Nila Kuzmanić Svete  

Iz zaborava ča se budi

Dok se u Istri čakavski pjesnički izraz drži k’o malo vode na dlanu, sve se više bogateći novim autorskim zbirkama, dok u zagrebačke i zagorske skule kajkavsko naričje uliza ka izborni predmet, a splitsko-dalmatinska ministrica prosvite Nansi Ivanišević odma ističe kako nima potribe isto učinit i za čakavicu, Miro je Kučić morao poslati dođavola akademika (P. Pavličića, op. N.K.S.) i retoriku mu… koji bi pospremija u škovace čakavicu… Rodit će se i niki drugi, koji će pisat čakavicom, jerbo je ona živa i nećemo dat da umre…

I rodili su se na temeljima stogodišnje tradicije koju su stvarali pjesnici Nazor, Franičević, Ivanišević… na čijim se primjerima izgradila stilsko-tematska tipologija. U trenutku kad smo već rezignirano zaključili da je knjiga spala tek na potresne izvorne stihove Marine Čapalija, ta impresivno bogata tradicija čakavštine nadahnula je osnovce naše najveće županije. Oni su iz naslaga zaborava prizvali svijet govora, navika i običaja u ritmu određenu kretanjem sunca i mjeseca.

Natjecanje pjesnika-osnovaca pod geslom Ča-more-judi

Na ideju da se u osme Marulićeve dane, Festival hrvatske drame i autorskog kazališta, uvrsti susret, zapravo natjecanje, pjesnika-osnovaca s priobalja i otoka županije splitsko-dalmatinske pod geslom Ča-more-judi došao je 1998. tadašnji ravnatelj Rade Perković. Ali, teško da bi se ideja zavriježila bez sretne konstelacije. Kad je već morao Marul 1502. provesti izgnanikom dvije godine, bar je bio zatočen u Balistrilića dvoru u Nečujmu na Šolti, gdje danas u Osnovnoj školi ”Grohote” djeluje radišni i poletni ravnatelj Ivan Tokić s vrijednim suradnicima Branimirom Vlastelicom koji, skupa s Draganom Đurić i Mirelom Mejić, uređuje zbornike s izabranim pjesmama, i Željkom Alajbeg, voditeljicom suvremene tehničke knjižnice; zatim s domaćim pjesnicima Natašom Blagaić, Dobroslavom Elezovićem, inače vrsnim ankcentologom, i Držislavom Mladinovom iz čijeg su se igrokaza Zaigrala riba u konalu uspješno uprizorila već tri segmenta. (Na scenu se, dakako, postavljaju i prizori iz Marulova života). Mirjanu Blagaić, zaduženu za odnose s medijima, čeka osvrt na postavljanje ploče Škola bez nasilja na pročelje ”Grohote”, jedne od tri u ovoj županiji, kojoj je Unicef dodijelio ovo vrijedno priznanje u sklopu projekta Stop nasilju među djecom, kao i onaj uz 150. obljetnicu školstva na Šolti (od 15. svibnja 1855.).

Prevladavajućem uvjerenju da je sve počelo danas, da erozija kazališne kulture traje već cijelo desetljeće, uspješno se suprotstavljao izbornik Hrvoje Ivanković i dosljednim pridržavanjem Pravilnika Festivala za razliku od svog lanjskog nasljednika Jasena Boke, koji danas zbori o nekakvom poluilegalnom sastajanju Vijeća za jubilarne 15. Marulićeve dane, premda sam, mimo Vijeće, nije ispoštovao ni temeljna načela-odrednice Pravilnika uvrštavanjem E. De Filippa u korpus nacionalne dramatike, zatim izvedaba starijih od četiri godine, kao i premijera nakon konca veljače (Hrvatski bog Mars iz HNK-a Varaždin i, pogotovo, Otok sv. Ciprijana iz HNK-a Split, praizvedbom kojega je otvoren prošlogodišnji festival i koji je, tromosti unatoč, domaćinu priskrbio sve glavne nagrade!), dajući za pravo onima koji, poput Mirka Petrića i Tajane Gašparović, smatraju da se Festival pretvorio u smotru.

Pretvaranje svakodnevnice u bajku i san

Dotle se najmlađi pjesnici dosljedno obraćaju vrijednostima zavičajne baštine. Kolika je ova do jučer zapretena, čeznutljiva potreba da se čakavskim govorom izraze osebujna svojstva koje pruža ambijentalni varijetet, svjedoči sve veća brojnost radova (i do 250!) što su pristizala svake od šest godina uzastopce. Opipljiv svjedok je i izbor objavljen u šest Zbornika. I tri nagrađene pjesme svaki put.

Najmlađi od svih, pjesnik Zdravko Milišić (OŠ Vjekoslava Paraća – Solin), ne utječe se osebujnostima otočnog i priobalnog dijalekta ni ambijentalnim specifičnostima (jematva, smokva, crkvice, zvona, balatura, plavetnilo svoda…) tek radi postizanja stilskih efekata. Naprotiv, pjesme, otisnute u zbirci Tražim snove, odišu snagom iskrenosti doživljajnoga. Od trećeg do osmog razreda pleo je dječak (rođen 1990.) svoje čakavsko pletivo u gust prepletaj, u danas već drukčiji izražaj – vez sve ljepši. Štoviše, svakodnevnica mu osjećajno obogaćuje poetiku mora.

Raznovrsnim ritmovima i kantabilnosti izričaja rodnog mu Solina, more, školjke, galebovi, maslina – postaju izmaštane, čudesne tvorevine (Zapis o maslini zapušćenoj; Ča čini more). Njegov je senzibilitet istoznačan vezanosti uz bogatstvo zavičajnog jezika, iskrenu ushićenost koloritom i mirisima dalmatinskog pejzaža (Dalmacija). Sonornosti domaće riječi duguje stalan dijalog sa sobom. Usto, za sada, intuitivno jače no racionalno, prihvaća izazove okruženja i kad se čudi, i kad postavlja pitanja (Tko moru priča). Kao da čuva intimnost sjećanja za neka naslućena vremena koja neminovno donose i tugu i nelijepu ljepotu kao bolne neusklađenosti. I u tim pjesmama, međutim, riječi postaju note kao jeka drevnih srednjodalmatinskih napjeva (Tri Marije redom gredu), prožimaju se, gradeći smislovita suzvučja. Zrače tada tamnom ljepotom, strepnjom od nadolazećeg nepoznatog i sjetom (Dida moj) – …čujen i šćap./Tap, tap!, neodoljivo prizivajući drugi, onaj Galovićev, osebujan idiom – … Crn-bel…. Crn-bel…

I kad unosi u Solin novopridošlu štokavštinu, Zdravkov je svijet doživljen intimno, s pečatom neke izvanregionalne opće vrijednosti (Sjećanje; Mirisi djetinjstva). U zaključku dodajmo da je Milišićeva čakavska tematika produbljena i psihološki, da duboko i zrelo zagovara povezanost čovjeka i prirode, trepereći kroz metafore što pretvaraju svakodnevnicu u bajku i san. Gledan/Prve pahuljice sniga./Slušan/Pucketanje ognja/Na kominu./Vidin/Ruke moje none/Misu kruh./Čujen/Noninu molitvu :/Kruh naš svagdanji…