Knjiga je nastala kao osvrt na istraživanje Žene u politici provedeno 2003., u kojemu je osamstotinjak punoljetnih građana Zagreba i okolice iznijelo svoj stav o nizu tema kao što su pravo na pobačaj, spolni/rodni sastav Sabora i parlamentarnih stranaka, ili potreba uvođenja kvota u vladajuće institucije
Testirajte se, čitajući naglas. Muškarac kaže: “I žena može biti sposobna kao i muškarac.” Zatim istu rečenicu kaže žena: “I žena može biti sposobna kao i muškarac.” Jeste li to učinili “neutralno” ili ste u čitanje upisali svoje stavove, predrasude, ironiju, (ne)sigurnost...? Koju ste riječ naglasili?
U najsvježijem naslovu Centra za ženske studije, knjizi Gyné politiké ili o političkoj građanki, članica četveročlanog autorskog tima Rada Borić ovako rješava gornji test koji si je sama zadala: “Da je odgovor na ovo pitanje dao muškarac, naglasak bi bio na kao (usporedbi), a da je žena dala odgovor, naglasak bi jamačno bio na i (jednakosti).”
Ovakvo je razmišljanje lajtmotiv knjige koja je nastala kao osvrt na istraživanje Žene u politici provedeno 2003., u kojemu je osamstotinjak punoljetnih građana Zagreba i okolice iznijelo svoj stav o nizu tema koje su se od upotrebe gotovo već izlizale, a za koje ipak još nismo spremni reći da su prožvakane, riješene i zrele za reciklažu. Pravo na pobačaj, spolni/rodni sastav Sabora i parlamentarnih stranaka, potreba uvođenja kvota u vladajuće institucije, samo su neke od njih. U skladu s naslovom, rođenim iz prkosnog poigravanja s Aristotelovim konceptom zoon politikon, koji čovjeka (muškarca?) definira kao društveno i političko biće u opoziciji prema privatnom svijetu kućanstva (rezerviranog za žene?), prilozi u knjizi interdisciplinarno i svestrano analiziraju kako građani percipiraju žene u politici, daju pregled karakterističnih ženskih problema u tranziciji i seciraju pitanje legitimnosti političkih institucija i povjerenje u njih.
Temelj teorijskim ogledima i izazov na koji su Marjeta Šinko, Biljana Kašić, Mica Mladineo i Rada Borić kompetentno odgovorile, čine dakle stavovi ispitanika – sudionika istraživanja iz 2003. Neki od njih ofenzivna seksistička i homofobična obojenost čini urnebesno smiješnima, drugi su smiješni zbog očitog dubokog nepoznavanja teme o kojoj njihovi autori pokušavaju oblikovati stav. Tako jedan ispitanik na pitanje Biste li kao predsjednicu države ili premijerku rado vidjeli ženu?, kategorički odgovara negacijom, nadopunjujući je još i komentarom Jer je muško muško, nije popišana baba.
Za razliku od ovakvih odgovora (koji su, na sreću, prilično rijetki), istraživanje je u globalu pokazalo da nadmoćna većina Hrvata ipak želi vidjeti više žena u Saboru i Vladi. Dalje, 47,1 posto ispitanika smatra da postoje ženska pitanja koja se moraju riješiti političkim putem, a ta su prije svega nasilje nad ženama, njihova reproduktivna prava te jednaka plaća za jednak rad. Dvostruku opterećenost (poslom i obitelji) kao moment diskriminacije prepoznaje dvotrećinska većina javnosti. Na pitanje mogu li muškarci pravedno zastupati i ženske interese, 45,5 posto svih ispitanika daje niječan odgovor, a u toj brojki, sasvim očekivano, žene sudjeluju većinskim postotkom.
Kako i same u predgovoru priznaju, autorice je iznenadila ovako visoka razina osviještenosti spolne/rodne problematike u Hrvata. Jednostavno, preoptimističnima se čine ovi postotci. Čini se da se takvi rezultati mogu pripisati činjenicama da je istraživanje provedeno u najurbanijoj sredini u zemlji, da je ženska populacija – zbog veće kooperativnosti u ispunjavanju ankete – zastupljenija u uzorku, te da je uzorak nešto obrazovaniji od prosjeka. Da bi se, dakle, od ovog suhog istraživačkog materijala dobila pouzdana slika, bilo je potrebno zaorati duboko ispod prividno idilične površine. Na intrigantan je i svjež način to učinila Rada Borić u svom prilogu Spolom nasuprot bespolnoj politici, uvjerljivo i argumentirano tvrdeći kako je vrednovanje već upisano u jezik te, polazeći od te tvrdnje, jezično-stilskom analizom obuhvatila spontane verbalne reakcije ispitanika na pitanje o ženama u politici. Rezultat je mnogo manje optimističan, ali i mnogo bliži stvarnosti: prikrivene je patrijarhalne licemjere izdao vlastiti jezik, pa se pokazalo da iako većina ne bi (tobože) imala ništa protiv premijerke ili predsjednice, ipak na kraju zaključuju da je politika muški sport, i da nije namijenjen popišanim babama.