Izbrisani ili ljudi bez zakonskog statusa

Nedavno je u Sloveniji započeo izlaziti dvomjesečni besplatni časopis Reartikulacija s podnaslovom umjetničko-politička-teorijska i diskurzivna platforma, koji uređuje nezavisna skupina teoretičara, umjetnika i prevoditelja. Časopis je nastao iz precizne logike: preko umjetnosti, kulture, društva i politike posegnuti u slovenski prostor. Zašto je intervencija u Sloveniji, koja je nakon pada Berlinskog zida (1989.) i nakon deklaracije o nezavisnosti 1991. konačno postala demokratska država, uopće potrebna?

Administrativni genocid

Prijelaz Slovenije iz socijalističke republike unutar nekadašnje Jugoslavije u nezavisno liberalno kapitalističko društvo sa sobom je donio i sve “bolesti” suvremenog (neoliberalnoga globalnog) kapitalizma. S time su se u šesnaestogodišnju slovensku povijest upisali isključenje i evakuacija koji su, po jednoj strani, neposredno povezani s procesom “otetog umjetničkog, kulturnog i društvenog stvaralaštva” različitih ekonomskih, političkih, ideoloških i institucionalnih organa vlasti u Sloveniji, a na drugoj potresni i nezamislivi postupci koji predstavljaju jasan primjer kršenja temeljnih ljudskih prava u Sloveniji i Europi. Reartikulacija naglašava upravo te neuralgične i traumatične točke i polemizira ih da bi razotkrila protudemokratske i šovinističke težnje u Sloveniji i širem europskom prostoru.

Problematika koju je posebice važno dovesti na međunarodnu razinu i dalje je politizirati, odnosno neprestano uključivati u politički diskurs, dotiče se pitanja “izbrisanih”. Osam mjeseci nakon osamostaljenja, 26. veljače 1992., Slovenija je iz registra stalnog prebivališta izbrisala 28.000 državljana. To se dogodilo dosta vremena nakon što su neprijateljski odnosi između Slovenije i Jugoslavije prevladani, tako da rat nikako nije mogao biti opravdanje za oduzimanje pravnog položaja stanovništvu sa stalnim prebivalištem u Sloveniji. Pod tim, naime, mislimo na Srbe, Hrvate, Bošnjačke muslimane, albanske Kosovare, Rome i ostale stanovnike neslovenskog podrijetla iz drugih država nekadašnje Jugoslavije koji su mnogo godina, neki i desetljeća, živjeli i radili u Sloveniji. Ti su ljudi odjednom ostali bez službenog statusa, njihovi su osobni dokumenti bili poništeni i uništeni, ukratko, ostali su bez prava na posao, bez zdravstvenog osiguranja i, na kraju krajeva, bez prava na dostojan život. Tako masovno kršenje ljudskih prava koje je napravila slovenska država mogli bismo označiti na više načina: meki genocid, administrativni genocid, administrativno etničko čišćenje, civilna smrt, masovna denacionalizacija itd. Riječ je o oznakama društvenog i političkog isključenja u postupcima deteritorijalizacije i reteritorijalizacije tijela i života, koje danas već kao primjer navode udžbenici o suvremenoj biopolitici!

Takva politička gesta dovela je do toga da je oko 12.000 članova ciljne skupine (od ukupno 30.000) napustilo Sloveniju, a 18.305 “izbrisanih” koji su ostali ovdje živi razapeto je između dva oblika smrti: fizičke – jer bez dokumenata ne mogu djelovati – i simboličke, što je posljedica strahovitog psihološkog pritiska koji ti ljudi doživljavaju zbog isključenosti iz društvenog, obiteljskog i općenito javnog života.

