Izazovi kulturnih politika

Grad Québec ove godine slavi 400 godina svojeg postojanja. Bilo je to 1608., kada se Samuel de Champlain s prvom grupom ljudi pristiglih iz Francuske smjestio na obalama rijeke Saint-Laurent, u “kebeku”. Četiri stoljeća kasnije, u poruci gradu-slavljeniku, kanadski premijer Stephen Harper ističe da “osnivanje Québeca označava osnivanje kanadske države i podsjeća Kanađane da je francuski osnivački jezik Kanade”. Turbulentna povijest Québeca, od Nove Francuske do danas, prožeta uspjesima i padovima, poletom i uzmacima, odvija se na čudesan način pred posjetiteljima Muzeja civilizacije kojeg kustosi u prezentaciji koriste najnovije tehnologije. Starim dijelom grada, koji je pod zaštitom Unesca, dominiraju impozantne utvrde i dvorci, bakreni krovovi i brojni turisti, osobito mladi, koji tijekom cijele godine posjećuju Québec. Grad bez nebodera (izuzmemo li Opservatorij od 221 metra visine s kojeg se “jednim pogledom može promatrati 400 godina povijesti”), zadržao je šarm proteklih stoljeća, ali s pogledom na budućnost. Uz brojna glazbena, kazališna, plesna, likovna, filmska i druga događanja koja izražavaju kulturnu snagu modernog Québeca, manifestacije u čast 400. godišnjice obuhvaćaju organizaciju niza skupova i predavanja otvorenih razvojnim temama i novim izazovima.

Susret znanja

Tako je početkom svibnja u Québecu održan Susret znanja, s oko 300 konferencija posvećenih različitim znanstvenim područjima: društvenim znanostima, obrazovanju, zdravstvu, fizici i matematici, humanističkim znanostima, umjetnosti. Posebni skupovi bili su posvećeni interdisciplinarnim temama. Mjesto održavanja bio je Centar kongresa koji namjerno ne nosi, u svijetu uobičajen, naziv kongresni centar, jer se u isto vrijeme u njemu može održavati velik broj skupova/kongresa kao što je bio slučaj sa Susretom znanja. Centar kongresa je remek-djelo arhitekture: premda golemog kapaciteta, svojim strogim linijama on se doima jednostavno i prozračno, i u njemu se sudionici lako snalaze.

Jedna od tema iz društvenih znanosti obuhvatila je izazove kulturnih politika, a organizacija skupa pripala je Nacionalnom institutu za znanstvena istraživanja (INRS) Sveučilišta u Québecu. Uvodna teza predstavnika INRS bila je da su se u posljednjih dvadesetak godina zbile radikalne promjene na svim razinama, lokalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj. Procesi globalizacije, proširenje Europske unije, ubrzane tehnološke promjene, preobrazba uloge gradova i diverzifikacija gradskog tkiva, promjene u participaciji građana u kulturi, razvoj načina upravljanja utječu na pojavu sve kompleksnijih izazova s kojima se suočavaju kulturne politike. Stoga je kulturne politike potrebno ponovo promišljati i, kako se često isticalo na skupu, “obnavljati” na drukčijim osnovama. Naravno, to nije nova teza, dovoljno je prisjetiti se knjige o stvaralačkoj destrukciji iz 2002. američkog sociologa Tylera Cowena koji analizira važnost dekonstrukcije i fokusiranja rasprava o kulturnim politikama na nove izazove. Novum je u uvodnom definiranju šest izazova, od kojih je na prioritetnom mjestu Unescova Konvencija o zaštiti i promicanju raznolikosti kulturnih izraza. Kanada je bila prva zemlja u svijetu koja je potpisala tu konvenciju (Hrvatska je prva u Europi), najznačajniji zakonski instrument u kojem je prvi put priznata dvostruka priroda kulturnih dobara i usluga odnosno da “kultura nije roba kao druge”. Konvencija osigurava novi položaj kulture u međunarodnom pravu, afirmira prava suverenih država da provode mjere i reguliraju vlastite politike u korist kulturne raznolikosti, osobito u kontekstu tehnoloških promjena. Ubrzani tehnološki razvoj, sve novije informacijske i komunikacijske tehnologije su drugi izazov s kojim se suočavaju kulturne politike. Digitalna kultura zasad ne nalazi mjesto u kulturnim politikama većine zemalja u svijetu. U procesu stvaranja digitalne budućnosti, kulturne politike fokusiraju se više na digitalizaciju kulturnog nasljeđa (muzeji, knjižnice…), nego na pojavu nove kulture koje su glavni aspekti interaktivnost i konvergencija.

Participacija u kulturi

Time se mijenja i sam pojam participacije u kulturi, što predstavlja treći izazov za kulturne politike. Riječ je o prijelazu iz, uglavnom, pasivne potrošnje i participacije u kulturi na interaktivni i stvaralački sadržaj, što je još 2004. otvarao kao pitanje Lawrence Lessig i što još uvijek prolazi mimo kulturnih politika. Odvojenost između stvaralačkih autora i potrošača koji postaju “samoproizvodni” stvaraoci, postaje fluidna. Teme širenja publike i demokratizacije kulture koje su toliko zaokupljale europske kulturne politike osamdesetih godina, doživjele su duboke promjene. Promijenjena struktura participacije, aktivni odnosi zasnovani na razmjeni, imaju utjecaj ne samo na način na koji se izražavaju korisnici/sudionici, već i na društvene odnose u cjelini.

Premda se Unescova Konvencija odnosi na kulturne industrije, tj. “kulturna dobra i usluge… koji utjelovljuju ili prenose kulturne izraze, neovisno o komercijalnoj vrijednosti”, kulturne industrije su posebno istaknute kao četvrti izazov usko vezan uz pitanja kulturnog identiteta. Isti je slučaj s održivim razvojem kao petim izazovom koji se u Konvenciji ističe u okviru integriranja kulture u razvojne politike na svim razinama kako bi se postigli uvjeti za postizanje održivog razvoja i diverzifikaciju resursa koja se nudi kao šesti izazov.

Na skupu se raspravljalo i o drugim izazovima kulturnih politika: o interkulturnom dijalogu, migracijama/integraciji migranata, urbanizaciji, ekonomiji znanja. Kao što je naveo Philippe Teillet iz Instituta za političke studije (IEP) u Grenobleu, riječ je o “naviranju izazova koji su više kulturni nego umjetnički”, različito od ranijeg “umjetničkog primata”. Teillet taj proces naziva “kulturnim zaokretom”. Iznijet je primjer Bruxellesa, glavnoga grada Europske unije, koji u institucionalnom labirintu ne raspolaže kulturnim kompetencijama. Naglašeno je da je Europskoj uniji potrebna kulturna politika, ali i upozoreno na osjetljivost tog pitanja. Uloga kulture u euroregionalnoj izgradnji i politici analizirana je kao poticaj međuteritorijalnoj suradnji.

Poruka je konferencije da se tradicionalni pristupi kulturnim politikama moraju mijenjati, jer su promjene brze i kulturne politike više ne mogu djelovati na stari način. Potreban je napor za “novu konfiguraciju” kulturnih politika, angažman na nacionalnoj i međunarodnoj razini u stvaranju novih oblika partnerstva na svim razinama – javnoj, privatnoj i civilnog društva. Budućnost kulturnih politika je u komunikaciji, suradnji i razmjeni iskustava u odgovoru na nove izazove.