgije, zagrebačka noć 26. rujna demantirala je svaku sumnju; ako je u vrijeme grunge eksplozije bilo većih od njih, Pearl Jam su petnaest godina kasnije itekako relevantna rock pojava, najveći post-grunge bend na svijetu.