Marina Gržinić  

Izbrisani: 23 godine kršenja prava u Sloveniji

Dana 26. veljače 1992. slovensko Ministarstvo unutarnjih poslova izbrisalo je 18 305 osoba iz registra stalno naseljenih stanovnika Republike Slovenije. Te osobe poznate su kao Izbrisani. Godine 2015., nakon više od dva desetljeća borbe protiv kršenja ljudskih prava, slučaj je usprkos usvajanju različitih zakona još uvijek otvoren budući da izbrisani ljudi i dalje ne mogu dobiti boravišnu dozvolu. Neadekvatna je i kompenzacija za brisanje njihovih života u proteklih 20 godina koju im je dodijelila država nakon što su Ustavni sud i Europski sud za ljudska prava presudili u njihovu korist. Konačno, nije bilo službene isprike od strane slovenske političke nomenklature za ovaj očigledni čin rasizma i za 20 godina neprekidnih, vidljivih i konsenzualnih (između političkih stranaka, većine masovnih medija i većine civilnog društva) procesa rasijalizacije u Sloveniji.

Tko su Izbrisani? Izbrisane čini oko 30.000 ljudi s područja bivše Jugoslavije kojima je 1991. i 1992. oduzeta boravišna dozvola na temelju toga što su bili “drugog etniciteta“. Izgubili su pravo na rad, socijalnu skrb, sve. U očima Slovenije oni su jednostavno prestali postojati. Kako se to dogodilo? U veljači 1992., u vrijeme kada je slovenska država još bila u povojima, slovenska vlada, predvođena tadašnjim premijerom Lojzom Peterleom (službeno Alojz Peterle, član Europskog parlamenta od 2004.) i ministrom unutarnjih poslova Igorom Bavčarom (uz potporu Slavka Debelaka, državnog tajnika u istom ministarstvu), usvojila je stravičnu nekropolitičku mjeru brisanja, lišavajući tako 30.000 osoba u ljude bez ikakvih prava, uključujući pravo na boravak. Ti ljudi bili su uglavnom radnici i unutarnji migranti koji su živjeli i radili u Sloveniji; imali su ne-slovenske etničke korijene – Bošnjaci, Hrvati, Srbi, Romi, Kosovari, Makedonci, itd. Ono što se dogodilo 26. veljače 1992. bila je potpuna zapljena njihove dozvole boravka, a okidač te zapljene bio je obični birokratski telegram kojeg je odaslao Slavko Debelak tog istog dana. Broj telegrama je 0016/4-14968. Slavko Debelak bio je u to vrijeme podređeni Igora Bavčara. Janez Drnovšek izabran je za premijera u travnju 1992. Matevž Krivic referira se na snimljeni transkript prvog sastanka Drnovšekovog kabineta u lipnju 1992., kada je Bavčar kao ministar unutarnjih poslova obavijestio Drnovšeka o “problemu u vezi kršenja ljudskih prava u Sloveniji“.

U dvijetisućitima, Igor Bavčar je zahvaljujući svojim političkim vezama bio jedan od najutjecajnijih kapitalista u Sloveniji i predsjednik multinacionalne korporacije Istrabenz, koja je bila jedna od najprosperitetnijih korporacija u Sloveniji, a koju je u potpunosti uništio procesom privatizacije. Bavčar ju je transformirao u “svijet smrti“, a radnicima uskratio zaposlenje i budućnost. Unatoč tome što je to svima poznato, Bavčar (još) nije završio u zatvoru. Godine 2014. osuđen je na nekoliko godina zatvora, ali zahvaljujući prijateljima – liječnicima i menadžerima – u veljači 2015. uspio je organizirati operaciju u privatnoj bolnici u Kopru i trenutno je kod kuće, a slovenska javnost iščekuje hoće li konačno morati u zatvor ili ne.

Kako bismo bolje shvatili događaje iz 1992. godine, čak i kroz tamu sadašnjice, pogledajmo pomnije kako slučaj izlažu sami Izbrisani: “Važno je naglasiti da je status stalnog boravka, barem u pravnoj državi koja poštuje ljudska prava, moguće dobiti ili oduzeti samo temeljem zakona, upravnih akata ili sudske odluke. Status stalnog boravka dobiva se rođenjem ili na druge legalne načine. Taj status pruža prava i obaveze. Slovenija je 1992. bila pravna sljedbenica Jugoslavije, zajedno s osobama kojima je odobren stalni boravak bez obzira na nacionalnost, spol, rasu ili religiju dotičnih pojedinaca. Temeljni egzistencijalni status Izbrisanima je oduzet bez ikakve zakonske podloge, pravnog akta ili obavijesti, već običnim telegramom!“ (Časopis za kritiko znanosti, domišljijo in novo antropologijo, 2008.).

