Partizanski je film jedini autentični, autohtoni žanr u jugoslavenskoj kinematografiji kao zbiru svih republičkih kinematografija i valjda je zbog toga svijetu i zanimljiv
Prvo izdanje Vaše povjesnice hrvatskoga filma imalo je naslov Između publike i države - povijest hrvatske kinematografije 1896-1980. Zašto je u drugom izdanju kinematografija preimenovana u film, ako znamo da, osim filmova, detaljno opisujete društveno-političke događaje pa bi širi pojam kinematografije možda bio prihvatljiviji?
Ponajprije, svoju prvu knjigu ne zovem prvim izdanjem, nego prvom verzijom pa bi ovo sada bila druga verzija s dosta toga novoga i u obujmu i u pristupu. Prva verzija imala je podnaslov Povijest hrvatske kinematografije jer je to na neki način bio moj pokušaj provociranja ondašnje javnosti. Na prvoj unutarnjoj stranici nove verzije, također, piše Pregled povijesti hrvatske kinematografije, a u uvodu sam nastojao objasniti upravo neke terminološke razlike. To što su se građani Hrvatske s filmom susreli prije 101 godinu ne znači da su hrvatski film i kinematografija toliko stari.
Prvu su verziju Vaše knjige uspoređivali sa stilom i strukturom pisanja Josipa Horvata. No nije li ova povjesnica hrvatskoga filma ispisana kroz hrvatsku društvenopolitičku povijest stoga što bi bavljenje jedino hrvatskim filmom teško zaslužilo ovako opsežno izdanje?
U prvom redu, vrlo cijenim ono što je Josip Horvat pisao i napisao; njegov opus i način na koji on obrađuje povijesnu građu doista pruža dobru sliku o društvenim prilikama u hrvatskoj povijesti. Uvijek mi se sviđao i Horvatov pripovjedalački stil pa sam ga, možda i nesvjesno, primijenio i ja. Kad sam se suočio s prvim koracima medija pokretnih slika ili živućih fotografija, kako se onda govorilo u nas, imao sam premalo podataka te sam prva poglavlja nastojao dopuniti raznim usputnim činjenicama o političkoj, ekonomskoj i kulturnoj povijesti. Onda mi se to učinilo primjenjivim i za druga razdoblja povijesti hrvatskoga filma i kinematografije. Naravno, kada je porasla proizvodnja filmova, odnosno broj filmova o kojima se moglo pisati, ograničio sam ove, takozvane, parafilmske pojave, ali sam ipak pokušao registrirati sve važne događaje koji su utjecali na filmove i njihovu proizvodnju.
Ali, kada smo mi zapravo počeli jako zaostajati za svijetom u filmskom mediju?
To što se prva projekcija u nas pojavila gotovo sinkrono ili s vrlo malim zaostatkom iza velikih europskih centara više govori o ondašnjoj Europi, nego o Hrvatskoj. Europa je onda, i bez Maastrichta, bila jedna kulturna cjelina, a Hrvatska je u toj Europi, u kojoj su se zbivanja brzo prenosila iz jednoga u drugi centar, bila dio važne i velike europske države. U ožujku ili travnju 1896. u Beču se održala prva kino-predstava i nije čudo da je u Zagrebu, jednom od važnijih gradova ondašnje monarhije, takva projekcija uslijedila početkom jesenske sezone. Za svijetom smo počeli zaostajati kad je prošla prva fascinacija novim medijem i kad se gotovo u svakoj zemlji počelo raditi na proizvodnji vlastitih filmova. Kako ta proizvodnja zahtijeva kapital, a tako je i danas, Hrvatska je počela zaostajati jer nije imala ekonomsku bazu za tako skupu igračku kao što je film. Tu se marksistička postavka o nužnosti ekonomske baze pokazala ispravnom.
Vi držite kako se jugoslavenska kinematografija u socijalizmu od početka federalno razvija: prvim poslijeratnim hrvatskim filmom smatra se Živjeće ovaj narod (1947) Nikole Popovića. Što je s prvim jugoslavenskim filmom Slavica i što je sa Zastavom (1949) Branka Marjanovića koju Vi držite prvim pravim hrvatskim poslijeratnim filmom? To Vas pitam i zbog toga, što se prilikom nedavne retrospektive hrvatskoga filma u Rotterdamu, postavilo pitanje vlasništva nad Grlićevim U raljama života?
