Marija Ćaćić  

Iz šupljeg u prazno

U jesen 2010. godine novinari Glasa Istre započeli su štrajk unatoč prvotnoj neizravnoj zabrani štrajka na Županijskom sudu u Puli pod izlikom poslova koji se ne smiju prekidati za vrijeme štrajka1. Štrajk je to koji je u startu bio lišen dvadesetak radnika koji su bili primorani nastaviti raditi, a koji je uslijedio ni pola godina nakon što je Puljanka otkupila razne entitete ugaslog Glasa Istre d.o.o. Dakako to je značilo da su novine i dalje izlazile, a manjak sadržaja nadoknađen je preuzimanjem sadržaja iz riječkog Novog lista. Ako novine i dalje neometano izlaze, štrajk ne može uroditi plodom. Samom štrajku je prethodilo rezanje plaća i otpuštanje tridesetak radnike te narušavanje uredničke autonomije. Sve se nastavilo sustavnim narušavanjem samog štrajkačkog procesa metodama brejkanja poput zabrane ulaska u prostore redakcije štrajkašima ili angažmana novih suradnika koji su ih trebali zamijeniti.

Godinu dana kasnije, vlasnik Puljanke koja je otkupila Glas Istre kupio je oko 80 posto dionica Novog lista putem svojeg drugog poduzeća “Andre”.  Maša Jerin, predstavnica Sindikata Glasa Istre za vrijeme štrajka, tvrdila je da je nekadašnja Uprava Novog lista za vrijeme štrajka u Glasu Istre najveći štrajkbreher zbog odluke da dopusti preuzimanje cijelih rubrika iz Novog lista koje ranije nisu bile obuhvaćene međuredakcijskom razmjenom tako omogućivši da novine ne izađu s praznim stranicama neispunjenim radom osamdesetak štrajkaša kojima je zabranjen pristup zgradi od strane Uprave. Danas u Glasu Istre plaće nisu isplaćene skoro tri mjeseca, a Uprava se prijeti otpuštanjem još tridesetak radnika.

Kvarnerski New York U Novom listu krajem ožujka ove godine objavljeno je Otvoreno pismo radnika Novog lista povodom kriminalističke obrade u Novom listu zbog prijave koju su podnijeli Podružnica Sindikata novinara u Novom listu i predstavnik radnika u Nadzornom odboru Damir Cupać. Uprava koju čine Albert Faggian, Gordan Knežević i Slaven Žmak prema mišljenju Sindikata odgovorna je za loše upravljanje koje je dovelo do kašnjenja isplata plaća i nedostatka sredstava za repromaterijale.

Čarkama kakve su dostupne samo višim ešalonima domaće kapitalističke poduzetnosti i duha inovacije, nakon kupnje Glasa Istre za jednu kunu (tj. “brenda” Glas Istra, sestrinska poduzeća Glas Istre novine i Glas Istre trgovinu) 2010. godine preko poduzeća Puljanka koje je otvorilo predstečajnu nagodbu te pri tome iskazalo više od 180 milijuna kuna duga i preko 300 milijuna kuna pretraživanja. Glas Istre se i prije ulaska Faggianovog poduzeća u svoje vlasništvo opasno nasukao zahvaljujući upornom radu prethodne uprave, za razliku od Novog lista koji se ipak nekako održavao iznad površine. Nešto prije ulaska njegovog drugog poduzeća Andre u vlasničku strukturu Novog lista, Faggian je hrabro izjavio “da bi on kupio i Novi list i Jutarnji i New York Times, ali da je jedno fantazija, a druga realnost”2. Vlasništvo nad Novim listom prešlo je iz fantazije u realnost zahvaljujući dobroj volji Zagrebačke banke (koja se u međuvremenu na stranicama Novog lista oglasila načelno podržavajući nastavak proizvodnje kao navodno jedinog načina da naplati svoja potraživanja) koja je dobrohotno odobrila kredit od 80 milijuna kuna namijenjen kupnji udjela u Novom listu koji ima poček pa tako još uvijek nije u fazi otplaćivanja Faggianovom poduzeću Andre. Kako stoji u spomenutom Otvorenom pismu, na nekretnine Novog lista, naravno, podignuta je hipoteka koja, kroz to vrzino kolo rodbinskih veza među poduzećima Glave Novog lista i Glasa Istre, služi tome da se otplate nagomilani dugovi sestrinskih firmi proisteklih iz Glasa Istre d.o.o. Vrzino kolo ulijetanja u vlasničke strukture, obrtanja vlasništava i dugova, nije ništa nepoznato u kolopletu poželjnih nekretnina potencijalno visoke vrijednosti, manje poželjnog opstanka dotičnih medija na dotičnim lokacijama i uplitanja lokalne politike. 