Dana 26. lipnja 2012. Veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava, supranacionalni ili međunarodni sud osnovan Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava u Strasbourgu u Francuskoj, prosudio je da Slovenija nije pružila efektivne mjere koje bi Izbrisanima pomogle u reguliranju njihovog pravnog statusa. Slovenija se također uplitala u prava Izbrisanih na zaštitu privatnog i obiteljskog života. Rok za uspostavu kompenzacijske sheme od strane države bio je 26. lipnja 2013. godine. Kasnije je omogućena kompenzacija, no kao što je navedeno ranije u tekstu, taj iznos je neadekvatan, ako ne i sramotan. Dvadeset godina kasnije, Slovenija nije reparirala nekropolitičke mjere zahvaljujući kojima je tisuće ljudi viktimizirano na temelju etniciteta; dovedeni su pred potpunu socijalnu, političku i ekonomsku smrt, mnogi su bili izloženi ekstremnoj izolaciji, a mnogi su umrli ili nestali nakon deportacije iz Slovenije u vrijeme rata na Balkanu.

Europska unija neprekidno govori o sveopćoj demokratizaciji i liberalizaciji te o otvaranju prema demokratskim mogućnostima i potencijalima. Međutim, u stvarnosti smo suočeni s fašističkim tendencijama, javnim govorima prepunim rasizma i izljevima mržnje. Te tendencije postale su normalizirane i bez problema kohabitiraju s neoliberalnim kapitalističkim strojem koji je sramotno tolerantan prema društvenim i političkim procesima diskriminacije. Da bismo dobro razumjeli situaciju, moramo uzeti u obzir povijesne faktore i analizirati suvremene oblike fašizma u Europi i ostatku svijeta koji se skrivaju iza drugačije retorike. Suvremeni talijanski filozof Domenico Losurdo ističe da je, kako bismo shvatili povijesni i suvremeni imperijalizam, potrebno podržati analizu liberalizma (u ovom trenutku, neoliberalizam je glavna ideologija globalnog kapitalizma), kao i analizu kolonijalizma, koji tvori temelj zapadnjačkog imperijalnog bogatstva.

Odnos između kapitala i Države stoga je ključan za razumijevanje događaja kao što su međusobni odnosi supersila u razdoblju nakon Hladnog rata ili trenutna situacija u Europskoj uniji i njezin odnos s Rusijom i SAD-om, a da ne spominjem nove igrače na svjetskoj sceni – Kinu, Indiju ili Brazil. Moja teza je da je nakon 2001. neoliberalni globalni kapitalizam razvio dva različita oblika Države: državu-naciju i ratnu državu.

Što je ratna država? Nakon 2001. godine, s konačnim nastupom neoliberalnog globalnog kapitalizma, vojne mašinerije i nekrokapitalizma na svjetsku scenu, smatram da je Država neoliberalnog globalnog kapitalizma doživjela veliku transformaciju – iz nacije-države u ratnu državu. To je povezano s novom ulogom nacije-države u trenutnom globalnom sistemu akumulacije kapitala. Globalni kapital vrši pritisak na naciju-državu da bi odstranila pravno-političke prepreke koje onemogućuju bezuvjetnu mobilnost trans/multinacionalnog kapitala (istovremeno, neke druge granice se učvršćuju). To je jedna od glavnih funkcija zakonodavstva Europske unije. Civilizacijska misija stare buržoazije europskih kolonijalnih sila ukazuje na činjenicu da u srži EU nije dobronamjerna misija čiji je cilj pomoći bivšim istočnoeuropskim zemljama da “napreduju“, već je to dobar način za povećanje vlastitog profita uz pomoć učinkovitosti novog zakonodavstva nametnutog bivšim istočnoeuropskim zemljama. Europska unija u prošlosti je djelovala na temelju “džentlmenskih dogovora“ koji su prikrivali zabranjene transakcije i nasilne procese kolonizacije, a danas je taj proces zamijenjen putem “civiliziranja“ sa strane kapitala pravnih sistema bivših istočnoevropskih država.

Smatram također da ratna država, u svojoj vertikalnosti, funkcionira putem sile, nasilja i straha – ona je čista fašistička država. Međutim, koristiti povijesni fašizam kao referencu značilo bi pojednostaviti situaciju zato što bismo time zanemarili glavnu logiku dominacije danas, a to je logika ratovanja. Ratna država definitivno ima elemente klasičnog fašizma: suverenog vladara, narod, smrt kao upravljanje životom. S druge strane, tu je neoliberalni kontekst autonomije pojedinaca, što zapravo označava neoliberalnu slobodu da se bude individualni brend. Zato taj fašizam možemo upotrijebiti upravo za proces individualnog brendiranja. Santiago López Petit predlaže termin ‘postmoderni fašizam’ koji sterilizira Drugoga, odstranjuje konflikt iz javne sfere i neutralizira političko. Dakle, ratna država zapravo kao glavnu silu upotrebljava rat, a s druge strane uništava svaku društvenost putem procesa brendiranja i potpunog individualizma, koji je ustvari vrsta fašizma, i to onog postmodernog. Ne čudi da neprestano ponavljamo da globalni kapitalizam dovodi do depolitizacije. Postmoderni fašizam djeluje putem stalne samo-mobilizacije – uzmite, na primjer, mobilizacije nakon nastupa velikih glazbenih imena na svjetskim turnejama ili žalovanje za propasti slavnih brendova, bendova, pjevača.

