Nataša Govedić  

Iza zastora "funkcionalnosti"

U knjizi Ljudsko stanje (1958), Hannah Arendt govori o tri vrste rada. Prva je zaokupljenost, vezana za ritualnost i ponavljanje različitih ciklusa bivanja koji od nas traže sustavnu vrstu napora – održavanja prostora, hranjenja, čišćenja itsl. Po Arendt, zaokupljenost ili održavalački rad veoma je teško precizno definirati, ali svakako je u pitanju sila na putu koja za sobom ne ostavlja vidljive rezultate, već služi održavanju života. Druga vrsta rada o kojoj govori Arendt određena je kao ciljana ili svrhovita. Mogli bismo je prevesti posao ili obavljanje. Za tu vrstu djelovanja koristimo različite alate i stižemo do opipljivih rezultata proizvodnog procesa. U treću kategoriju spada akcija ili čisto djelovanje, premda bi je prema opisu koji daje Arendt zapravo trebali definirati kao interakciju, budući je određena kao nepredvidljiva vrsta međuljudske suradnje i su-utjecaja, karakterističnih za kompleksni okoliš ljudskih relacija (nemoguća u izolaciji) i nužno vezanih za razne oblike pluralnosti. Kao i prva vrsta održavalačkog rada, tako i ovaj relacijski rad traje u zoni nevidljivosti.

Dramaturški tim u sastavu Ivane Ivković i Tomislava Medaka te koreografkinje Nikoline Pristaš i njene suradnice Zrinke Užbinec polazi upravo od “problema nezavršivosti rada provedenog u održavanju” (citiram iz programske knjižice). Premda izrijekom ne spominju Arendt, njihova se tema rastvara upravo između poimanja rada kao vječite zaokupljenosti trudovima preživljavanja, ciljanog rada i rada kao su/stvaralačke akcije. Opet prema programskoj knjižici, autori predstavom problematiziraju rad uložen u “tijelo, stan, bližnje i biljke, odnose, čistoću i odjeću, infrastrukturu, organizaciju, prostor i tehniku”. Njemu je suprotstavljena žudnja “tijela slobodnog od inercije rada”. Uz predstavu je objavljen i tekst američke pjesnikinje Anne Boyer o nepisanju ili vremenu provedenom u “neostvarenim” djelatnostima. Duga je to lista ne samo onoga što ne stižemo raditi, nego i onoga što odrađujemo upravo napajanjem neradom, sanjarenjem, planiranjem, razmišljanjem i drugim projekcijskim aktivnostima. I Aristotel je o tome imao štošta za reći, zapisavši u više analitičkih tekstova da je nebitak barem jednako važan, ako ne i važniji od bitka, baš kao što je i praznina potencijalno inspirativnija i izazovnija od punoće. Hoću reći da smo već dugo svjesni da nam trebaju i nerad i neostvarenost. Drugo je pitanje jesmo li se u međuvremenu za njih izborili ili nas i dalje muči krivnja zato što se tako uporno bavimo prvenstveno nevidljivim i neizmjerivim djelatnostima. 

Malo srkanje

Odmaknemo li se od deklarativnih namjera izvedbe, Spore su grčki pojam koji znači sijanje ili usjev. Pravo govoreći, ne znam umjetnike koji tijekom svog života uistinu uživaju plodove svoga rada. Gotovo svatko tko stvara opterećen je ne samo inercijom ovog ili onoga tržišta umjetnina, obično dugotrajno rezerviranog prema “uznemiravajućim” autorskim eksperimentima, nego i onime što Danijel Dragojević u pjesmi Odlazak u park imenuje dvjema imperativnim rečenicama: “Moram se prikupiti. Svakako se moram prikupiti”. Možemo to i ovako formulirati: svatko tko stvara opterećen je težinom održavanja samomotivacije. Uvijek nešto djeluje u smjeru rasapa, rasutog tereta. Sažimanje je zahtjevna rabota. Usjev je gotovo nemoguća misija. Unatoč svim imperativima. 

Na tamnoj pozornici su tri izvođačice: Ana Kreitmeyer, Lana Hosni i Ivana Pavlović (alternacija su im Emilie Gregersen i Rebecka Olivia Berchold). Ulaze u uski, pravokutni prostor uz projekcijski zid nekadašnjeg kina Studentskog centra. Kotrljaju se u mjestu, evocirajući stanje stilizirane nesanice. Ustaju i pale jednu po jednu od desetak podnih ili postraničnih lampi (autorica žmirkavog svjetlosnog režima izvedbe: Sara Bundalo). Zatim ih jednako sistematično gase. Ponovno sklopku po sklopku. Kao da je u pitanju napušteni prostor u kome je potrebno osobito održavanje “privremenog” svjetla. Ili kao da im nesanica na trenutke dopušta potpuno buđenje, a zatim opet poziva na pokušaj smirivanja, bolje rečeno novog kotrljanja po podu. Čuje se zvuk srkanja, kao da je netko u pozadini pozornice (kasnije se iz tog prostora pojavljuje Ana Kreitmeyer) ispio do kraja svoje piće i sada uživa u zvuku koji stvara zrak u slamčici. 

Kakva je to vrsta rada? 

Igra?

Muziciranje? 

Zadirkivanje? 

Upravo je srkanje kao praksa užitka ujedno i šala na račun svega što se mora i ne mora obaviti. Ono ne služi ničemu “korisnom”. Možda baš zato izaziva suučesnički osmijeh na licima gledatelja. 

