Iza svakog bogatstva je neko ubojstvo

Nakon gotovo pedeset godina života u eri Thomasa Pynchona naš je propust ako ne razumijemo autorovo ponašanje i metode, koje su neodvojive od djela koja je stvorio. Unatoč legendarnoj sporosti njegova procesa, te još legendarnijoj “sklonosti izolaciji i izdvajanju”, Pynchon je napisao sedam knjiga, uključujući i četiri opsežna romana. A opet, postoji li ijedan suvremeni “majstor” čija je karijera još redovitije podvrgnuta ponovnom procjenjivanju sa svakim novim djelom?

Pynchon je, naravno, i sam kriv za mnogo toga. Iako je njegova proza pomogla definirati i samu ideju o književnom postmodernizmu, najbolji i najjezgrovitiji pridjev za definiranje njegova rada i dalje je tautološki “pynchonovski” - njegove knjige ostaju vodeći primjeri one vrste romana koju je spominjao Henry James, pola stoljeća prije postmodernizma, kao “mlitavo, vrećasto čudovište”. Iako nas njegovo djelo podsjeća na djela njegovih suvremenika koji su igrali na istom igralištu i anticipira ih – a to su William Gaddis, Robert Coover, Don DeLillo, Joseph McElroy, Richard Powers i David Foster Wallace, na primjer – nema momčadi kojoj on pripada. Njegova pomna (ili slučajna, ako želite) mješavina samouvjereno iznesenih i dokazivanih znanstvenih besmislica, iznenađujuće vedro opisivanje, vratolomna situacijska farsa, osobito privlačno i zaokupljajuće ali zbunjujuće isprekidani razvoj zapleta, polimorfna seksualna perverzija, bubnjajući dijalog, pesimistične analize moći, proširene parodijske forme i metafikcionalna namigivanja nikad se nisu usredotočili na jednu određenu odabranu zamisao o tome kako bi roman trebao funkcionirati. Umjesto toga, pružili su smještaj za sve stvari koje roman može sadržavati. Čovjeka to podsjeća na pretrpani ormar Fibbera McGeeja u staroj radijskoj emisiji, koji je povratio sav sadržaj NBC-ove knjižnice zvučnih efekata kada je otvoren. Dakle, Pynchonovo djelo automatski postaje središte pozornosti onih koji lamentiraju zbog viška, oštroumnosti, samougađanja, teškoće i ostalih očito književnih grijeha a čiji je idealni roman suh, napisan s dobrim zapletom, linearan i povezan iz jedne jedine točke gledišta.

Kodovi razdoblja u opadanju

Against the Day, prvi Pynchonov roman u gotovo cijelom desetljeću, dat će takvim kritičarima mnogo toga na što se mogu žaliti. “Novosti putuju čudnovatim brzinama i obično ne u ravnim linijama”, primjećuje jedan od likova, i to se čini odgovarajućim objašnjenjem za bizantinske unutarnje mehanizme knjige.

S njegovim izlaganjem nove tehnologije, njegovim drsko hrabrim dokazivanjem istaknutosti, ugleda i nadmoći Amerike kao urbanog društva i njegove ratifikacije potrošačke kulture koja se pojavljuje i kapitalističkih vladara koji bi je opskrbljivali, Columbian Exposition 1893., s kojom roman počinje, održana je nešto malo više od 20 godina prije početka Prvog svjetskog rata, kad su sve prekrasne ideje na izložbi bile iskorištene za vođenje rata na nikad dotad viđenom stupnju. Ta mogućnost prijeteći se širi poput divovskog olujno-grmljavinskog oblaka kroz najveći dio romana, i iako Pynchon ne tvrdi da je svijet 1893. bio neviniji, on radije domišljato svoj optimizam usmjerava poticanjem razvoja radnje romana ustrajnom, i do ludila smiješno apsurdnom, parodijom tekstova “knjiga za dječake” koja uvodi Chums of Chance, navijački domišljatu skupinu mladih letača balonima i avanturista koji se doimaju kao da postoje istodobno u području popularne književnosti i u svijetu kao cjelini. Oni odigravaju kodove razdoblja koje je u opadanju, iako su, onako džentlmenski i jasno istaknuti kakvi već jesu, na izložbi zaduženi, u pomalo mračnom nagovještaju, za protuterorističko djelovanje. U stvari, strah od anarhista i sindikalista – ovdje je to često ista stvar –jednako je nesposoban za razlikovanja u tom svijetu kao što je strah od terorista u našemu.

