Izborni aforizmi

Vrijeme izbora je vrijeme za anđele. Ali. Mi smo izabrali svoje, ali što ako nam naši anđeli sada nude umjesto neba samo cokule za nove sjajne obračune ?

Nada se najbolje hvata naših duša kao novo blato na starim cipelama.

S pozicije izgubljenih bitaka, valjalo bi uvesti kategoriju kolektivnih Don Quijotea.

Slatka Dulcineja, kao žena s oltara, nije ni za što drugo nego za oltar. Mislim: Nada koja je na španjolskom isto što i: ništa.

Svaki izbor je prava bitka, ali se ne zna da li dobivena ili izgubljena.

Izbori su kao situacija u dizalu za neizvjesni kat, kada uvjeravaju da je dizalo uvijek ono koje nas samo zato što vozi “gore” vozi za raj. A “gore” može biti i dizalo za pogubljenike. Kao što kaže sama riječ: “gore”najčešće nije bolje nego – gore.

“Entsetzung” prava posve je nedjeljiv od nasilja na koje je svako pravo upućeno, ali o tome nema izbora ni zbora ni dogovora. Užas (Entsetzen) u njemačkom posve je blizu ovom nasilju koje se posve legalno provodi. Legalizirano je nasilje uvijek kao zbor anđela koji posve slatko pjeva dok ubija u ime najpravednijeg raja za ostalu običnu raju.

Izborna šutnja bi morala biti obvezujuća za izabrane i nakon izbora.

To da je svaka politika neka vrst “božanskog nasilja” prva je stvar koju morate zaboraviti da biste bili izabrani ili da biste birali.

Manipulacija počinje najprije s nama samima,a kada smo jednom ubili ono najbolje u sebi, sve ostalo ide kao podmazano lojem. Prave ubojice kažu da nakon p r v og sve je drugo čista igra.

Treba li nekom ubojici vjerovati čak i u običnom citatu?

Izborno stanje je neka vrst izbornog “konačnog rješenja”od kojeg se gubi glava ako se izabere krivo. Ali što ako ovo” konačno rješenje” uvijek znači gubitak nečije glave, koja može biti i vaša? Bez obzira na “krivo” ili “pravo”.

Svaki izbori imaju nešto od izvanrednog stanja koje teži da postane pravi rat: ali polemos i politika su jedno te isto, kao što smo svi skloni pasti u zaborav, da bismo uopće bili pravi ili lažni građani.

Zaborav je stanovita higijena brisanja svega što je ” već viđeno”.

“Izvanredno stanje” je kada se posve legitimno brka iznimku i pravilo. Izbor je prije svega pravo da se iznimka unaprijedi u pravilo ili obratno.

Policijski duh ne čuje nikakvu razliku između pobiti i ubiti.

Legalizirano ubojstvo ostaje ubojstvo.

“Izbori” su forma “izvanrednog stanja”, koje je sklono sebe proglasiti za lijepi atribut, kao u rečenici “Ovo je izvanredno!”.

U ovom smislu čak i rat je nešto posve prirodno i - izvanredno.Većina političkih opcija preživljava samo u stanju ove lažne, opojne i pijane zamjene stvarnog za izvaredno.

“Bespuće povijesne zbiljnosti” već kao jezična sintagma je teško kažnjivo djelo u kojem se egzekutira javni um tri puta. Prvi put kao bespuće, a ostalo kao ostala bespuća, koja nam slijede danas i sutra i prekosutra djelima i nedjelima autora ove slatke besmislice. Kant razlikuje tri odgovora na pitanje napreduje li čovječanstvo prema boljem životu? I pri tome prva predodžba upravo je u stilu ovog već slavnog “bespuća” i nju ovaj filozof imenuje kao terorističku, jer u njoj detektira samo strah da povijest ne vodi naprijed nego u rasap i propast i to je verzija posve suprotna onoj njegovoj, Kantovoj, iako joj je posve analogna, naizgled.

Jezik je kao sama sudbina, koja nam radi o glavi, kad više nema ni truna pameti na bespuću.

Jezik “izdajnika” uvijek je tragu istine: njih izdaje njihov “izdajnički jezik”, jer sam jezik je jedini i najveći izdajnik. Uhapsite, gospodo, sam jezik kao glavnog i poglavitog nacionalnog izdajnika, koji izdaje sve vaše prljave i sitne tajne.

