TRETMAN LGBT POPULACIJE U HRVATSKIM MEDIJIMA
Da tretman LGBT populacije u hrvatskim medijima zorno govori i o medijskoj prezentaciji ostalih marginalnih skupina u našem društvu ne treba dvojiti. Koliko puta smo u javnom diskursu ljudsko-pravaških organizacija čuli kako je jedan od zadataka medija podizanje vidljivosti LGBT populacije u društvu, no jesu li takve preporuke zaista usvojene?
Nasilje aktualnosti Hrvatski, ali i regionalni mediji u posljednjih desetak godina prelaze dugačak put prema etički odgovornom pisanju i izvještavanju o LGBT temama i populaciji; od negativističkog i stereotipnog prikazivanja LGBT osoba koje je domaćim javnim prostorom dominiralo u devedesetima i prvom dijelu dvijetisućitih, preko senzacionalističkog izvještavanja o povorkama ponosa i nasilnim incidentima prema LGBT osobama do uglavnom pozitivnog ili neutralnog pozicioniranja.
Homofobični diskurs u hrvatskim tiskanim i elektronskim medijima prisutan je mnogo manje u posljednjih pet godina, no izvještavanje i pisanje o LGBT temama još uvijek nije kontinuirano, već dominantno prigodničarsko i incidentno.
Kada je riječ o domaćim, lokalnim temama, mainstream medije je LGBT populacija u posljednjih deset godina uglavnom zanimala kroz prizmu diskriminatornih zakonskih odredbi i nasilnih incidenata. Teme i vijesti iz Europe i svijeta komercijalni mediji plasiraju uglavnom u rubrikama spektakala, show biznisa i zanimljivosti. Najviše medijskog prostora posvećuje se slavnim osobama iz svijeta filma, glazbe i umjetnosti, a tiču se njihovog “izlaska iz ormara”, lezbijskih, gej i transrodnih identiteta.
Posljednjih godina tekstovi o LGBT populaciji u mainstream medijima (tiskanim i elektronskim) dominantno su bili objavljivani u razdobljima aktualizacije LGBT pitanja, tj. uoči referenduma inicijative U ime obitelji i poslije njega, te za vrijeme, uoči i poslije donošenja i izglasavanja Zakona o životnom partnerstvu. Nije bilo teško zamijetiti uglavnom pozitivan diskurs pisanja i govorenja o pravima LGBT populacije, pozivanje na toleranciju i poštovanje različitosti. Najveći broj takvih tekstova došao je iz pera poznatih domaćih kolumnista i komentatora, ali i novinara senzibiliziranih za teme posvećene manjinskim društvenim skupinama.
Najbolji primjer za to je val medijskih napisa uoči i poslije prvog Split Pridea. Gotovo svi najčitaniji tiskani i elektronski mediji u svojim su izvještajima osudili nasilje nad sudionicima povorke. Naslovi u tiskanim medijima i prilozi na komercijalnim televizijama, uz poslovičnu dozu senzacionalizma, uglavnom su pokušali prenijeti tenziju visoko rizičnog događaja, koncentrirajući se na izvještavanje o broju sudionika i prosvjednika, no bez donošenja vrijednosnih sudova. Mnogo je zanimljivija debata koja se u medijima odvijala tjednima i mjesecima nakon ovog događaja. Pored tematiziranja smisla i potrebe povorki ponosa i autanja pojedinaca, znatan broj novinara, reportera, kolumnista, komentatora iskoristio je ovu priliku da proširi spektar tema vezanih za LGBT populaciju u domaćem javnom prostoru poput obiteljskog života LGBT parova, prava na usvajanje djece, donošenja Zakona o životnom partnerstvu.
Neprofitni napretci Tekstovi u tiskanim i elektronskim medijima uglavnom su vrijednosno neutralni i pozitivni, a u pisanju i izvještavanju o LGBT populaciji postupno se usvaja korektna terminologija. U većini medija još uvijek dominiraju formati vijesti i izvještaja, dok u elektronskim i tiskanim medijima nedostaju istraživački tekstovi i teme koje LGBT populaciju smještaju u kontekst borbe za ljudska prava te klasnih i egzistencijalnih pitanja. Manjak istraživačkih metoda i inovativnosti u pristupu ovim temama ne bilježi se samo kada je riječ o LGBT problematici, već paradigmatski reflektira odsustvo takvih metoda i u pristupu ostalim društveno važnim temama.