Biopolitika isključivanja

Jasna biopolitička gesta “izbrisane” je potisnula u položaj denizen(a), odnosno “nepriznatih državljana” (engl. denied citizens), kako ih je označio Tomas Hammar.¹ Takvi oblici prevlasti nad “golim životom” nekadašnjim su političkim oligarhijskim uređenjima u tranzicijskim državama omogućavali da uspostave suverenu vlast koju su provodile nad državljanima, a danas neoliberalnim kapitalističkim društvima omogućavaju egzemplarno provođenje biopolitike. Kao što to pojašnjava Šefik Šeki Tatlić “Postsocijalistička i nekadašnja istočnoeuropska društva ulažu napor u prihvaćanje globalnog kapitalizma i svoju državu/gospodarstvo na to i pripremaju, no ne ‘vide’ u tome i terminalne procese uvođenja nejednakosti među ljudima i još veću klasnu raslojenost koju takav oblik uređenja donosi. Zahtjevi koje Europska unija nalaže državama u tranziciji, doživljeni su kao uvođenje tek različitih krajnjih tehnoloških postupaka, a uistinu se pod prividom uvođenja ‘tehnologija’ provodi i podržava ogromna gospodarska nestabilnost, proizvodi izrazita klasna raslojenost i otvara put usponu fašističko-nacionalističkih režima. Svjedoci smo beskonačnih političkih igsra koje utječu na neravnomjernu raspodjelu resursa i znanja u određenim lokalnim društvenim strukturama koje upravljaju cijelim tim procesom”.² Slovensku biopolitičku gestu možemo usporediti i sa sljedećim Tatlićevim objašnjenjem da je, istina, riječ o uvođenju “nerepresivne demokracije”, iako tek kao protumjera nekadašnjem “represivnom komunizmu”. Svjedoci smo oblikovanja fiktivne emancipacijske platforme koja u svjetlu post-modernističkih praksi djeluje kao nekakva kolektivna fantazma koja igra na kartu prihvaćanja od strane “Zapada” samo zato jer smo nekad bili “žrtve komunizma”.³

Ako se baš mora...

Godine 2003. slovenski se ustavni sud opredijelio za “izbrisane” i zahtijevao da im se prizna državljanstvo te da im se vrati status i prizna njegova valjanost od 26. veljače 1992. godine nadalje. Slovenska desničarska nacionalistička koalicija koja je trenutačno na vlasti suprotstavlja se odluci ustavnog suda. Vlada Republike Slovenije je krajem listopada 2007. predlagala nacrt ustavnog zakona o provođenju temeljnog ustavnog dokumenta o osamostaljenju i nezavisnosti Republike Slovenije u vezi s “izbrisanima”. S tim nacrtom sadašnja slovenska vlada kategorizira “izbrisane”, ponaša se prema njima krajnje diskriminatorno, odbacuje odgovornost državnih organa za njihovo “brisanje” i “odriče izbrisanima” pravo do povrata štete.

Umjesto da vlada “izbrisanima” vrati ukradeni život, ona uvodi još neustavnije, nezakonite i diskriminatorne mjere. Takav i predloženi nacrt kojim vlada želi “udovoljiti” Bruxellesu i EU, a koji su od nje zahtijevali da se pitanje “izbrisanih” razriješi prije slovenskog predsjedavanja Europskom unijom 2008. godine.

Ukratko, vladin nacrt ne znači samo uništenje golog života denizena (to jest “nepriznatih državljana”), nego, štoviše, i njegovo prisvajanje. Taj proces sebe predstavlja kao “kulturnu” praksu koja uvodi nove oblike života... i donosi još veće birokratsko razlikovanje, nejednakost i poniženje.

Reartikulacija jasno i vidno ispostavlja taj oblik krivice da bi različite političke, društvene i kulturne sile potakla na djelovanje.

Sa slovenskoga preveo Hajrudin Hromadžić.

Oprema teksta redakcijska.

Bilješke:

¹ Vidi Tomas Hammar, Democracy and the Nation State, Research and Ethnic Relations Series Dartmouth, Aldershot, UK, 1990.

² Šefik Šeki Tatlić, Post-Modal Reproduction of Power, Marina Gržinić, (ur.), Art-e-Fact: Strategies of Resistance, br. 3, 2004, objavljeno na internetu http://artefact.mi2.hr

³ Ibid.