Red generala, red nogometaša, red biskupa i tako dalje kao u nekoj pokvarenoj torti u kojoj nakon slađeg slijedi sve slađe i otrovnije. Konačno,ako su već svi u redovima zašto ne bismo mogli mijenjati jedne za druge: primjerice da nogometaši budu generali, a biskupi – nogometaši, generali – biskupi i tako redom, zašto ne, ako su redovi tako homogenizirani da više nema nikakve razlike pa ni pravog izbora?

To da Europa nema samo svoja svjetla mjesta nego da ima i svoje mrakove i svoje zločine nekima je izlika da ”logično” nam nude svoje mrakove i zločine kao posve europske.

“Što mislite?” Ali ne zaboravi da kad svaki put počneš misliti glava je u pitanju ne čak ni simbolično, jer što više misliš to ti raste broj neprijatelja na repu svake tvoje misli. Jer, oni nisu tvoji neprijatelji nego neprijatelji svega što uopće želi ili čak samo nastoji misliti. Oni su oni koji ne žele čak ni u najstrašnijem snu misliti, po cijenu svog mišljenja. Radije biti mrtav ili ubijati sve što se usuđuje uopće misliti svojom glavom nego da počne taj pravi smak svijeta: misliti svojom glavom.

To je skriveni bog svake loše religije: čim mislite vi ste ili u smaku svoje glave ili u pravom smaku svijeta. Ništa ne definira bolje svaki fundamentalizam kao teroristički stav prema drugom mišljenju,odnosno teror počinje s terorom nad vlastitim misaonim moćima.Tu se crpi njegova prava snaga i njegova najveća moć.

Pomračenje javnog uma je najprirodniji fenomen među svim prirodnim fenomenima, dovoljno je oduzeti pravo umu da bude dostupan bilo kojem živom biću, koje otada legitimira svoje pravo na život oduzimanjem samo te sitnice zvane: um.

Birati i biti biran bez javnog uma je zapravo poziv na javnu egzekuciju uma.

U javnim izborima pravo na javni um je posve zanemarivo, jer se pretpostavlja da je um prirodna atribucija svakog koji bira i svakog tko je izabran. Ali što ako je to posve hipotetična premisa bez ikakve osnovice u javnosti, prije svega?

Smrt drugih nas užasava, a naša smrt nas omamljuje, umiruje i uljuljkava, kao da smo na pravim izborima, koje vode vodiči prepuni popularnih melodija: nade,demokracije ili umirivanja kao oblika umiranja javnog uma.

“Umirivanje” je pogrebničkim vukovima i lisicama posve slatka radnja dok vas drže za ruku, a vi morate samo – umrijeti.

Dobar dio religije začinje se u ovoj podjeli poslova: mi ćemo vama prirediti na drugom svijetu najbolji od svih postojećih svjetova, a vi izvolite samo – umrijeti. I zašto čekaš, ti bezbožniče ili nevjerniče, a mi smo ti sve priredili – tamo, gdje mi još nećemo, jer imamo posla oko još nekih sitnica,kao što je to tvoj život i tvoja smrt? Bezbožnici se regrutiraju najčešće među onim nesretnim dušama koje su gluhe ili glupe za naše najbolje namjere koje vode ne smije se znati gdje: možda i u pravi pakao? Ali već za života.

S ovog aspekta između najmanjeg ispovijednika i najvećeg filozofa ne bi smjelo biti nikakve razlike. Kao što između vojske i crkve zapravo nema nikakve razlike: i jedni i drugi nas pripremaju samo za smrt. I tako nas olakšavaju za čitav - život.

Za policiju, državu i crkvu nema nevinih. Postoje samo grešnici kojima samo Bog ili batina mogu dokazati da su sagriješili. Ova šarmantna blizina Boga i batine, ili pak policije u civilnoj predaji, u narodnoj verziji jezika, zapravo samo pokazuje koliko je narod od Boga dobio, po Božjoj pravdi, upravo putem svetih batina.

Čim dopustite da vam počnu mahati nad glavom “vragovima” , budite spremni da sami u sebi prepoznate tog nesretnika, kojem slijedi najkraću put ili bacanje u pakao.

Naravno, pakao je izmišljotina paklenih umova da vam naprave pakao već za života, ako se ne složite s njihovim opakim namjerama, naime, da vam naprave pakao već za života.