Što je rasna država? Kao što sam već istaknula, nakon 2001. neoliberalni globalni kapitalizam razvio je dva različita oblika Države: naciju-državu i ratnu državu. Međutim, u tu predloženu konstelaciju potrebno je uvesti i treći oblik – rasnu državu – koja predstavlja svojevrsni most između nacije-države i ratne države. Kao primjer možemo uzeti stvaranje države Slovenije (iako se slične karakteristike mogu primijeniti i na druge bivše jugoslavenske republike koje su danas nezavisne države) i čin brisanja ljudi iz registra stanovnika. Ono što im se dogodilo pod okriljem nove države možemo opisati kao “osobito brutalni“ čin razvlašćivanja i “pregrupiranja“, a o ovim procesima govorila je Ann Laura Stoler 2011. u svojoj analizi fenomena rasne države u Zapadnoj Europi. Do toga je došla razmišljajući o tome kako se postaviti prema problemu izbjeglica i migranata. Slovenska država također nema povijest unutarnje imigracije iz i u bivšu Jugoslaviju. Potrebno je priznati postojanje “nevidljivih“ radnika svijeta ne samo u Sloveniji, već i u EU (koja je prešla s biopolitičkog na nekropolitički režim). Ti radnici su migranti, i to iz bivših jugoslavenskih republika, koji su podvrgnuti izrazitom izrabljivanju, diskriminaciji i segregaciji, u potpunosti su napušteni od strane slovenske države te im neprekidno prijeti deportacija. Benjamin Stora takve postupke naziva “etnorasnom regulacijom“.

Pokušala sam pokazati da u srži Slovenije, iako je stara samo dvadeset i nešto godina, leži rasizam, koji se primjenjuje u isključenjima, kršenju temeljnih ljudskih prava i diskriminaciji zajedno s izrabljivanjem – uzmite samo oduzeta prava Izbrisanih, LGBTQ populacije, nevidljivih radnika svijeta ili izrabljivanje migranata i drugih prekarnih radnika. Rasizam je ključan i za način na koji je Slovenija dobila svoju nacionalnu povijest; potiskivanjem povijesti umjetnosti i kulture stvorenih od strane intelektualaca migranata, gej i lezbijskih skupina i alternativnih pokreta.

Dana 3. ožujka 2015. slovenski parlament konačno je usvojio novi zakon o braku i obiteljskim odnosima prema kojem istospolni parovi imaju pravo na sklapanje braka i usvajanje djece. Usprkos žestokom protivljenju konzervativnih skupina i katoličke crkve, zakon je izglasan s 51 glasom za i 28 glasova protiv. Novi zakon proširit će postojeći, prema kojem istospolni parovi nemaju pravo na posvajanje djece. Na referendumu održanom prije tri godine Slovenci su glasali protiv proširivanja zakona, a predstavnici opozicije najavili su da će pokušati srušiti i novi zakon.

Već 1987., kada je s Frederickom Cooperom proučavala “tenzije u Francuskom carstvu“, Stoler je istaknula da tenzije proizlaze iz mreže koja “spaja liberalizam, rasizam i socijalnu reformu.“ Slično možemo ustvrditi i za Sloveniju – da je preuzela kvaziburžujski EU identitet kao lošu kopiju europske kolonijalne-države, pri čemu je brzopotezno (u samo dva desetljeća) spojila neo/liberalizam i rasizam te smetnula s uma bilo kakve društvene reforme. Ono što je potrebno jest postaviti rasizam kao središnju kategoriju unutar parametara apstraktne-države. Ne radi se samo o izricanju optužbi za rasizam i navođenju da je represivni državni aparat zaoštrio regulacije koje se tiču migranata i mladih druge i treće generacije (iako su posljedice rata protiv terorizma pokrenutog 2001. nametnule radikalizirani diskriminacijski postupak protiv onih koji su identificirani kao muslimani). Riječ je o razumijevanju rasizma i njegove strukturalne uloge u uspostavljanju Države. Riječ je o prepoznavanju činjenica da u Europi imamo potpuno konstruirani entitet rasne države i globalnog kapitalizma. Naš zadatak je, stoga, postaviti pitanje koje su to političke, ekonomske, društvene i kulturne (kao i diskurzivne) okolnosti koje su učinile toliko čitkima rasne koordinate nacije-države i rasne epistemološke koordinate suvremene neoliberalne globalne kapitalističke vlasti. Promjena je nastupila ne samo u vidu onoga što je poznato o rasističkim politikama, već u vidu njihove normalizacije u Sloveniji, Hrvatskoj i Europi općenito. Neprepoznata, ali ipak očigledna (iako poricana), rasistička prošlost se normalizira unutar drugih tema koje se tiču sigurnosti i zaštite u EU, koja u konačnici postaje ništa drugo nego tvrđava Europa u svom rasističkom epistemološkom kontekstu.