Trostruka nesanica

Koreografkinja Nikolina Pristaš već se prošlom nekonvencionalnom plesnom interpunkcijom stihova e. e. cummingsa i njihovom pratećom zvukovnom partiturom predstave pod naslovom i (ne pipkaj ništa jer će nestati) be šumno dokazala kao originalna promišljateljica “slomljenih redaka” poezije. Stih se po mom mišljenju ionako ne može distribuirati na način deklamacije, ali zato se može prošaptati, naslutiti, posredovati pogledom, odsvirati, pomirisati. I u Sporama je Nikolina Pristaš iznimno senzibilni medij poetskog “mnogojezičja” i suzvučja. Atmosfera izvedbe prisna je na način blagog izvedbenog dodirivanja obraza publike, premda nije uprizorena nikakva eksplicitna interakcija niti dodir između plesača i gledatelja. Ali ritmičnost vrtnji i kretanja prostorom postižu neku vrstu “hipnotičkog disanja” čitave izvedbe i samim time neočekivanog približavanja gledatelju. Pokret u isti mah komunicira grozničavost i strpljivost, namjerno generirajući vrtnje i “nerazrješive” poetske sudare značenja. Kad izvođačice primiču velike bijele jastuke svom licu, kao da ih pažljivo slušaju, ili kad koncentrirano hodaju natraške, dodatno se briše granica između “nijemog”, a opet rječitog rada sna, baš kao i “glasnog” i “tihog” rada umjetnosti. Sve tri kreću se na isti način, kao da su si međusobne dvojnice, odnosno kao da im je iskustvo boravka u nutrini scenske o/sobe zajedničko. Povremeno se istovremeno kotrljaju podom ili paralelno obavljaju različite radnje administriranja živih objekata scenskog prostora, s time da varijacije koreografskih akcija postižu ubrzavanjem, usporavanjem ili zaustavljanjem pa ponovnim aktiviranjem određenih koreografskih sekvenci (hodanja, saginjanja, uspravljanja, okretanja u mjestu), ali ne i promjenom same vrste kretanja. 

Padanje jastuka

Ljuljanje plahti te njihovo odlučno poravnavanje i pedantno namještanje također postaje rad na bjelini stranice ili na čistini unutarnje pozornice. Tu je i citronasti miris koji ispunjava prostor, blago špricanje koje putuje prema nama iz zalijevalica za biljke, kao još jedna taktilna (i nježna) dimenzija susreta izvođača s publikom. Opet ne znamo je li aroma koja prožima prostor dio nekog bolničkog okružja; tijela koje barem mirisom nastoji pobjeći iz neumoljive bjeline bolesti? Ili su se izvođačice oboružale mirisom dezinfekcije koja prati razmatanje triju bala bijele gaze (nalik krevetu) preko kojih je prevučena bijela plahta, sada kao utopija svih nas koji uvijek previše radimo? Ili je mirisna vodica vezana za održavanje zamišljenih biljaka unutar intimne sobe, u koju je pozvana i publika? 

Svakako je dodir kojim plesne umjetnice pristupaju tim bijelim površinama ležaja vrlo oprezan i ispitivački – kao da bi “krevet” lako mogao postati neka vrste zamke. Kao da bi mogao ugristi. Ruka mu se približava, zatim brzo povlači. S druge strane, teški jastuci (pretpostavljam ispunjeni nekom vrstom sjemenki) bučno padaju na zemlju iz ruku izvođačica. Još jedna divno nesvrsishodna radnja. Opet ću citirati Danijela Dragojevića, sada iz pjesme “Rosa sempervirens”: Samo sam padala, stavljala se ispod/ da padnem na sebe, da se poklopim i uhvatim.// Nije nevažno napomenuti da je na sceni ženski rad održavanja, dakle definitivno rad koji nikada ne prestaje ili umor, odnosno rad koji se mora podložiti i pod najmlađe i pod najstarije generacije svojih najbližih, a ne rad koji si može dozvoliti ambicioznu – mušku – samostalnost. Izolaciju. Zato je zanimljivo što se taj rad ruku s bijelim plohama jastuka i prostirki umnaža kroz tri ženska tijela, na taj način prekidajući žrtvovalačko političko tumačenje rutine kućanskih poslova u korist koreografije čistog pokreta kao najdetaljnijeg sadržaja svakodnevice. Disfunkcionalnog pokreta kao mjerne jedinice i plesa i svakodnevlja.  

Okamine naših tijela

Predstavu Spore moguće je gledati i kao niz okamina onog vremena koje inače provodimo na automatskim pilotima, pa ipak je u pitanju vrijeme tijekom kojeg se obnavljamo ili čak jezgreno mijenjamo, samo toga ne možemo biti svjesni. Riječ je o vremenu koje je veoma teško imenovati i uprizoriti. Sat vremena izvedbe postaje mutno zrcalo tog “antivremena” u kojem smo pogledali “iza zastora” funkcionalosti. Sigurno nismo vidjeli iste stvari. Što sam ja vidjela? Posudit ću glas Danijela Dragojevića iz neminule 1994. godine: Zatvorio sam ruku/ otvorio sam ruku./ Nešto sam riješio. Ne znam što./ Negdje sam ušao i izašao. Ne znam gdje./ Moram ponoviti događaj nekoliko puta.//