To su one male kontradikcije i nelogičnosti u povijesti. Prvi jugoslavenski poslijeratni igrani film bio je Slavica, snimljen u Beogradu u produkciji Avala-filma, i ako se precizno držimo podjela po republikama onda moram uzeti u obzir tko je bio producent. Moja tvrdnja da je Slavica, unatoč producentu, po svojim kreativnim snagama, autorima, po duhu i mentalitetu, više hrvatski film bila je jako napadnuta u vrijeme objavljivanja prve verzije. Ja sam samo upozorio na to da je Vjekoslav Afrić zagrebački umjetnik, Dalmatinac po rodu, da je Silvije Bombardelli hrvatski skladatelj, da su većina glumaca Hrvati. No, ostanimo pri tvrdnji da je Slavica formalno prvi jugoslavenski i prvi film srbijanske kinematografije. Prvi film u hrvatskoj produkciji jest Živjeće ovaj narod. Međutim zbog sumnjičavosti prema ljudima koji su za vrijeme rata radili u Hrvatskom slikopisu, prvom filmu proizvedenom u Hrvatskoj nametnut je Nikola Popović, redatelj iz Beograda. On je doveo većinom i beogradske glumce, a scenarij je nastao po Branku Ćopiću. Marjanovićeva Zastava prvi je pak film koji je ostvaren u poslijeratnoj Hrvatskoj i koji je uistinu bio hrvatski, i po produkciji i po kreativnim snagama. Što se tiče federalizacije, već od 1945. postoji Savezno državno filmsko preduzeće koje je imalo Direkciju za film u svakoj republici. Poslije godinu dana republike su dobile svoja filmska poduzeća - Beograd Avala film, Zagreb Jadran film, Ljubljana Triglav film... Kako se socijalizam drobio, nastajala su i druga poduzeća pa možemo reći da je kinematografija doista bila federalno ustrojena. Nakon 1962. godine ona se i federalistički, republički financira. I na koncu, Grlićev U raljama života jest hrvatski film i nema razloga da se ne prikazuje kao dio panorame hrvatskoga filma. Taj je film proizveden u Zagrebu, u koprodukciji s jednim beogradskim poduzećem. Ako i postoje neki neriješeni vlasnički odnosi, to nije razlog da se U raljama života ne prikazuje na manifestacijama kakva je bila ona u Rotterdamu.
Srpski crni val, kao nešto autohtono unutar bivše federacije, začeo je, pak, hrvatski redatelj?
Da, u neku ruku, to je Branko Bauer i njegov film Tri Ane, nastao u produkciji Vardar filma; vrlo vrijedan film koji je zašao ispod kore tadašnje jugoslavenske socijalne stvarnosti, a mojim je propustom izostao iz knjige. Još je Bauer snimio sličan film Doći i ostati u zagrebačko-beogradskoj koprodukciji. Bauer je bio čovjek filmske režije i nije se opredjeljivao za ovaj ili onaj estetski svjetonazor korektno radeći filmove različitih žanrova.
Zašto, prema Vašemu mišljenju, hrvatski igrani film nije nikad bio prepoznat u svijetu na onaj način kao Zagrebačka škola animiranoga filma ili hrvatski neprofesijski film?
Teško je to reći. U knjizi se nisam zasebno bavio plasmanom i recepcijom domaćega filma u svijetu, niti sam, što mi neki zamjeraju, popisao sve nagrade hrvatskih filmova u inozemstvu. Odgovor bi, zapravo, mogao biti vrlo jednostavan - nije snimljen nijedan film koji bi svijetu bio iznimno zanimljiv. Istina, Bulajićevi su filmovi bili nominirani za Oscara, dobivali su nagrade po festivalima, Vrdoljak je dobio nagradu na Moskovskom festivalu za svoj partizanski film Kad čuješ zvona... Dakle, partizanski je film jedini autentični, autohtoni žanr u jugoslavenskoj kinematografiji kao zbiru svih republičkih kinematografija i valjda je zbog toga svijetu i zanimljiv.
Dolazimo do vrednovanja pojedinih filmova. Osim Belanova Koncerta, postoje li, po Vama, još neki filmovi koji zaslužuju prevrednovanje, kojima je nanesena nepravda?
