Iwo Jima vs. Ekologija?

Nedavno su veterani s Iwo Jime, u jednom nadasve glupom potezu, najbolje izrazili istinu o globalnom zatopljenju. Naime, na naslovnici zelenog magazina Time, koji je u posljednjih 85 godina samo dva puta promijenio svoju tradicionalnu crvenu naslovnicu, našla se fotografija vojnika s Iwo Jime kako umjesto američkog barjaka postavljaju/sade bor. Dva su komentara veterana iznimno zanimljiva. Izvjesni Donald Mates je rekao: “Postoji velika diskusija. Neki kažu da globalno zatopljenje postoji, neki kažu da ne postoji. Staviti drvo umjesto zastave na fotografiji Iwo Jima je bogohulno”. Drugi pak veteran imenom John Keiths Wells nije bio toliko opširan: “Globalno zatopljenje je najveća šala koju sam ikad čuo. Zabit ćemo prokleto drvo u nečiju stražnjicu ako to žele i misle da će to izliječiti bilo što” .

Znanstvena fantastika globalnog zatopljenja

Samo nekoliko tjedana prije znanstvenici su priopćili da se zbog globalnog zagrijavanja od Antarktika odvojio ledenjak veličine sedam Manhattana. Ne samo da se ova gromada leda nalazila na istom mjestu posljednjih 1000-15.000 godina i bila dio poznatog Wilkinsova grebena, nego je time ugroženo još veće područje pod ledom koje bi se također moglo početi odvajati. Naravno, ta vijest nikog nije baš previše uzbudila, pa ni veterane. Svi mi već odavno znamo da je globalno zatopljenje posljedica emisije ugljikova dioksida i metana industrijskih postrojenja diljem svijeta. Svi mi već odavno znamo da je SAD i dalje jedna od rijetkih država na svijetu koja nije ratificirala Protokol iz Kyota. I zato i dalje jednostavno “skrolamo” preko drugih vijesti na Internetu. Zanimljiviji nam je, recimo, Korade ili navodni atentat na Pukanića. A ako ne to, zanimljivi nam je dolazak Busha. Ili pak priča o terorizmu. Sve je to veća prijetnja od globalnog zatopljenja.

U jednoj sceni najnovijeg filma M. Nighta Shyamalana koji se najprije trebao zvati The Green Effect (kao očita referenca na ekološku katastrofu), a sada se jednostavno zove The Happening, postoji jedna scena koja možda najbolje ilustrira taj slučaj: nakon što su po gradovima SAD-a ljudi počeli misteriozno umirati (štoviše, počeli su se ubijati: žena koja čita knjigu u Central Parku odjednom se ubode u vrat iglom za kosu, nekoliko blokova dalje radnici jednostavno zakorače sa skele u bezdan), glavni protagonist na nekoj livadi pokušava uhvatiti radio-signal i sve što čuje jest da teroristi ipak nisu odgovorni za katastrofu. Ispostavlja se da su, zbog globalnog zatopljenja, biljke počele ispuštati neki dosad nepoznati toksin kao samoobranu od sve većeg uništavanja prirode.

Tu se najbolje može vidjeti da je Frank Furedi u krivu kada tvrdi da se “obični” ljudi više boje globalnog zatopljenja nego terorizma. Ljudima je u načelu svejedno i za jedno i za drugo. Više se brinu za moguće nasilje na Ribnjaku i vlastitu djecu koja lunjaju sve opasnijim gradom iza 12, nego što ih brine mogući teroristički napad ili propast svijeta. Štoviše, kad bismo istražili koja je najveća opasnost oko koje se ne radi apsolutno ništa onda to ne bi bio terorizam, nego upravo globalno zatopljenje. Naime, ta je opasnost toliko apstraktna da gotovo zvuči kao teorija zavjere: “Aha, baš, ledenjaci na Antarktiku će se otopiti i čovječanstvo će propasti”. Čak i ako smo svjesni da sve znanstvene studije govore tome u prilog, mi i dalje ne možemo zamisliti takav scenarij – ili, bolje rečeno, mi ga još i možemo zamisliti, ali on za nas uvijek ostaje znanstvena fantastika, nešto što će se dogoditi za 100, 200 ili 1000 godina.

Iz tog razloga je naširoko popljuvan film Ronalda Emmericha Dan poslije sutra (2004.) ipak instruktivan film. Premda su svi kritičari tvrdili da mnoge činjenice ne stoje i da je posve nemoguće da bi kroz samo nekoliko dana svijet zbog nekog iznenadnog topljenja leda mogao završiti u rasulu, upravo je taj scenarij najbolji opis, ako ničeg drugog, onda mentalnog stanja ljudi s obzirom na ekološku katastrofu.

Trenutak koji u filmu nagovještava samu katastrofu je scena u kojoj mlado društvo u prirodoslovnom muzeju zastane pred mamutom, a jedan od njih s natpisa ispred “izloška” iščita da su kod smrznutog mamuta u želucu pronađeni ostaci hrane, što znači da se smrznuo u trenu (čime redatelj, dakako, nastoji dati analogiju i upozoriti da bi se isto moglo dogoditi i čovjeku). Dan poslije sutra je – unatoč svim tim i sličnim klišejima (vukovi koji napadaju protagoniste, iznova tipično holivudsko “spajanje” obitelji, tj. oca i sina u ovom slučaju, te ljubavna priča kao podtekst, itd.) dobar film upravo zbog činjenice da je takav scenarij toliko nezamisliv. Argument kritičara da se Emmerich nije držao znanstvenih činjenica stoga nije ništa drugo nego simptom jednog općenitijeg Stimmunga, indikacija duhovne situacije vremena u kojoj globalno zatopljenje nije realna mogućnost, nego jednostavno science fiction scenarij. Nešto u što vjeruju i veterani s Iwo Jima kada protestiraju protiv zelenog Timea.

