Iz Rijeke u Amerike

“Bil san već po sakakoveh deleh... sad san Kalifornije. Neko vreme san bil na jenoj farme kade rastu naranči i lemuncini... Uvdeka j jako lepo. Ni zima ma ni ni preteplo. Ja sada navigan z jenen brodon, zove se san Paul. S ten brodon gremo va Sejatlu, Takomu i vaje do Alaški ...ča bin sada doma? Oženjen san za jenu Meksikanku. Imamo dvoju decu... Oni će bit pravi Merikani. Tako ti je to” – tako je 1913. godine Zvane Katić iz Marčelji pisao prijatelju Adolfu (Dolfo Oštarov) o životu u Americi. To je tek jedno, rijetko zadovoljno, svjedočanstvo od tisuća njih kojima danas možemo pratiti trag najveće seobe s europskog kontinenta, najviše prema američkim kontinentima. U stotinjak godina od napoleonskih ratova do razdoblja između dva svjetska rata europsko je tlo napustilo pedeset milijuna ljudi. Fasciniranost cjelokupnošću tog fenomena, a osobito organizacijom putovanja preko Atlantika potaknula je  prije tri godine Ervina Dubrovića, direktora Muzeja grada Rijeke, na istraživanje koje je rasvijetlilo i značaj današnje Hrvatske kao tranzitnog područja, a napose riječke luke u tom najvećem emigracijskom poduhvatu. Prvi dio rezultata, putem izložbe i kataloga pod naslovom Iseljavanje iz Srednje Europe u Ameriku 1880. - 1914, široj će javnosti biti predstavljen 10. prosinca 2008. godine, a tijekom sljedeće bit će objavljena istoimena opširna studija koju čine prilozi tridesetak inozemnih i domaćih znanstvenika i istraživača. Tek strategijsko razdvajanje obrade podataka o organizaciji (zakoni, ugovori, kopneni i pomorski prijevoznici, iseljeničke agencije, prihvatni centri) i onih pojedinačnih sudbina pokazala su svu složenost taktičke međuzavisnosti tih dvaju aspekata najvećeg europskog egzodusa.

Posao stoljeća

Nakon početnih kolonizatorskih osvajanja područja Amerike, “njemačkog vala” nakon tridesetogodišnjeg rata i onog irskog nakon propasti uroda krumpira početkom 19. stoljeća, u njegovoj drugoj polovici počinje masovna emigracija kakva do tada nije zabilježena. Odlazi se iz svih, pa i najudaljenijih europskih krajeva, a prema dostupnim podacima samo s područja Austro-Ugarske monarhije od 1871. do 1915. godine iselilo se 4.383.000 ljudi. Premda zakonom zabranjena, u smislu zadržavanja privatnog vlasništva, ali gubitka građanskih prava, masovna iseljavanja rasla su iz godine u godinu – od 20 tisuća emigranata 1880, 50 tisuća1898. do sto tisuća njih 1904. godine. Brojke su to koje više nije mogla ignorirati ni monarhijska vlast, ali tek na upozoravajuće deklarativnoj razini iskazujući zabrinutost zbog naglo opustjelih državnih područja. Nadu u bolji život ili samo želju za zaradom s namjerom da se lakše živi u starom kraju rasplamsali su prvi parabrodi, prvotno namijenjeni prijevozu pošte, a kojima je putovanje preko oceana bitno skraćeno. Povezujući se na već dobro razvijenu željezničku mrežu brodske kompanije uz pomoć posrednika i agencija za prodaju svakim danom sve jeftinijih karata, te državne subvencije pokrenule su “posao stoljeća”. Na lučke dokove Liverpoola, Southhamptona, Bremena, Hamburga, Genove, Antwerpena, Rijeke i Trsta pristižu stotine tisuća mahom siromašnih i prestrašenih stanovnika tadašnjih europskih država; često opljačkani, prevareni, izmoreni, prljavi čekaju ukrcaje na prekooceanske brodove na ugljen - Great Britain, Great Eastern, Great Western, Britannia, Auritania, Ultonia, Slavonia, Panonia, Carpatia, Mauretania, City of Glasgow…Pamte ta danas slavna imena pomorske industrije i bogatije putnike i ugodnija putovanja u kabinama i salonima prve klase, ali u povijest su ih upisali oni koji su se mora bojali, oni u potpalublju iza kojih su ostali zapisi: Život na brodu bio je upravo bijedan. Kad smo isplovili na otvoreni ocean, naša se krntija počela toliko ljuljati te sam se bojao da će se raspasti. Od toga silnog ljuljanja uhvatila me morska bolest, koja me neprestano pratila. Sve što bih pojeo odmah bi iz mene izletjelo...” / “Nema više galebova, ni dupina, ništa osim beskrajne pučine! Boje su na njemu uvijek iste, uviek dosadni obraz olovnih rastrganih oblačina... Uviek je isto! Riedak je slučaj, da se vidi u daljini koja lagja. Da ih je i na tisuće izgubiće se u ogromnom prostoru...

U nevolji svi smo stranci

Na mapu svjetskih migracijskih tokova Rijeka se upisuje dolaskom Cunard Linea, čiji brodovi početkom dvadesetog stoljeća isplovljavaju svaka dva tjedna. Poziciju im dodatno učvršćuje ugovor s ugarskim vlastima 1904. godine kojim se tom britanskom prijevozniku zajamčuje da će iz Rijeke godišnje prevesti 30 tisuća putnika, a ako ih bude manje, vlada će mu plaćati 100 kruna odštete po osobi. Sve već broj iseljenika traži i prilagodbu gradskih institucija; gradi se velik hotel za emigrante, uspostavljaju se sanitarne i liječničke službe, razvijaju posredničke agencije, ali i diplomatske službe osobito za probleme vezane uz vojne bjegunce. Iz Rijeke prema Novom svijetu najviše kreću Mađari, Slovaci, Nijemci, Rusini, Srbi, Hrvati, mahom iz riječkog zaleđa i s otoka. Izložba, prateći katalog, a napose cjelovita studija sadrže još niz podataka o naznačenom, kao i brojne druge koji prate ustroj iseljavanja, ali i pojedinačne sudbine nakon dolaska na američko tlo. Osim što će nesumnjivo biti vrijednim doprinosom lokalne, europske i svjetske historiografije, Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880. – 1914. bit će i podsjetnik “da smo i sami uvijek negdje stranci i da u naše doba brojni iseljenici još bježe od raznih nevolja i napuštaju svoje domove”.