Kad se 1954. godine pojavio Belanov Koncert ni publika ni kritika ni službeni krugovi nisu ga previše cijenili. Koncert je bio svojevrsna novost u tadašnjoj kinematografiji, jer nije bio rađen po shemama socijalističkoga realizma i on doista sadrži više vrijednosti no što mu je u vrijeme prikazivanja priznavano. Međutim, taj film puno duguje vremenu svoga pojavljivanja i ima neke slabosti što se ne mogu izbjeći naknadnim dobrohotnim gledanjem. Jedna nova generacija filmskih kritičara, sedamdesetih je godina prepoznala vrline Koncerta, ali su, u želji da se usprotive negdašnjem podcjenjivanju, možda i prenaglasili njegovu važnost. Mislim da danas nije toliko važno naknadno prevrednovanje možebitno podcijenjenih filmova. Filmovi se ne podcjenjuju, ali se danas nastoji prešutiti čitava jedna filmska produkcija. Vi danas gotovo nigdje ne možete vidjeti filmove iz četrdesetih, pedesetih pa ni neke filmove iz šezdesetih godina. Među studentima na Akademiji uvijek je senzacija kad im prikažem neki od Mimičinih ili Bauerovih filmova. Meni je žao što Hrvatska televizija ne upoznaje mlade ljude s onim što je hrvatski film stvorio. Kao da postoji neko naknadno cenzuriranje filmova, a to se zbilja ne bi smjelo događati.
Kako gledate danas na neke ljude kojima ste se bavili u prvoj verziji svoje knjige? Stipu Šuvara, recimo, ni u novoj verziji niste posve negativno prikazali, Bulajiću priznajete visoke produkcijske standarde, Zafranoviću estetičnost, a rad Antuna Vrdoljaka dijelite na Vrdoljaka-kreativca i Vrdoljaka-političara...
Hrvatsku kinematografiju iznijeli su i iznose je ljudi koji su se u određenom vremenu sukobljavali s najrazličitijim preprekama. Treba imati razumijevanja za te njihove poteškoće i zbog toga sam se nastojao izdignuti iznad nekih osobnih apriornih pozitivnih ili negativnih pristupa. U prvoj verziji svoje knjige Stipu Šuvara ocijenio sam onako kako sam ga u tadašnjim okolnostima smio ocijeniti; napisao sam da je riječ o jednom ambicioznom ministru kulture čija će se uloga tek moći ocijeniti. On je uistinu pojam jedne represivne politike prema hrvatskoj kulturi. Međutim, nisam htio prešutjeti kako je isti taj Šuvar tiho pomogao da se Jugoslavenska Kinoteka razgradi na komplekse nacionalne baštine što, nažalost, nije provedeno do raspada SFRJ, ali je to i dalje temelj naših zahtjeva u sukcesiji. Tako sam razlučio i Vrdoljaka - filmskoga kreativca od Vrdoljaka - političara i savjetnika za film pri Ministarstvu kulture. Želio sam sve osobe staviti u kontekst onoga što su činili.
Prema nekim ste sudovima blagonakloni prema suvremenoj hrvatskoj produkciji (spominjan je Schmidtov Božić u Beču), te netrpeljivi prema onima koji su bili neskloni komunističkom režimu, recimo prema Bulajiću?
Mislim da je to bila usputna primjedba moga prijatelja Nenada Polimca u Nacionalu kako bi se, eto, navukla neka kontroverza i da bi se skrenula pozornost čitateljstva. Naravno, ne mogu se složiti da sam prema ikome rabio ideološke kriterije, već sam nastojao ući u srž tih filmova, tih osoba i njihovih kreativnih mogućnosti. Mislim da sam neke filmove, poput Vrijeme za... ili Anđele moj dragi postavio na svoje mjesto izrazivši ono za što sam osjetio da je duh recentne kritike, odnosno recepcije tih filmova u vremenu njihova pojavljivanja. Ako se pročita ono što sam napisao za Božić u Beču vidi se da to nije specijalno pohvalno. Taj sam film stavio u kontekst mogućih dobrih namjera koje donose dileme čovjeka privremeno skrivenoga od ratnih strahota, ali je to učinjeno na nevjerodostojan, patetičan način.
Gospodine Škrabalo, nadate li se u budućnosti nekom suhoparno-činjeničnom pregledu hrvatske filmske povijesti koja bi možda bila znak da postajemo normalna zemlja?
Ma neka svatko piše povijest kako hoće. Ja sam želio dati bazu podataka za svakoga tko će se u budućnosti baviti hrvatskim filmom bilo s aspekta estetike, nacionalnoga identiteta, kulture, ekonomije, politike... Također, mislim da ni najobičnija baza podataka ne može izbjeći obojenost autorom koji je te filmove gledao i o njima pisao.