Kada je riječ o formatu vijesti – u hrvatskim medijima posljednjih pet godina prednjače one neutralne; vezane uglavnom za strane, agencijske vijesti u kojima se ne ulazi dublje u problematiku događaja, a najčešće je riječ o sklapanju braka i životnih partnerstva zvijezda iz područja show businesa, vijestima o nasilnim incidentima nad LGBT osobama te obilježavanju dana posvećenih LGBT pravima.
Važan doprinos senzibilizaciji medija u temama posvećenim LGBT populaciji učinile su i LGBT udruge i organizacije poput lezbijske grupe LORI, udruženja Zagreb Pride, Kontre, Iskoraka koje dugogodišnjom i sustavnom suradnjom s medijima pokušavaju izmijeniti stereotipe i predrasude prema LGBT osobama ukorijenjene u društvu. Tako je riječki LORI već od 2001. do 2005. godine pokrenuo niz istraživanja o hrvatskim medijima i homoseksualnosti, pokušavajući uspostaviti izravnu suradnju s djelatnicima najčitanijih hrvatskih tiskanih medija. Aktivistice LORI-ja pratile su 145 pisanih medija kroz razdoblje od 10 mjeseci; od lipnja 2004. do ožujka 2005., te kontinuirano reagirale na negativne članke u praćenim medijima time doprinoseći smanjenju površnog izvještavanja i senzacionalizma, kreiranju pozitivnijeg javnog mnijenja i dajući medijima, a samim time i javnosti, točne informacije o LGBT temama. U sklopu Kampanje objavljen je i priručnik namijenjen medijskim djelatnicima s namjerom informiranja i senzibiliziranja. Publikacija je, osim na njenoj prezentaciji u Rijeci i Zagrebu, predstavljena i na sastancima s predstavnicima dvadesetak medijskih kuća u Hrvatskoj koji su održani s namjerom uspostavljanja bolje međusobne suradnje i dijaloga.
Proizvodnja ovakvih i sličnih tema posvećenih manjinskim i marginaliziranim društvenim skupinama pokušala se potaknuti osnivanjem Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija od strane Agencije za elektroničke medije, no te su teme mnogo češće prijavljivali specijalizirani LGBT mediji i ostali neprofitni mediji, a mnogo manje oni iz komercijalnog sektora.
Sloboda mržnje Uočljiv novitet u medijskom diskursu su i sve češći novinarski upiti o pravima i životu LGBT osoba upućeni političkim čelnicima i predstavnicima vlasti. Tako novinarka u jednom od intervjua (Novi list, 25. listopada, 2014.) s novoizabranom predsjednicom RH Kolindom Grabar Kitarović postavlja pitanje: “Jedno teško pitanje: što biste učinili da vam vaše dijete kući dođe s istospolnim partnerom? “ Na ovom primjeru vidimo da kod dijela novinara u mainstream medijima još uvijek postoji uočljiva nelagoda u apostrofiranju pitanja LGBT tematike.
Premda, kao što smo već kazali, hrvatski mediji posljednjih godina LGBT teme prikazuju s vidljivim pomakom u pozitivnim praksama, govor mržnje i homofobija usmjerena prema LGBT osobama bili su i još uvijek jesu najvidljiviji u internetskim komentarima koji prate tekstove povezane s nekom od LGBT tema. Većina medija u Jugoistočnoj Europi dopušta ostavljanje anonimnih komentara nakon objave određenog teksta, no znatan broj najčitanijih hrvatskih portala donosi upozorenja za one koji šire govor mržnje, vrijeđaju i potiču na netoleranciju. Premda su za njihovo uklanjanje zaduženi administratori i moderatori, njihov je rad često nevidljiv, pa ovakvi komentari ostaju slobodnim prostorom za širenje različitih vrsta nesnošljivosti i govora mržnje, unatoč zakonskim odredbama koje ih zabranjuju.