Knjiga se nastavlja metodom “predaje štafete”, s jednim likom ili jednom linijom zapleta koji ostavljaju narativ u krilu sljedećeg, napredujući u skokovima i ograničenjima koja kumulativno premošćuju 30-i-nešto godina. Mnoge od tih epizoda povezane su MacGuffinima – to je omiljena Pynchonova strategija – uključujući, u ovom slučaju, desetljećima duge potrage za nevjerojatno moćnim oružjem, moguće i izvanzemaljskoga porijekla; ključ za putovanje kroz vrijeme; tajnu “bilokacije” ili sposobnosti da se bude na dva mjesta istodobno; i izgubljeni grad Shambhalu. Tipično za Pynchona, glavni igrači nehotice nabasaju na svaku od tih stvari dok traže nešto drugo.

Lutanja braće i sestre

Ako svjetska katastrofa visi nad obzorom knjige, u njezinu je središtu priča o Webbu Traversu. Radnik je u rudniku srebra u državi Cololrado i anarhistički saboter, a njegove su ga vještine u ovoj drugoj kategoriji obilježile za eliminaciju od Scarsdalea Vibea, oligarha za kojega rudnik nije ništa više od jednog interesa koje on kontrolira. Kada je Webb ubijen, njegova obitelj je uznemirena – osobito njegova djeca koja se rasprše u različitim krivudavim smjerovima bilo da bi osvetila njegovu smrt, bilo da bi se najbolje što znaju i mogu pomirila sa svojim sudioništvom u njoj.

Lutanja braće i sestre vode nas s američkog Zapada do Meksika, Londona, europskog kontinenta, Azije i još dalje. Susreću oni odmetnike, revolucionare, kultiste, ohole vladine dužnosnike, udvorne tajne agente i zle varalice. U jednom primjeru sin Reef se zabavlja čitajući jedan od romana u kojemu se oni pojavljuju. Povremeno nalete jedni na druge. Sve to omogućava Pynchonu da pomno ispita i istraži različite intelektualne i tehnološke promjene koje obilježavaju početak moderne ere, uključujući izvorna i maštovita otkrića u zrakoplovstvu, masovnim komunikacijama, električnoj energiji, eksplozivima, metalurgiji, matematici i fotografiji. Kako bi se moglo i očekivati, on ubacuje i neka šarlatanska i pomodno hirovita mišljenja, vjerska i druga, koja su se također “uhvatila”.

Ovdje ima mnogo onoga što smo već navikli očekivati od Pynchona: luckastih pjesama, djetinjastih šala; ponavljanja nalik Tourettovu sindromu; seksualno iskvarenu epizodu u kojoj Reefa lažno zavodi pas poznanika; neprirodno smiješna ispitivanja, uključujući i formalni govor o povijesti i socijalnim implikacijama majoneze. Razina groteskne inventivnosti može zaista iznenaditi, kao i trenuci što oduzimaju dah, kada Pynchon opisuje nešto toliko jednostavno prekrasno kao “nepogrešivi miris crkvene večere američke domaće kuhinje”.

Ipak, neovisno o tome, u nekim trenucima, duljina i složenost knjige jednostavno nadvladavaju Pynchona. Against the Day nije zapravo velik, gusto napučen roman koji funkcionira prema homogenom sustavu, nego tri ili četiri romana upregnuta zajedno da uspostave sveobuhvatne teme. Teško je otresti se povremenog osjećaja da Pynchon prebire među svojih desetak igrača, tražeći one koji ga zanimaju ili iskušava situacije dok se srećom nešto ne poklopi.

Usud moderniteta

Sigurno je da neki od tih zapleta koje on održava stvaraju više svjetla i topline od drugih, a kada on naglo promijeni smjer, počinjete osjećati da Pynchonu možda postaje dosadno. Problem je što knjiga poput ove, sa svojim stotinama raskrižja, podudarnosti, korelacija i paralela, ima barem onoliko velik okretni radijus kao i brod Queen Mary 2 - zbog toga promjena smjera zahtijeva ili nespretno okupljanje svih likova i situacija ili ponuđenu trotočku koja čitatelja ostavlja zbunjenoga, barem dok se čarolija ne nastavi.