Crkva kao država u državi nije najbolja država, jer taj zmijski splet države i crkve vrlo brzo će skupo stajati i crkvu i državu. Crkvu gubitka duše i duša, a državu gubitka glave i glava. Čini vam se malo?

Izum topa zapravo je pravi način ilustracije izuma ljudske glave: uzmete nešto šuplje i okružite ga hermetički / čeličnim ili koštanim/ ogradama. Poslije ispaljujete ili punite prema naredbama s neba ili sa zemlje.

Ne zaboravi da je Dante u svoj pakao bacao i političare i tirane i same pape, a platio je to ne sinekurama nego progonstvom iz rodnog grada. Samo čovjek kojem su napravili politički rivali pakao za života mogao je uopću zamisliti pravi pakao.

Vi ste krivi ne što ste krivi nego jer ste živi, u očima mrtvačkih “organa države”. Kafka.

Pakao je laž, ali ima laži koje su teže od svake istine. Primjerice, kad vam država laže to je primjer laži iznad svake istine. Ministarstvo istine je nepotrebna Orwelova tautologija, i dokazom je koliko je Orwel bio na tragu istine, ali nije bio dorastao vlastitom problemu: je li mogao zamisliti da će veliki brat biti najpopularnija osoba milijuna TV – gledatelja?

Holokaust počinje ne nad drugim narodom nego nad vlastitim narodom, kada neka vlast proklamira “pravo na život” svojem narodu kao pravo koje ona uopće ima pravo proklamirati.

Demokracije su uglavnom ili u znaku tautologija ili u znaku holokaustičnih proklamacija, koje vam rade o glavi upravo kad se pozivaju na vaš glas i vaš razum.

“Nakon četrdeset godina, šetaš svoju glavu”. Ova rečenica moje žene važi bez obzira na broj godina u svakoj pravnoj državi, koja služi tome da šetate svoju glavu kao mačku ili psa, a bez kojih se može, dapače.

Engleske pak zamjenice za imenicu Bog su primjerice: Wouds, Bloody Wouds, koje kao prave i teške imenice ne asociraju na olakotnosti religije nego upravo na Shakespearea.

Najveći politički dobitak stanovitog razdoblja povijesti mogu se tumačiti i kao jezični dobitak, pravo blago jezika horvackog: primjerice, uporaba imenice “žena” u kontekstu madraca – mudraca.Ako se povijest vaga s ovim osjetljivim jezičkom, dobitak je velik: nije samo to stvar pameti nego i nečeg drugog, recimo razlike između ljudi i poluljudi u nekom Saboru, a poluljudi su oni koji nisu reagirali na ovo poniženje javnog uma. Ubuduće, nadajmo se porastu poluljudi u imaginarne “prave ljude”, koje će narod postaviti svojom voljom.

Logika u ovom slučaju je ipak u čast žene: samo haremska logika tvrdi da nema političkog mudraca bez haremskog madraca. Očito, još jedan nepotreban turicizam koji je prava uvreda za prave Turke.

Ono što javna vlast redovno zaboravlja naime da je najveći terorist upravo sam život.

Jer samo mrtve nikad nitko nije uspio iznenaditi.

Prilog pravnoj državi: osuđeni u holokaustu bili su osuđeni po svim važećim zakonima i uz posve logična i umna obrazloženja pravnih znalaca.

Drugi prilog pravnoj državi: pamet se konzumira kao potrošna roba, kao jako kvarljiva i jako pokvarena roba.

Za državne organe /volim organske metafore!/ nevinost je izmišljotina većine da se izvuku iz njenih pravedničkih kandža, pa je tako i tretiraju, kao dio šire optužnice.

Bonapartina misao o špijunima: špijun je uvijek izdajnik. I to govori onaj koji je većinu svojih pobjeda dugovao upravo onima koje toliko prezirao. Možda je mislio pri tome i ovo: zemlja koja potencijalno ima više špijuna nego građana - izdajnika zapravo je već izdana od strane nekih: dvostrukih špijuna i izdajnika.

Režim i u najboljem obliku uvijek računa na kadrove iz najgore mrtvačnice prošlih režima.

Ili ova velika misao hrvatske državnosti: novac nije imovina. Misao za Nobela, jer otkako, tijekom više od dvije tisuće godina, postoji novac ovakova genijalnost nikom i nikad nije se prisnila čak ni u najljepšem snu.

