S kazališnim i radiofonijskim redateljem razgovaramo o sisačkoj kazališnoj produkciji kao i o njegovim režijama u okviru Amaterskoga kazališta Sisak, a povodom lipanjske premijere komedije Sumnjivo lice Branislava Nušića
Poznato je da ste formirali Kazališnu radionicu sisačkoga Doma kulture koju vodite i danas; osim toga navedena radionica ujedno formativno djeluje i kao poziv mladim talentima. Koju ste predstavu posljednju realizirali u okviru radionice i koliko trenutno Kazališna radionica broji članova/ica?
Kazališna radionica djeluje od 1985. godine. Kroz nju se, sve ove godine, u glumi, okušalo petstotinjak uglavnom mladih ljudi. Nekoliko ih je upisalo i Akademiju dramske umjetnosti. Počeli smo hit predstavom Pokušaj pedesetvjekovne sinteze koju je Nebojša Borojević (spiritus movens Daske) cijenio, pa smo na nekim gostovanjima dijelili scenu (bili svojevrsna predgrupa) legendarnoj predstavi Pif, paf, puf.
Od 2007. godine, Kazališna radionica stvara pod imenom Amatersko kazalište Sisak i uz spomenuti rad s mladima sada okuplja (ne naravno na svakom projektu) oko pedeset članova. Radi se o ljudima različitih profila, od profesora, inženjera preko domaćica i radnika. Sve ih zajedno povezuje ljubav prema kazalištu. Upravo sad, krajem lipnja izveli smo premijerno predstavu velikog komediografa Branislava Nušića Sumnjivo lice koja se, čini se, svidjela publici.
Lenta vremena
Dakle, aktivni ste već tridesetak godina na sisačkoj sceni; recite, kako biste dijagnosticirali stanje danas u odnosu na ono prije tridesetak godina, a što se tiče sisačke kulture? Recimo, Nebojša Borojević iz nekadašnje Daske izrazito sumorno opisuje sisačku kazališnu scenu danas, a bolje stanje stvari nažalost nije ni u vizualnoj kulturi o kojoj saznajem, recimo, isto tako iz vrlo sivih dijagnoza Marijana Crtalića koji kao multimedijalni umjetnik živi na relaciji Sisak –Zagreb.
Sisak se promijenio. Grad je gotovo nestao. Danas u Sisku, svojevrsnom simbolu hrvatske tranzicije, živi 10.000 tisuća stanovnika manje nego prije rata. Ljudi ne rade. Siromaštvo proviruje iz svakog kutka. U takvim uvjetima teško je biti umjetnik, teško je stvarati. Mladi odlaze, a mladi su kreativni potencijal svakog grada. Iz Zagreba to možda izgleda romantično, ali ovdje, iz Siska, tužno je. Ipak, postoje, nazvao bih ih entuzijastima, koji nastoje održati/oživjeti kulturnu produkciju našeg grada.
Podsjetite nas isto na razdoblje kada ste trebali biti ravnatelj Kockice. Odnosno zbog stručnih ste razloga dakako prošli na natječaju, međutim, iz nekih drugih razloga, koji nemaju veze sa strukom, kako to već obično biva, Kazališno je vijeće smijenjeno te je umjesto Vas postavljen netko drugi.
Eto, Grad je valjda mislio najbolje kad su njegovi voditelji tako izabrali. Meni je to bilo interesantno iskustvo koje više nikada u životu ne želim ponoviti.
Dakle, sada vodite amatersko kazalište i pri tom ste pokrenuli projekt dijaloga sa susjedima. S kojim ćete prvo susjedima obnoviti kazališnu suradnju?
Vrlo prirodno, odrađujući najteže zadatke najprije, zaželio sam prvo uspostaviti kulturni dijalog sa srpskim narodom, namjerno ne govorim Srbijom, jer države ne mogu biti sugovornici. Brojna manjina Srba u Hrvatskoj, pogotovo na našem području na kojem su posljedice rata još uvijek vidljive, a duhovi rata sveprisutni, ne bi se smjela trpati u manjinsku kolotečinu. Komunikacija, dijalog, interakcija s drugim i drugačijim, ono je što želim ostvariti. Naučiti i biti naučen. Planiram uspostaviti kontakte i s bosanskohercegovačkim, crnogorskim, albanskim i još nekim kazališnim diskursima.
O AMATERIMA, ONIMA KOJI STRASTVENO LJUBE, DAAA
Zbog čega zadržavate odrednicu amaterskoga kazališta kada mnogi, npr. Branko Sušac kao umjetnički ravnatelj PUF-a, ne radi razliku između amaterskoga i profesionalnoga kazališta već samo između dobroga i lošega kazališta?
Odrednica Amatersko kazalište Sisak više nas podsjeća da smo ansambl koji je iz Siska i radi predstave za svoje sugrađane, samo to, a Sisak je, prije svega, financijski daleko iza Pule. Sjetimo se: amateri pričaju samo o projektima, a profesionalci o logistici za te projekte. Ako mogu amaterskim projektima pružiti profesionalnu logistiku i tako unaprijediti kazališnu izvedbu (amatersku umjetnost), onda sam već puno napravio. Osim toga riječ amater dolazi iz latinskog (lat. amator – onaj koji voli). Ne vidim ništa loše u tome.
Neki ističu da u Vašim predstavama nedostaje eksperiment i svojevrsna igralačka pomaknutost. Slažete li se s navedenom procjenom?
