Suglasnici sreće
Kada sjednemo skupa, razbacani poput kamilice
Na topli krevet zemlje kada legnemo
I pokažemo jedni drugima što nosimo,
Pažljivo odmotamo doživljaj kao naranču,
Oči kada naoštrimo kao divlje dijamante
Vodu naših tijela kada stavimo u zajedničku vatru
I uputimo jedni drugima zvuk osmjeha
Paperje za srce
Bit će kao da se sunce došuljalo među nas
I čistim pokrivačem ogrnulo naša gola tijela
Koja nikada nisu upoznala sjenu
Kada se susretnu smeđi obraz i osunčano rame
Iz velike čežnje svijeta
Nešto će se pomaknuti među nama
Tamo gdje smo sinoć plesali preplašeni
Sakupljat ćemo čaj koji se prosuo
Djeca će doći iz šume
Crna kao kupine nikle u sumrak
Donijet će nevidljive izume
I košare pune ljubavi
Gradimo niodčega
Uvijek krećemo sa slabo osvijetljenih polazišta
Od nepravilno napisanih riječi gradimo poglede na sutra
Koje je tu već danas
Teškim naporom dižemo kraljevstva u gradovima
Gdje su ljudi spremni umrijeti za vlastitu ekvivalenciju
Gdje nas uče da zaboravimo na melodiju tišine
Gdje nas mole da otupimo međusobne poglede
I nikada ne pristanemo na dogovor skromnosti
I aerobnost granica među ogoljenim bićima
Ostavljamo povremeno nevjerojatne svjetlosne potpise
Iako nas odmalena hrane industrijskim metalima
I uspavljuju krvavim sjekirama i mrtvim precima
Ostavljamo povremeno kamelije na velikim gradilištima
U nadi da će inženjeri uočiti apsurd svojih projekata
Iz velikog ničega odlagališta za djecu izlazimo
Neokaljani i nesigurni i gradimo iz toga ničega
Klimave živote ispunjene neočekivanim čudima
I beskrajno usporenim mećavama
Svakodnevno izdišemo na modernim zgarištima
Miješajući sudbine uz zaglušujuću lomljavu
Prije odlaska nježno odlažemo svoje oči na zelenu mahovinu
Označivši još jedan hram u šumi vješala
Fašizam
Kako bismo trebali živjeti
Mi koji znamo da fašizam dolazi
Možemo li skakutati gradom kao
Smiješak
Mi koji znamo za ubojstva
Koja se svakim danom približavaju
Na golubljim nogama
Možemo li govoriti o upornosti ljubavi
Svakome koga pogledamo
A pogledi vide jedan drugoga
Lubenice, jabuke i trava
Hodam najdužim putevima
I ne zaobilazim ništa
Svaka novost je moja nova snaga
Svako lice slomljene geometrije
Jednom je nogom već izvan zakona
Ali mehanika želje ga ne pušta dalje
Navike su klinovi u
Danima od kamena
Može li se preživjeti ako istinu
Ne podijeliš s nekim
Ako ona ostane u tebi
Kao noćna leptirica
Ili ako svoju intimu ogradiš
Borovim iglicama
Samo da ne vidiš smrt koja se vraća
Sjedim iznad vjetra
Ispruženih ruku i otvorenih dlanova
Nada je odlivena u morskom nebu
S vjerom
Riba i lastavica
U kosi
A ako pitaš gdje je čovjek
On je oduvijek tu samo ga ne vidiš
Zapetljan je u konac prošlosti
Pčela
Pčela je sletjela na prazan list
I stavila svoj kist na nevidljivi list
Svu svoju ljubav dala je za utopiju praznine
I razgovor je potekao poljima daljine
Vidjela je svoje tijelo u tišini riječi koja vodi
Koja trepće kao riba u zraku ili vodi
Hranila se svakim cvijetom u samoći ritma krila
Mrežu riječi koje cvatu plela kao modra vila
Niti teksta preplele su topla mjesta
I dale svjetlost zemaljskome suncu
Vatra srca hladnom tijelu napravila kukuljicu
Antej Jelenić (1983., Split) u rodnom gradu završava opću gimnaziju i fakultet elektrotehnike. Poeziju i kratke priče objavljivao je u Zarezu, Vijencu, Knjigomatu, Re-u te zbornicima Reč u prostoru i Bez vrata bez kucanja. Posljednjih sedam godina izlaže na dugogodišnjoj manifestaciji suvremene umjetnosti Adria Art Annale. Sudjeluje u projektu Mreža solidarnosti s kojim gostuje na brojnim međunarodnim događanjima. Dokumentarnim filmom Mreža solidarnosti 2014. osvaja prvu nagradu na Vukovarskom filmskom festivalu.
Do sada je imao jednu samostalnu izložbu u Salonu Galić, 2013. u Splitu, a sudjelovao je još i na dvjema manifestacijama NUS (Neafirmirana umjetnička scena). Piše polemičke/kritičke eseje za h-alter i Zarez.