Iz donjeg lijevog kuta Točke

Kao suradnici Vilija Matule u premijerno izvedenom autorskom scenskom projektu Točka iznimno mi je zanimljivo promatrati “žanrovsku krizu” ili gubitak identifikacijskih odrednica koje je Matulina Točka izazvala i kod mnogih oficijelnih tumača, ali i kod takozvane građanske publike. Zbunjeni smo, rekli su gledatelji. Hoćemo Münchhausena II, rekli su kritičari. Najsnažnije i bez većih nedoumica o predstavi reagirali su ljudi koji se vokacijski, izvedbeno (posebno glumački) bave kazalištem. Ljudi koji svjedoče pred publikom, točnije rečeno iz večeri u večer izlaze pred lica gledatelja. Izvođači, naime, izvrsno poznaju jedan neobičan performativni prostor (ili procijep?) koji se nalazi između uloge i osobe. Ne nastavaju ga samo kad su na pozornici, dakle u momentu dok nam se još nisu obratili “iz lika” i samim su time maksimalno svjesni užasno uznemiravajućeg, katkad se čini “nepremostivog” jaza između “tuđeg” i “vlastitog” identiteta (taj moment izvođačima katkad traje koliko i čitava vječnost, dok u Matulinoj predstavi obuhvaća petnaest minuta promatranja oči u oči s publikom), nego u tom stresnom, kreativnom, drugima okrenutom prostoru samoizlaganja borave i tijekom bezbroj interakcija koje obilježavaju izvođačku privatnost, intimnu, introspektivni “mrmor” svakodnevnice. Sjetimo se samo Marinkovićeva glumca Fabija, nedvojbene literarne varijacije Fabijana Šovagovića, koji se vlastitoj supruzi u drami Pustinja obraća ne samo “posuđenim” riječima nego se doslovce životno slama oko nemogućnosti da bude izvankazališno biće. S druge strane, kada Vilim Matula pronađe scenski jezik koji se ne oslanja ni na redatelja ni na fiksiranu ulogu, već se ostvaruje kao autorska “javna ispovijed”, njegova nezavisnost za mnoge “unutra” i za mnoge izvan kazališta postaje gotovo prijeteća: o tome se inače ne govori. Tu vrstu autonomije inače se ne izvodi. Glumac je, vole reći veliki hrvatski redatelji, “poput djeteta”: treba mu “čvrsta” odgojnoobrazovna ruka (čujete li u pozadini smijeh Muza?). Ili, kao što je u jednom intervjuu rekla glumica Katarina Bistrović Darvaš: od glumca se uglavnom ne očekuje da misli; mišljenje se smatra subverzijom redateljskog autoriteta. No unatoč stalnom redateljskom paternaliziranju, brojni glumci i glumice u Hrvatskoj javno misle i često su izvedbe koje pamtimo u mnogo većoj mjeri rezultat njihove neukrotivosti nego “superiorne” moći redateljskog nadgledanja “dječice”.

Teatar kao svijest  

Vilim Matula sigurno nije prva osoba kojoj teatar proširuje, a u idealnom slučaju i “zamjenjuje” svijest. Štoviše, ta je odlika karakterističan signal velike izvedbene kompetencije, koju možemo slijediti od indijske Natyashastre do suvremenih meštara transformacijske ceremonije. Usput budi rečeno, poznaju je i kazališni pisci. David Mamet: Kad pišete dramu ili filmski scenarij, sudjelujete u jednom užasno neobičnom fenomenu. Kreacija vrlo brzo zadobiva vlastiti život. Nemam pojma zašto. Kao da počnete skulpturu od drveta koja vrlo brzo oživi i počne oblikovati vas. Počnete s nekom idejom, ona ubrzo postaje nešto sasvim drugo, da biste naposljetku shvatili da je sva mudrost pisanja sadržana u tome da slijedite glas drva, glas materijala. Naravno, to “zapravo” znači da slijedite glas podsvijesti (cit. prema Kolin i Kullman, Speaking on Stager Interviews with Contemporary American Playwrights, 1996). I za publiku teatar funkcionira kao pozornica podsvijesti, dakle nije nikakvo čudo što se izvođači u najvećoj mjeri moraju podvrgnuti onom što Jung naziva “kolektivnim nesvjesnim”. Ili, da se vratimo prastarim, vedskim razinama svijesti: teatar, kao izvedba, od nas traži da mislimo tijelom, da odgovorimo svojim žudnjama, da prepoznamo i racionalne i “skaredne” motive za bilo kakvo činjenje, te na kraju da se suočimo s ogromnom, nimalo jednostavnom mudrošću svojih emocija i izađemo iz jadnog, samoživog “ega” prema čistoj svijesti (samadha) suživota s drugima. Iako to zvuči veoma pregledno kada je napisano birokratskim jezikom spiritualne recepture, u mom iskustvu ništa nije bolnije ni riskantnije od mišljenja teatrom ili mišljenja čija je svijest fokusirana pozornicom.

