Izjava u vezi s problemima Književne enciklopedije

Okolnost da sam dosadašnji radni vijek proživio u nekonfliktnoj sredini, tj. na Odsjeku za komparatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu lišila me je borbenosti kakvu kadšto uočavam u svojih kolega o kojima znam da su pri potrazi za radnim mjestom bili drukčije sreće. Stoga me duboko uznemiruju nesuglasice koje se u Leksikografskom zavodu već više godina javljaju oko Hrvatske književne enciklopedije, projekta radi kojega sam postao izvanjskim suradnikom Zavoda, uspostavivši usku suradnju s urednikom enciklopedije Velimirom Viskovićem i s njegovom redakcijom, kojoj još pripadaju gospođe Vesna Vinchierutti, Jasna Bašić, Ana Diklić, Vesna Bartaković i kolega Tomislav Šakić. Kad sam započeo suradnju s tim kolegicama i kolegama, vjerovao sam da prijateljsko ozračje koje je među nama vladalo od početka nije ograničeno na radne sobe gdje su se odvijali naši sastanci, nego da je svojstveno cijeloj ustanovi. Nažalost, moj početni optimizam uskoro su opovrgnule napetosti do kojih došlo u odnosu između naše redakcije i uprave Zavoda.

Naravno, jasno mi je i prihvatljivo da su oko stručnih pitanja i znanstvenih projekata moguća neslaganja i sporovi. Međutim, u ovom se slučaju sukob mišljenja nije odvijao kao prava stručna polemika, u kojoj stranke nejednakih pogleda sjednu za stol, iznesu svoje argumente te se nastoje dogovoriti. Radilo se, zapravo, o jednostranim očitovanjima i potezima uprave kojima se osporavao nacrt enciklopedije, njezin izvorno planirani opseg, pa i njezin smisao. Pritom je nelagodu izazivala i okolnost što je uprava favorizirala manje-više posredan oblik komunikacije s redakcijom: najprije preko tajnice projekta, gospođe Vinchierutti, a poslije i preko komisije sastavljene upravo u tu svrhu.

Intervencije i prigovori uprave izazivali su u redakciji loše raspoloženje i svojim sadržajem, jer su dovodili u pitanje bitne atribute izvornoga projekta i otežavali njegovu izvedbu. Kad smo posao započinjali, naš se projekt vodio pod naslovom Enciklopedija hrvatske književnosti, a očekivalo se da će dovršeno djelo zapremiti dva sveska enciklopedijskoga formata. Vjerovalo se također da će to, s obzirom na opseg abecedarija, veličinu članaka i izbor suradnika, biti ambiciozan strukovni projekt. Isprva mi se činilo da oko nacrta postoji konsenzus svih zavodskih instancija koje o njemu odlučuju, uključujući i upravu. Ali, ako je tada i postojao, uprava ga je ubrzo opozvala i nametnula revizije izvornih zamisli. Ponajprije, projekt je, bez našega udjela, preimenovan u Hrvatsku književnu enciklopediju, što nije ekvivalentno prvobitnom naslovu, a stvara i nedoumice u vezi s namjenom djela. Slijedio je zahtjev da se enciklopedija objavi u jednom svesku, i to u leksikonskom formatu, što je u očitu neskladu s odobrenim brojem redaka (220.000). Probni prijelom prvih članaka zorno pokazuje koliko se tom odlukom devalorizira trud uložen u pisanje i redakturu članaka: članci su tiskani fontom koji se čita s naporom, bibliografije se ne mogu čitati bez povećala, a ilustracije su veličine poštanskih maraka. Daljnji potezi uprave nametnuli su redakciji jedva održiv tempo izvedbe i složen način rada (istodobno obavljanje redaktorskih i korektorskih poslova), a posebno je teško pala prekomanda gospođe Vesne Bartaković, koja se bavila upisivanjem redigiranih članaka, na dužnost izvan redakcije.

Stizali su nam i drugi slični zahtjevi i prigovori, većinom indirektni. Dapače, s vremenom su se počeli zgušnjavati i intenzivirati, pa mi se njihova eskalacija na kraju učinila posve iracionalnom te mi zasličila na prepreke kakve u bajkama antagonisti postavljaju protagonistima: hajde da od Carigrada do Mletaka sva kaldrma bude od zlata; pa, kad je zahtjev ispunjen, hajde da uz tu kaldrmu rastu od zlata jabuke itd. Naravno, ti su zahtjevi u kolegica i kolega izazivali nedoumicu i tjeskobu, pa sam u ambijentu koji je u početku odisao elanom i vedrinom doživio depresivna raspoloženja svih okupljenih, vidio suze i stisnute pesti. Ukratko, bio sam svjedok osjećajima i izljevima kakvima život u profesiji nikada ne bi smio davati povoda.

Sve bi još ipak bilo koliko-toliko u redu, ili barem u skladu s našim institucionalnim folklorom, kad bi stvari stajale tako da se problemi o kojima sam govorio mogu riješiti određenim korekcijama odnosa između redakcije i uprave. Pomalo, međutim, izlazi na vidjelo da su nesuglasice oko naše enciklopedije dio širega konfliktnog stanja u Zavodu. To stanje upravo postaje javnom temom, čime se smanjuje mogućnost da se konflikti rješavaju dogovorno. Kako svjedočim ovom izjavom, o sukobu između uprave LZ i redakcije Hrvatske književne enciklopedije obaviješten sam iz prve ruke i u njemu sam nedvosmisleno svrstan. Onaj veći sukob, njegove fronte i stajališta njegovih antagonista poznajem zasada površno, u mjeri manjoj od one koja bi mi dopuštala da se o njemu izjašnjujem u javnosti. To, dakako, ne znači da sam prema njemu ravnodušan.