Licemjerje naše svagdašnje

Kao što postoje ljudi koji mogu spavati uz upaljeno svjetlo i oni koji to ne mogu, tako postoje i ljudi koji peru zube uz mlaz vode, koji stalno teče dok se ta radnja odvija, i ljudi koji peru zube uz zatvorenu slavinu. Ja, iz nekog neobjašnjivog razloga (racionalna objašnjenja tu očito ne pomažu), pripadam ovim prvima – barem što se pranja zubi tiče.

 E sad, naravno da sam koliko-toliko svjestan da voda nepotrebno teče, ako već pritom ne razmišljam o mogućim posljedicama za okoliš, ali – i to je vjerojatno i paradigma današnjeg stava spram globalnog zatopljenja – voda i dalje teče. To je navika. Ja još mogu zamisliti da vode jednog dana doista više neće biti (ili da više nećemo imati taj luksuz da imamo pitku vodu iz pipe), ali ne mogu zamisliti da će i drugi ljudi prestati puštati vodu kad peru zube.

Sličnu argumentaciju nalazimo posvuda kad je riječ o globalnom zatopljenju. Uobičajeni argument onih koji ne podržavaju (ili ignoriraju) skupine koje se bore za bicikliranje umjesto vožnje automobilima (Reclaim the Streets i sl.) je sljedeći: ako i prestanem voziti automobil, što to znači ako 90 posto ljudi i dalje neće prestati? Ili, ako i počnem koristiti štedljive izvore energije, što to znači kad i drugi neće slijediti moj primjer?

 S obzirom na takvu vrstu “samoobrane” (klasični slučaj gdje se vlastita krivica opravdava krivicom drugih) čak je i mainstream-projekt Ala Gorea u svojoj srži utopijski. Naime, argumentacija, na žalost, ne djeluje. Ljudi su kompleksna bića: istovremeno, kako to pokazuje Timothy Morton u svojoj poticajnoj knjizi Ecology without Nature, s jedne strane imamo veoma čvrsti koncept “prirode” (ona je nešto uzvišeno, nešto nadljudsko, nešto najbolje), koji je razvijan još od romantizma pa sve do Waldena Henryja Thoreaua, a s druge strane koncept “prirode” koji je apstraktan (jer upravo je ta Priroda “vani”, nešto poput mita). Istovremeno se kao brinemo za opstanak planeta Zemlje, ali unatoč tome i dalje vozimo automobile (jer to je ipak, ako već ne najbrži, onda najkonformniji način da se dođe do posla), ne gasimo svjetla kad idemo iz jedne sobe u drugu sobu (jer u drugoj ćemo ionako biti sam nekoliko minuta), ne gasimo mlaz vode dok peremo zube (jer to je ipak naša navika).

 Najveći je problem, dakle, u tome da smo svi mi vrlo svjesni da našim načinom života ugrožavamo opstanak i budućnost Zemlje, ali da unatoč toj svijesti ne činimo ništa. Greška ekoloških pokreta nalazi se zato upravo na razini argumentacije: nije riječ o tome da ljudi nisu svjesni opasnosti od globalnog zatopljenja (to već, doslovno, i mala djeca znaju), nego da jesu – ali se ponašaju kao da nisu.

Svijet nakon ljudi?

Naravno, ako ćemo biti “vjerni” ekologiji, valja vidjeti koliko bi jedno ekološki svjesno ponašanje uopće pridonijelo boljitku Zemlje. Ili je možda ipak bolje da globalno zatopljenje učini svoje, da se svjetska populacija reducira ili da potpuno nestane, te da se Zemlja još jednom potpuno regenerira. Uostalom, što je predstojeće ledeno doba u usporedbi s onima koja su već bila ovdje?

Kako to pokazuju novi dokumentarci Life After People i Aftermath: Population Zero već nakon samo nekoliko godina Priroda bi ponovo zavladala čak i našim urbanim okolišem, a znamenitosti poput Eiffelova tornja, Kipa Slobode, mostova, parlamenata, itd, itd., srušile bi se zbog korozije, vlage, insekta ili korijenja biljaka. Za samo šest mjeseci velike bi gradove naselile divlje životinje poput kojota, medvjeda i vukova, a nakon godinu dana biljke bi počele nicati kroz rupe u asfaltu i zidovima. Kako to pokazuju ruševine ukrajinskoga grada Pripjata, koji je napušten 1986. zbog černobilske katastrofe, nakon 20 godina zgrade bi već djelomično bile razrušene, a unutar njih vegetacija bi bujala. Samo 25 godina nakon nestanka ljudi, London i Amsterdam bi već djelomično bili potopljeni. Dvjesto pedeset godina poslije polako bi se urušile i građevine poput Empire State Buidlinga i gotovo nigdje više ne bi bilo nebodera. Naravno, ostali bi temelji nekih građevina, premda bi većinu prekrilo zelenilo.

Zaključak koji impliciraju oba dokumentarca – a njihova je gotovo istovremena publikacija možda znakovita – jest da bi naš planet i bez nas sasvim dobro funkcionirao. Štoviše, za samu prirodu to bi bilo mnogo bolje. I u tom su smislu, da budemo cinični, veterani s Iwo Jima ipak u pravu: taman da se i zasadi novo drvo ono bi po starom poučku kapitalizma, ali i teorije kaosa (tzv. efekt leptirova krila) u nekoj daljnjoj ili bližoj budućnosti samo još više pridonijelo uništenju okoliša jer bi, dakako, poslužilo kao materijal za novu reprodukciju postojećih odnosa. U sadašnjem sustavu drvo i priroda ionako nisu ništa drugo nego roba i proizvodi.