Prateći hrvatske medije, moglo bi se pomisliti da izbori za Europski parlament nemaju veze ni s čim – ili da barem Hrvatska nema nikakve veze s njima
U ne tako davna vremena dok je Slavko Linić još hodao zemljom (ili lebdio nad njom) kao ministar finacija u Vladi RH, a premijer Zoran Milanović još nije bio donio konačnu odluku bi li (kako bi rekao jedan njegov negdašnji predšasnik, a današnji remetinečki uznik) piškio ili kakio, prvospomenuti je, nekako uzgred, izvolio samozatajno i ponizno reći da ne želi svojoj stranci biti na teret uoči europskih izbora. Stranku je njegova bremena, pak, lišio drugospomenuti, koji, koliko god hinio samozatajnost, nije mogao podnijeti da netko drugi, a ne On sâm, bude najomraženiji član Vlade. (To je, a ne sudska presuda, ono što je vjerojatno svojedobno presudilo i ministarskom mjestu Radimira Čačića.) Milanovićev potez, dakle, ima primarno veze s Milanovićem sâmim, tek donekle s Linićem, a gotovo nikakve s izborima za Europski parlament.
Ništa nije k’o i lani Općenito uzevši, prateći hrvatske medije, moglo bi se pomisliti da izbori za Europski parlament ni inače nemaju veze ni s čim – ili da barem Hrvatska nema nikakve veze s njima. Da nije bilo svrgnutoga ministra financija, vjerojatno nitko ne bi ni čuo za njih. Nacionalni izbori vječna su tema, jer utrka za naredne izbore počinje praktički odmah nakon završetka prethodnih. A oni za Europski parlament? Lani su još bili koliko-toliko zanimljivi – bilo je ipak nekog šarma u toj novoj pojavi u hrvatskom političkom sustavu, bilo je i egzotičnosti novoga koncepta preferencijalnoga glasa, a bilo je i tipično hrvatskoga predizbornoga šarenila, u kojem je Ruža Tomašić čitav izborni proces pretvorila u one woman parliament show.
Ali to je bilo lani, dok je još uvijek bilo naivaca koji su predmnijevali da će penetracija u Europsku uniju biti ako ne orgazmično, onda barem intenzivno senzualno iskustvo. Danas, međutim, svi znamo da nam je s Unijom jednako dobro (ili, bolje rečeno – loše) kao i bez nje – usprkos tome što će “visoka” politika mnoge, ako ne sve, nedaće koje su zadesile Hrvatsku pripisati upravo istoj onoj Europskoj uniji u čiji je zagrljaj prošloga ljeta ponosno ušla ozarena lica pjevušeći Odu radosti.
Za one koji ne znaju (a pitanje je odakle bi i znali, ako ih Facebook – kao autora ovih redaka – ne bombardira oglasima Europske stranke zelenih), izbori za Europski parlament održavaju se za manje od dva i pol tjedna od izlaska ovog broja Zareza. I dok se eurokracija svim silama upire pokazati i dokazati kako je riječ o festivalu demokracije kojem nema ravna u čitavome svijetu, kroatokracija kao da se svim silama trudi čitavu priču prešutjeti. I opet, kopernikanski obrat u odnosu na ne tako davnu prošlost – uoči referenduma o ulasku u EU “podrazumijevalo” se da u Uniju “moramo” ući; uoči ovogodišnjih izbora za središnje predstavničko tijelo te međudržavne organizacije više ništa ne “moramo”, pa ni izaći na izbore.
O kokoši i jajetu Naravno, pretjeruju obje strane. Zagovornici europarlamentarizma busaju se u prsa proširenim ovlastima koje je Lisabonski ugovor dao Europskom parlamentu i koje na snagu stupaju upravo nakon ovih izbora. Unijin demokratski deficit tako će se navodno dramatično smanjiti činjenicom da će rezultati parlamentarnih izbora presuditi i u izboru novoga predsjednika Europske komisije (čemu, usprkos nedvosmislenim odredbama Lisabonskog ugovora, pravi lideri Unije, predvođeni Angelom Merkel, i dalje pružaju neskriven otpor). Pojedine parlamentarne grupacije (koje se odmilja zove “europskim strankama”, iako to, zapravo, nisu) već su istaknule i svoje predsjedničke kandidate (i samo jednu kandidatkinju!), čime se samo želi ojačati privid važnosti institucije koja je, čini se, još uvijek važna samo sebi sâmoj.
S druge strane, ignoriranje Europskoga parlamenta od strane nacionalnih (poglavito, ali nipošto ne i isključivo nacionalističkih) politikâ u najmanju je ruku – ako ništa drugo – nepristojno. I to ne toliko prema Uniji i/ili njenim institucijama (bolje nisu ni zaslužile), koliko prema vlastitim građanima. Pritom je pitanje ignorira li hrvatska “visoka” politika više Europsku uniju ili svoje građane zabrinjavajuće slično onome o prvenstvu postanka kokoši ili jajeta.
Stranke žive vječno Izbori su, dakle, 25. svibnja. Tko su kandidati? Što nude? I je li to uopće bitno? Čini se da nije – stranke su liste popunile više-manje bezličnim kandidatima (“velike igrače” čuva se za nacionalnu političku arenu), programe uglavnom nemaju (kao što ih nemaju ni inače, a i kad ih imaju ne provode ih u djelo), a predmnijeva se da će oni koji i izađu na izbore glasovati za “svoje” stranke, tkogod bio na listama. U pomoć biračima izašla je europska strana, pokretanjem internetske aplikacije Euvox (www.euvox2014.eu), koja potencijalnim biračima nudi opsežnu anketu o ključnim političkim pitanjima te ima, na temelju njihovih odgovora, predlaže za koju listu glasovati. Ali, i opet – listu. Stranačku. Jer stranke su jedino što je važno. Pojedinci nisu. Oni su nevažni i, u skladu s voljom Stranke (ili barem Vođe) dolaze i odlaze. Stalnost mjesta na izbornoj listi pritom je jednaka stalnosti ministarske fotelje. Sve prolazi, jedino partitokracija ostaje – i u tome supstancijalne razlike između kroatokracije i eurokracije, zapravo, nema