Rubrike za komentiranje tekstova na web portalima pod egidom demokracije i slobode govora i dalje opstaju, a jedan od rijetkih medija koji je komentare ispod svojih sadržaja zabranio je hrvatski news portal Net hr, no za njima se nisu poveli i ostali. Tom se prigodom u domaćem medijskom prostoru povela javna debata o demokratičnosti ovakve odluke, no zabrana je potiho ukinuta nakon nešto manje od godinu dana.
Mediji bi u izboru sugovornika i metodama uređivačke politike trebali biti svjesni različitih oblika diskriminacije prema manjinskim skupinama, no i dalje se vrlo često daje neprimjeren prostor širiteljima govora mržnje i netolerancije. Najeklatantniji primjer za to je intervju bivšeg predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza Vlatka Markovića koji je u Večernjem listu 2010. godine izjavio da “homoseksualci neće igrati za hrvatsku reprezentaciju dok je on na čelu”. Spomenuta izjava je odlukom urednika ove novinske kuće plasirana u naslov i nadnaslov teksta. Nakon tužbe Centra za LGBT ravnopravnost i odluke Ustavnog suda koji je presudio kako je riječ o izravnoj diskriminaciji LGBT osoba, Marković se na stranicama VL-a morao ispričati, a zabranjeno mu je i daljnje istupanje kojim bi mogao javno diskriminirati LGBT osobe.
Otvaranje javnosti Mnogi smatraju kako pozitivnijem medijskom tretmanu LGBT populacije na putu stoji i činjenica kako je medijima koji su o ovim temama spremni izvještavati izvan senzacionalističkog obrasca, još uvijek teško pronaći nove pojedince iz LGBT zajednice koji su spremni javno istupati. Stav je dijela LGBT zajednice kako je uključenje većeg broja LGBT osoba u teme vezane za afirmaciju njihovih građanskih prava prijeko potreban preduvjet stvaranja pozitivne slike o ovom dijelu populacije. Primjerice, nakon nekoliko mjeseci primjene Zakona o životnom partnerstvu i prvih održanih “vjenčanja”, još nitko u medijima nije istupio i podijelio iskustvo ovog svečanog čina s javnošću, iako neki predstavnici medija još uvijek traže sugovornike za takve teme. U budućnosti će biti zanimljivo pratiti kako će se ova i ostale teme vezane za konzumaciju životnog partnerstva pratiti u medijima.
Velik i nerealiziran potencijal u medijskoj prezentaciji egzistencije LGBT populacije pokušavaju ispuniti neprofitni i specijalizirani mediji, no i pred njima se nalazi cijeli korpus neotvorenih tema koje bi u medijski prostor trebale ponuditi cjelovitiji uvid u život LGBT osoba, te poslužiti kao korektiv onim komercijalnim medijima koji nemaju uvida u kompleksnost egzistencije LGBT osoba u društvu. Ipak, neprofitni i specijalizirani LGBT mediji posljednjih godina šire svoj kritički kapacitet i otvaraju prostor za različite novinarske forme posvećene ovim temama.
Pozitivne pomake pokušala je potaknuti trodnevna Međunarodna konferencija o izvještavanju o LGBT temama koju je 2013. godine organiziralo udruženje Queer Zagreb i na kojoj su se razmatrala pitanja odgovornosti u primjerenom pristupu LGBT temama, etičke specifičnosti, ali i ponuđen edukacijski program – radionice s novinarima i primjeri pozitivnih praksi u izvještavanju.
U budućnosti je svakako potrebno sustavno istraživanje tretmana LGBT zajednice u hrvatskim medijima, s konkretnim podacima, analizom politika medijskog izvještavanja u različitim razdobljima posljednjih dvadeset i više godina.
Koliko je medijska prezentacija LGBT tema precizan barometar društvene klime ostaje otvorenim pitanjem. Dominantne uređivačke politike u hrvatskim i regionalnim medijima još uvijek ne tretiraju LGBT zajednicu u kontekstu ljudskih prava i identitetskih kulturnih politika. Dokaz je to, prije svega, još uvijek homofobnog društva, čiji spor napredak u toleranciji manjinskih skupina, ne može prikriti politički korektna medijska retorika i praksa.