Glava caruje, Pismo klade valja Pismo  Novog lista ustraje u borbi protiv uništenja svojeg radnog mjesta i kolosa domaćeg dnevnog novinarstva s najduljom tradicijom, no teško da će već odrađeno premetanje imovine i dugova iz šupljeg u prazno, proizaći išta dobro po zaposlenike  Novog lista koji se nastavljaju pozivati na slobodu medija i mišljenja – naizgled uzaludan apel s njihove strane?  Treba se sjetiti da je najveća ugroza Glasa Istre vršena odricanjem novinarskog i uredničkog integiteta zaposlenih politikantskim sitnim interesima i cenzurom, budući da je dogovor o preuzimanju Glasa Istre postignut pod budnim okom Ivana Jakovčića, tadašnjeg županja Istarske županije i člana IDS-a. O tome kako je postignut nevjerojatan dug od 100 milijuna kuna Glasa Istre možete čitati u drugim medijima, ali vjerojatno već možete naslutiti plan i program rada iz nekih prethodnih neutuženih manipulacija iz naše bliže i dalje prošlosti; samo da napomenemo da je pokrenut postupak protiv Željka i Dražena Žmaka zbog “lošeg upravljanja” Glasom Istre d.d. i Puljankom d.d. što je kumovalo vanrednom stanju u Glasu Istre.

Nakon uredničke intervencije Novog lista, tzv. Pisma u opreci s Faggianovom Glavom da nikome ne bi promaklo tko je tu glavni urednik a tko najobičniji uredski miš, na listovima svojeg lista se oglasio i sam Albert Faggian, novinski mag. Za razliku od glavnog urednika Branka Mijića, Glava ne misli da je propast Novog lista pred vratima, niti da je posljedica famoznog “trulog kapitalizma”, hrvatskog kapitalizma i “abortion survivora” unatoč svim izgledima. Faggian se uspio požaliti i na neobjektivnost onih koji ne mjere istim aršinom njegova i svoja djela: nebitno što među odgovornostima ovih i onih postoji ogroman nesrazmjer. Pritom valja primijetiti poražavajuće i ponižavajuće mišljenje o novinarskoj struci vlasnika više glasila iz više regija Lijepe naše. Unatoč tome, on ipak ustraje u tom medijskom polju uvijek s mišlju usmjerenom prema idealima, a ne na gruboj stvarnosti korumpiranih novinara i neosuđenih klevetnika. Dok Pismo odgovara svojem vlasniku i čitateljstvu, valjda Glava nikome ne odgovara a pogotovo ne onima koji egzistencijalno ovise o opstanku tog poslovnog entiteta. Ne sprezajući svoju povrijeđenost nakon “razapinjanja” kuražno progovara o razvratu zaposlenika lista s prosječnim plaćama duplo većim od nacionalnog prosjeka, denuncira njihov kronični nerad i slabu produktivnost. Da ne nabrajamo dalje: sve je isto još od stare uprave protiv koje nitko nije dizao glasa jer su dizali kredite i ludo živjeli, samo njega nema u cijeloj toj priči o bacanju para iz aviona.

Ples na žici A istina je da u svakom poduzeću koje ide nadolje, pa tako i medijskim poduzećima, nema ni glasa dok se sve ne surva u provaliju. Radnici Glasa Istre i Novog lista su morali ili svojevoljno pristati na smanjenja plaća, otpuštanja i druge tipove racionalizacije, živjeti pod cenzurom, prijetnjom otkaza ili su pak dobili otkaz, egzistencijalni angst povezan s nesigurnim radnim odnosima, strahom od odlaska na rodiljni dopust jer pri povratku kreće pritisak da daš otkaz – razlike između niže kvalificiranih i više kvalificiranih u vida loca na tržištu rada ne postoje s armijom rezervne radne snage koja, uzmemo li u obzir omjer radno aktivnog i zaposlenog stanovništva, doseže i četvrtinu sveukupne populacije.

Bauk racionalnog pristupa poslovanju konkretno se odrazio i na besramno prenošenje sadržaja u vidu tzv. međuredakcijske razmjene – tako da iste tekstove možemo čitati u Glasu Istre, Novom listu i Zadarskom listu. Upliv originalne materije već po volji vlasnika; novinare se lako može pootpuštati ako se sadržaji naprosto “kopipejstaju” iz medija. Praksa je to u duhu vremena: novinska vijesti lako ispari, kao i odredbe Zakona o radu. Ovlaš spomenutim “slučajevima” u ovom tekstu predstoji teška bitka s, nažalost, po svoj prilici izvjesnim ishodom. Dok vrsni akrobati održavaju ravnotežu nastojeći ne gledati u provaliju hrvatske medijske scene, drugi imaju luftbalone u kojima prelaze sve prepreke zakona i morala.

Ako je cilj postići stanje opće sloge i jedinstva umova – nalazimo se na najboljem od svih mogućih puteva. Problematičnost devetnaestostoljetnih relikata poput monopola lako je zanemariti u dobroj staroj sprezi kapital-politika. Jer, da citiram glas s ulice, “Ako ukradeš kutiju cigareta s trafike, onda si lopov; ako prisvojiš sve trafike, onda si strateški partner.”