“Crediamo di intenderci; non ci intendiamo mai!”
— Luigi Pirandello, Šest lica traži autora
-Tihana, sviđa mi se tvoja sramežljivost.
Govori i da mu je žao zbog djece, muža, da je u njenim godinama već za sve kasno i da je Gorski kotar lijep u ovo doba, zar ne?
Ona u ruci drži kartu, pokušava odgonetnuti kamo je krenula: piše Zagreb, Pula, peron i polazak. Ne mogu se sjetiti.
Iza stakla autobusa prolaze šume, na vrhovima planina začahurili se oblaci.
Pomalo se i srami pred njim, da je barem malo veća možda ne bi, a i mama joj je zabranila da razgovaram sa strancima.
Tko me čeka tamo gdje dolazim? Tko me ispratio na put?
Ne zovem se Tihana kako mi neprekidno ponavlja, moje je ime Darinka, po baki. Srami se ispravljati ga.
Dodiruje joj koljena dok prolazi pored njenog sjedala.
- Delnice. Udahnimo gorskoga zraka! – govori, ona drhti od straha. Pravi se da ga nije razumjela.
Želiš li uzeti moje mjesto pored prozora?
Ne, gospodine. Hvala, gospodine.
Kreću. Vozač u autobusu pregledava karte. Ona mu pruža svoju, on se ljubazno osmjehuje:
- Vidio sam već vašu, gospođo.
Bit će da je zaspala nakratko. Zabljesne je svjetlost pri izlasku iz tunela, krajolik je odjednom prepun stijenja i hrastova.
More je mutna plava linija na obzoru koja postaje sve širom.
Sad će uskoro i Grobnik, a potom će se, nakon nešto penjanja, početi spuštati u Rijeku. Kad stanemo na Žabici, otrčat ću po kavu, umorna sam.
Povlači pogled iz daljine, iza prozora, i premješta ga na njega jer joj dodiruje ruku. Dodir je suviše intiman da bi bila slučajnost. Ne mogu se sjetiti tko si i odakle te znam.
Pita ga gdje su se upoznali, on se nasmije. Jesi li jedan od onih muškaraca? Ako jesi, ne sjećam se: već si mi platio ili ćeš to učiniti poslije? Bilo bi dobro da jesi, onda mogu i tebi donijeti kavu.
On se čudi - pa što joj je? Ne, ne zna što joj je. Pula? Je l’ tamo putujemo? Rezervirao si sobu? Imaš li plan?
I… frajeru? Nisam Tihana nego Senia. Ako si postanemo stalni – možeš me zvati Sena. Tako me zvao tata, po rijeci.
Nije ti smiješno iako se smiješ. No, što je? Je l’ ti prvi put? Tako mi djeluješ. Oženjen si? Većina jest, ne brini. Prvi put je malo nezgodno, kasnije bude lakše, vidjet ćeš.
Istrčava pored vozača, prelazi dvije linije autobusnih pristaništa, žuri, ali je red u kafiću dugačak. U trenutku dok plaća - njen autobus odlazi.
Autobus odlazi. Prolazi mali labirint kolodvora pa nestaje u podvožnjaku iznad kojeg prolazi vlak. Što se radi u ovakvim trenucima?
Autobus odlazi i što se sada radi?
Treba se samo smiriti. Izbrojati do deset, udahnuti, izdahnuti i tako sve dok ne ispuhnem i zadnji trag bijesa. Tri. Ne gubiti vrijeme na paniku, fokusirati se, pokušati riješiti problem. Sedam. Govori si sve ono što uobičava govoriti svojim polaznicima autogenog treninga, i doista djeluje.
– Deset! Profesore Reiser, Sigmunde, čestitam – uspjeli ste! – smiren je.
Promatra grad, nije da ga vidi prvi put. No, nije mu jasno zašto je u Rijeci. Kongres? Ali on odavno više ne izlaže. Zašto sam ovdje? Zašto se ne mogu sjetiti?
Dobro, kakav je sad ovo prokleti grad? Gdje li sam? Svom snagom raspali nogom po kanti za otpatke, razlete se zgužvane maramice kao ptice, i staklena boca prasne lomeći se.
Velika isprugana crkva kao kolač od biskvita, a nasuprot njoj - more.
Gdje li sam, za Isusa! Opet se izgubio, mrzi to. Kako sam došao ovdje?
Iz džepa vadi papir: karta, autobusna, Zagreb, Pula, u vražju mater. Ispitni su rokovi, moram učiti, što mi se događa?
Ulazi u kafić pored autobusnog stajališta. Ispituje djevojku za šankom: - Koji je ovo grad? - i dodaje: - Lijepa si.
– Hvala gospođo – ona ne diže glavu sa čaše Coca-Cola koju ispire. - Ovo je Rijeka. Želite li još nešto osim one kave? –
- Je l’ tebi do šale? – pomišlja, a onda se ugleda u ogledalu iza šanka: ja sam zaista žena, tamnokosa, stroga, starija od sebe barem dvadeset godina, ne razumijem...
Traži u prostoru makar jedan poznati detalj da je već bio ovdje, pri izlasku uzima novine, lista i traži događaj koji će okinuti sjećanje, nešto poznato, bilo što.
Dolista do križaljke.
O, fino!
Sjeda na metalnu klupu, prekriži noge i strpljivo rješava. Okomito: ime pjesnika Andrića. Pa Ivo. Pa Ivo, naravno! Tako se zovem.
Vodoravno upisuje: mladenaštvo.
Ogledava se oko sebe. Rijeka je lijepa u ovo doba. Treba se ustati i prošetati do Korza, sada je tamo široka pruga sunca.
Jednom smo žena i ja ušli baš u ovu, kapucinsku crkvu Gospe Lurdske, za putovanja u Poreč, dok smo presjedali.
Bili smo mladi i sve je bilo drugačije.
Rastegne noge i zbune ga ženske cipele koje nosi.
Da li sam to zabunom obuo njene?