No, to su igre riječima. Ovdje je mjesto kada se od recenzenta očekuje da kaže da je romanu mogla dobro doći pomoć pažljivog urednika - da se samo Pynchon bio usredotočio na jedan ili dva istinski dojmljiva zapleta, mogli smo, ah, imati roman koji bi kritičar mogao bezrezervno hvaliti. No pogrešan kritičar. Knjiga tako duga koja zadivljuje čak i 50 posto vremena izvanredna je, i pretpostavljam da bi Pynchon bio prvi koji bi predložio da preskočimo dosadne dijelove.

Kakvi god bili problemi s pukom mehaničkom izvedbom, Pynchon ovdje nudi svoju najuspjeliju i najsnažniju artikulaciju pitanja koja opsjedaju njegovo djelo od samog početka. Tijekom cijele svoje karijere opisivao je luk koji prikazuje krvavo porijeklo i dvojbene posljedice moderniteta, posežući natrag u 18. stoljeće s romanom Mason & Dixon, posvećujući se četrdesetim godinama u Gravity’s Rainbow, pedesetim i šezdesetim u V i Dražbi predmeta 49 te sedamdesetima i osamdesetima u Vinelandu. S romanom Against the Day napravio je cijeli krug.

Sav je život namješten

Iznad svega, knjiga se bavi shvaćanjem strahova koji tjeraju moć da mobilizira svoje snage: strahovima od promjene, strahovima od novih običaja i ideja, a osobito strahovima od novih makroekonomskih i društvenih odnosa. Bavi se apsolutnom okrutnošću s kojom će moć djelovati najprije da kupi, a tek onda da se nagodi i konačno da uništi ono što joj prijeti. Kako se Pynchon usredotočuje uglavnom na one koji djeluju u inat takvoj moći, osjećaj užasa i prezira koji ih progoni dobiva turobnu sjenu koja zasjenjuje knjigu čak i u njezinom najvrtoglavijem sjaju.

Nikada prije nisu karakteristike slavne pinčonovske “paranoje”, u svom punom djelovanju, bile očitije. Pynchon čini žalobno očitim svoj stav da je sav život, barem onaj koji se odvija unutar neke vrste organiziranog konteksta, namješten, da “hrabri ljudi stradaju, da podmukli izdajice obave svoj posao u noći, uzmu svoje zemaljske nagrade a zatim ... žive vječno”. Njegovi likovi ostaju uhvaćeni u klopku, “utamničeni unutar igre”, u klasičnoj pinčonovskoj formulaciji, bez obzira događa li se akcija koju on opisuje u zapadnoj Europi dok se Prvi svjetski rat sve više približava ili na rubu američke granice koji nestaje.

A ipak, Pynchon razaznaje neku vrstu nade u toj divljini – zemljopisnu raznolikost, znanstvenu raznolikost i vrstu koja postoji na samim granicama ispravnosti i dobrog ponašanja – postavljajući je kao jedino psihičko poprište za otpor, za samoodređenje, za samu samosvijest. “Divljina završava, a odvojenost počinje”, primjećuje jedan lik, ukazujući na to da nam život tako udaljen od posljedica i izvora našeg životnog stila, od izbora, oduzima sposobnost prepoznavanja sila koje upravljaju našim životima. Čak i oni koji su na vrhu igre, “vlasnici”, određeni su takvom samosvijesti, kao kada je Fleetwood Vibe, jedan od Scarsdaleovih sinova, “zaslijepljen i smeten time što je vidio kako su prikazana mu bogatstva ovisila o nekom ubojstvu”. Ta nada omogućuje Pynchonu da završi knjigu u možda iznenađujuće pozitivnom tonu i osjećaju – iako ne bez note opominjuće tjeskobe. Kako jedan lik kaže proročki o posljedicama Prvog svjetskog rata: “Nacionalna će ideja biti ponovno rođena. Čovjek drhti pred pošastima koje će se pojaviti nakon toga, iz močvare razrušene Europe”.

I tako dalje, do Gravity’s Rainbow.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole.

Pod naslovom “Post-modern Pynchon” objavljeno u Los Angeles Timesu

//www.calendarlive.com/books/bookreview/cl-bk-orrentino19nov19,0,3649673.htmlstory