Politika kao pojas za vezivanje u automobilu: vezuje dobro tijelo, a glava ionako nije važna.

Policija kao najbolji dokaz promašenosti tvrdnje: da je najveća sigurnost u sigurnosnim službama. Jer u tom slučaju samo policijske države bi bile vječne. Učinkovitost policije trebalo bi ubuduće mjeriti ovako: brojem metaka i raketa koje nisu ispaljene u nevine građane.

Plaćajte s dušom. Reklama za pakao.

Siromašnim za sve njihove transakacije preostaje samo jedan novac: zamjena ovog svijeta za onaj svijet.

Kod nepismenih pisani zakoni zvuče kao popis kažnjivih djela. Vidi: J. Derrida:

“Zakon se čuva i ne čuvajući, čuvan od čuvara koji ništa ne čuva, vrata ostaju otvorena i otvorena za ništa”. Ili, M.Cacciari: “...Već otvoreno imobilizira... Seljak ne može ući jer je ontološki nemoguće ući u već otvoreno...”.

Sudeći prema broju žrtava u automobilskim nesrećama: glava više nije poželjna čak ni za vožnju automobilom.

Ubuduće izvješća o saobraćajnim nesrećama valja pisati ne kao izvješća o broju mrtvih nego o broju pogubljenih na javnim auto-stratištima.

Autoceste kao i politički govori: služe tek kao stratišta za odstranjivanje loših ili neukalupljenih glava.

Da mir nekima služi za dobitke u rangu pravih ratnih profita dokazom su upravo nova bojna polja prepuna mrtvih vozača: autoceste.

Život bi vam bio nešto duži. Kad ne bi bio tako kratak. Za vašu glavu,primjerice.

Sunce, mjesec, zvijezde. Dovraga, što se tamo to reklamira? Da ne kažem opet posve banalno: politizira?

Jedine prave Posljednje Vijesti su one koje vas tek čekaju, kao Posljednja Vijest o vama samima.

Na izborima je pobijedila stranka koja nosi, u trenu pobjede, tortu na čelu, dakle pobjeda je ne samo nešto što nosi tortu na čelu nego je sama torta ona koja vas vodi u sjaj najnovije pobjede. Uvesti termin: tortističkih, a ne totalitarnih stranaka.

Rečenicu da je “demokracija kao engleska trava”, koju valja njegovati najmanje četiri stotine godina, netko je iskoristio da to “međuvrijeme” od četiri stotine godina napravi u znaku gaženja ne trave nego nečijih glava koje služe umjesto trave.

Crkva je imala veliko ukazanje: umjesto Krista izabrala je dvije barabe.

Barabe su nekad kobna manjina koja odlučuje o volji većine.

Dvoglavi Krist vidi se bolje i zna se više nego običan čovjek na križu.

Posljednja večera: umjesto kruha dijelile su se Judine škude.

Judino evanđelje je očito političko čitanje mehaničkog zbroja svih evanđelja.

Za neke doista, kažem vam,carstvo nebesko je sišlo na zemlju. I ostalo tamo.

U Sodomi i Gomori crkvi su plaćali usluge u zlatu, a potom u pravoj vatri.

A što ako je Kula Babilonska bila kula vojnog ordinarijata.

Nakon vremena nakaza slijedi vrijeme poplava. Ali. Ni jedna poplava ne može isprati ni popraviti ono što nakaze unakaze.

Unakaženi grad nikako nije više grad za “ljude nazbilj”, jer unakaženo lice nije više vaše lice nego lice – jedne nakaze.

Voditi neki grad, da, ali ne u otrovane vode i otrovane ljude.

Gdje su nakaze, tamo su i oni koji gaze. Nas.

Gazda gazi – Bog mu dao. Narodna mudrost.

I Gorgona je bila u službi nečijih organa, jer Gorgona je organ svih organa:

Izvadite svoje srce na javnom mjestu ili bilo koji organ i vidjet ćete “učinak Gorgone”.

To da vrijedi samo posljednja verzija – to vrijedi i za pakao.

“Policijska država”. Nema ničeg slađeg za državu nego što je uporaba njenih /reproduktivnih / organa na račun vlastitih građana u svrhu vlastite slatke reprodukcije.

Sve ostalo ostavljaju u policiji vama na – maštu,ma što to značilo.