Ono Nešto

Kada se, dakle, Vili Matula obraća gledateljima riječima “što je to?”, “što je to ono nešto?!”, “gdje je sad to?”; “kako znamo da to ipak nije bilo ono?”, njegova pitanja mogu se prevesti i ovako: što je to glumačka ili osobna prisutnost, snaga, umjetnička karizma? Što je to “transluminacija” (termin Grotowskog)? Što je događaj? Što je kazalište? Hm, veli Matula, s točkom na uzdahu oko vječite nedoumice. Sve je TO... sveto; nastavlja performer. Sveto – sveobuhvatno? Da, ali i sveto kao nedostupno, mistificirano. Odatle nervoza u njegovu glasu dok rukama pokazuje površinu čitavog gledališta. Ali to je, a sada opet citiram Matulu, nevjerojatan izazov. Točnije rečeno, zov onoga što se nalazi iza ili onkraj... očitoga.

Tamo ne možemo.

Što nas priječi? Roditeljski glas, koji previše “zaigranom” sinu, sada okrenutom leđima publici, gotovo u poziciji “medija” koji precizno evocira očev glas, bijesno ponavlja “zabrane fantaziranja”: Ti melješ, melješ, melješ, melješ. Ti boga mater’noga! ‘Očeš prestat’ već jednom!? Matula igra i kastracijske glasove šire zajednice: Što je to? Niš. Jedno veliko niš. Sve skupa niš. A i tekst “veleumnih”, uvijek svemu nadmoćnih, kvazidobronamjernih neprijatelja: Sad se konačno i definitivno pokazalo da sve to skupa nije ništa. Dobro, kasnije se napuhalo...  U tome je humor uprizorenja: transformer zna da je osuđen na napuklo zrcalo (fizički prisutno na sceni u formi stalno pokretnog rekvizita; scenografija: Branko Cvjetičanin). Zna da će se sve njegove otvorenosti, dakle momenti u kojima je molio, volio, zahvaljivao i opraštao, tumačiti kao “gubitak ravnoteže” (igran na pomičnom valjku), a ne kao luk kojim je barem nakratko nadsvođena razdvojenost. Zna da je vlastite, kako veli: bjesove, prenio dalje. I zna da je “točka” smrtnosti u toj cikličkoj povijesti očeva koji se pretvaraju u sinove i sinova koji se pretvaraju u očeve onoliko “stvarna” koliko i neodrživa. Tutnjava potresa (glazba: Dario Hajsek) nagovještava da pucanje jedne kore, jedne opne, nije ujedno i kraj beskonačnim zidinama utvrđenog Elsinorea. Gdje su svi ti ljudi? Ha!? – pita glumac skutren u samom dnu napuklog zrcala, u tonu jedinog preživjelog svjedoka Apokalipse; na ovom mjestu najviše nalikujući na Bulgakovljeva Majstora koji upravo razgledava posljedice “demonski” demontirane Moskve. Matula u svakom slučaju igra muški rod epistemološkog zatvora surovog natjecateljstva u kojem je ključna rečenica, paradoksalno, ljubavna: Ja pripadam njima, ali Ti me se tičeš. Čitava predstava pokazuje da on ne želi “pripadati” nezaustavljivom mehanizmu volje za moć (dakle vraća se temi koju je dodirnuo Macbethom), ali užasno se teško odupire vladarskim strastima, autoritetima, “faraonskoj” mistici vrhova hijerarhije. Ipak, djelatna je i protučarolija: Vi ste izazov, vi ste me izazvala - glumac je ovim riječima ipak “faustovski” spašen, s time da osjećamo kako se prokletstvo izvedbenog učenjaka sastoji u tome što će možda već sutra ponovno povjerovati u tekst Mefista: Zaveži! Začepi! Kako se usuđuješ govoriti!? Ti Boga mater’noga! 

To je pitanje stava, to je pitanje držanja

Osim “korijenskog” bavljenja jezikom stvaralaštva, predstavu je moguće gledati i kao studiju politike “držanja” (suradnica za pokret: Irma Omerzo), u kojoj se socijalna “moć” i “nemoć” realiziraju isključivo načinom na koji neverbalno prijetimo bližnjima, ili im se prepuštamo, izlažemo, smijemo, podrugujemo. Na razini pokreta predstava nudi i citiranje i parodiranje različitih disciplina tijela s njima zadanim drilovima (sportskim, vjerskim, glumačkim), što je ponovno implicitna polemika s vojničkim mentalitetom; s idejom građanina kao ma čije marionetice. U načinu na koji se Matula kreće pozornicom ima, dakle, i slomljenog Woyzecka i nesalomivo okrutnog Tamburlaina, ali svakako i humornog glumačkog izmicanja militarističkim stereotipima. Osobno, najdraži mi je momenat u kojem se tijelo glumca, posebnom tehnikom disanja, pretvara u Learovu pustopoljinu. Dok kroz njega i svuda oko nas huči vjetrovita melodija sve veće, sve razornije praznine, Vili Matula drži “točku” njezine protuteže.

“Ništavilo” ne plaši, ne poništava njegovu prisutnost.