Naše predstave, predstave Amaterskog kazališta Sisak, publici se mogu svidjeti ili ne svidjeti, ali barem neće izaći iz kazališta “okruženi” upitnicima ili će susjedima lagati da je komad – ...”težak, filozofski, ali baš ono što nam u ovom društvenom trenutku treba kao kritičko promišljanje. Uf!” A pomaknutost? Otkud znamo da se nismo “pomaknuli” u krivom smjeru? Mislim da ima i takvih... Ne razumijem, zbog čega bi eksperiment morao biti zbog samog eksperimenta. A, avangarda... avangarda umire mlada...
O SISAČKIM BOLJIM VREMENIMA
Podsjetite nas na spomenute sisačke kazališne osamdesete, npr. na MAK (Međunarodni festival alternativnoga kazališta) koji je okupio kazališta iz desetak zemalja Evrope kada su se u Sisku predstave izvodile i u 3 i 4 sata ujutro, kako se to u jednom razgovoru za Zarez prisjetio Nebojša Borojević. I zanima me jesu li tada organizirani hepeninzi na otvorenom te postoje li danas umjetnici, dakako iz mlađe generacije, koji su posvećeni umjetnosti performansa?
Postoji jedna pjesma Arsena Dedića koja kaže: “Pravim sjajem može sjati ono što je prošlost sad, što ne može da se vrati što je bilo tko zna kad. Počast se na kraju primi, ide vrijeme – bije sat, pobjedom se poslije čini izgubljeni neki rat”... Gospodinu Dediću dugujem piće za ovaj odgovor. Bila su to neka druga vremena, neke druge okolnosti. Bilo je moćno, uzbudljivo, edukativno. Živjelo se 24 sata na dan. Bilo je...
Što se tiče performansa, sâm sam se okušao u istom početkom novog tisućljeća. Radilo se o performansu Gradimo spomenik (2002. godine, dvorište Rimske ulice u Sisku) kojim sam, uz pomoć mladih ljudi, glumaca/performera prikazao sudbine nekih sisačkih, hrvatskih spomenika čija je nesretna sudbina bila uvjetovana različitim političkim i ideološkim kôdom od vladajućeg. Čini mi se da smo dali misliti, ili se možda zavaravam, onima koji su bili dužni zaštiti našu povijesnu baštinu.
Već dugo nisam u ovom gradu prisustvovao nekom performansu. Kao da nitko (mislim posebno na mlade) nema ništa za reći, nitko ne želi nikog provocirati. Nezainteresiranost, letargija, ekspanzija konzervatizma... Ne znam.
Neizmjerno mi je žao zbog toga jer Sisak ima bogatu prošlost performansa još od Marijana Mikca i njegovih zenitističkih večernji iz 1923. godine.
O NAPUŠTENIM ŽIVOTINJAMA I UMJETNOSTI
I završno, iz razgovora s Marijanom Crtalićem za Zarez 2004. godine dobila sam sljedeću psihodijagnozu sisačke kulture: „Osamdesetih je – vjerovali ili ne – vladala totalna sloboda: djelovala je Daska, postojao je MAK (Međunarodni festival alternativnoga kazališta), nevjerojatni koncerti, što je danas apsolutno nemoguće vidjeti u tom gradu mrtvila.“ Dakle, kakvo je sisačko stanje danas?
Gospodin Crtalić ima svoje viđenje i ja to poštujem. Ja mislim da je svako postojanje umjetnosti/kazališta u ovim trenucima, u Sisku, itekako potrebno i dobro, jer nas već nagriza kontrakultura. Bilo bi lijepo da svi oni koji umjetnički žive od Siska, učine nešto za Sisak.
Često me razmišljanja o tim danima navode pronalaziti razloge periferizacije sisačkog amaterskog kazališta i, iskreno, minimalizacije ostalih umjetničkih formi. Ali budimo pomirljivi, nikada baš ne može sve cvjetati u isto vrijeme, možda je sada baš puno bolje doba za neke druge stvari. Ja sam, recimo, zadivljen nečim što nema veze s umjetnošću, postignućem udruge “Patronus”, udruge koja zbrinjava napuštene životinje. Okuplja ih zajednički cilj. U Sisku gotovo ne možete pronaći napuštenu životinju. Smatram to civilizacijskim iskorakom. Mi, koji sebe nazivamo umjetnicima, trebali bismo učiti od njih.
I nadalje da završimo u sumornom tonu u spomen Željezari Sisak Crtalićevom dijagnozom iz spomenutoga razgovora: “Devedesetih bio je slučaj da sam predlagao u jednom momentu da ću nešto raditi i rečeno mi je doslovno da mogu raditi bilo što, ali da mora imati nacionalni prizvuk. Osim toga, devedesetih zatvorili su se svi underground, alternativni klubovi; općenito, ta nezavisna kultura je potiskivana, i još danas vlada ta praksa u Sisku.” Koliko ste sami kao redatelj nailazili na navedene heteronomije bilo koje vrste te što Sisak zaista može pružiti mladima (onima koji su ostali) danas?
Ovih dana u Sisku prolazimo kroz promjene. Kako ih u proteklih dvadeset godina gotovo nikad nismo imali (osim jedne smiješne i smušene epizode), mi smo na pragu nečeg novog u našim životima. Ne bismo htjeli da promjene ispadnu zamjene. Otkaza će vjerojatno biti... Vjerojatno treba. Nestalih ljudi sigurno neće više biti. Niti devedesetih ih nije trebalo biti. To je strašna mrlja na savjesti preživjelih. Što nudi mladima Sisak danas? Krv, znoj i suze. Možda malo osvete... Ili... Nudi im zapravo sve. Samo to trebaju stvoriti sami, svojim radom i žrtvovanjem, baš kao i nekad neki mladi ljudi, na primjer.