17.5.2007.

Slađan Lipovec  

Izlazak

Vozeći bicikl po periferiji neke metropole, jače se može doživjeti tempo kojim ona živi nego što je to moguće u samoj njenoj jezgri. A o tzv. provinciji da i ne govorim: ona je lice grada. Gradska suvremenost potvrđuje se danas samo u provinciji.

Neven Ušumović, Ekskurzija

Jasni oblici grada rasplinjavali su se pred nama, poprimajući nekakve neprepoznatljive obrise.

Ne samo da smo dugoročno otupljivali s godinama, nego se istovremeno sve oko nas mijenjalo i u mnogo kraćim a bržim ritmovima primordijalnih poriva, koje baš i nismo bili spremni slijediti, i sve smo manje nalazili prilike za izlazak. Priče o internetskom dobu ovdje su zvučale kao čisto bulažnjenje, jer svi smo se osvjedočili da poruke ratnih bubnjeva putuju višestruko brže nego informacije nošene elektronima, a život koji se odvijao oko nas nije bio i naš. Gotovo neprimjetnim ali postojanim procesom prilagodbe uvjetima ekosistema povlačili smo se, a jedna od rijetkih mogućnosti što su nam preostale za okupljanje bila je kino predstava. Toliko rijetkih – “zbog nedostatka novca u gradskoj blagajni”, a ustvari zbog gluposti, ali i promišljene gramzivosti određenih političkih subjekata koji su suludim projektima, pred očima svih, prali velike pare – da je kod nas poprimila status maloga praznika.

U kinu se nalazimo gotovo oduvijek, još od matineja crtanih filmova na koje su nas starci dovodili, do ovih sasvim nasumičnih prikazivanja kad nas se skupi toliko da se, kao na obiteljskom okupljanju, svi međusobno izrukujemo, usput komentirajući film čija je premijera održana bar godinu, dvije prije nego u našemu malome gradu. Odgleda se – naravno, kako tko i gdje tko stigne – nešto u metropoli, nešto doma na videu ili DVD– u, ali svi obavezno dođemo kad se zaleti nešto u domaće kino. U periodima za kojih sunce potpuno izblijedi plakat prije nego se pojavi novi slijedimo davno ustaljene navike.

S Vatroslavom, s kojim se najčešće viđam, imam već stalan ritual: dogovor SMS– om gdje ćemo se naći i psihički se pripremiti za bijesne lisice dvadesetog stoljeća, desetak minuta prije početka smo pred kinom da kupimo karte jer, naravno, nema opasnosti da ćemo zateći velik red pred blagajnom.

– Nego veliki nered – nadovezuje Vatro, dobrano naložen. Stignemo još zapaliti i cigaretu, i pozdraviti se sa svima, i sve to. Kad zazvoni za ulazak, kao da odgađamo užitak, svi čekamo da uđemo zadnji, kad se raziđe gomila, pa tako petnaestak nas čekamo jedni druge, kino– operater čeka nas sve.

– Šta je, zašt si mi to podrapo, pa kak ću sad gledat film – viče Vatro Trgaču Karata.

– Gle ti te reklame, pa to su već povijesni dokumenti – kada već u mraku  izabiremo sjedišta, padaju prve primjedbe i uživljavanja.

– Vrti... vrti... vrti, vrti, vrti, vrti…

U takvoj se, obiteljskoj atmosferi razvija radnja. Ako je donekle zanimljiva, ili to neki nisu gledali, donekle se i utišamo. Donekle, i samo privremeno.

– Ma, vidi ti ovu fotografiju, to je iznad kanskih standarda – javi se Filmofil kad zabljesne kakav krupni plan grudi Demi Moore.

– Šta je, majmune, te to vraća u djetinjstvo, je l’ ti nije to mama pokazala?! – iz mraka ga sasiječe Mirna.

Pričalo se da su njih dvoje nešto mutili zajedno, ali ja ne znam ništa. Ne zna ni Vatreni, pa šutimo. Šute i ostali, u kinu je ona fina tišina sastavljena od krčkavih zvukova iz zvučnika i pomalo nervoznog cviljenja stolica koje su u ovu dvoranu postavljene davno prije nego smo mi počeli dolaziti.

Najbolje je, a i to se uvijek događa, kad naleti kakav selotejpom zalijepljen rez od kakvih petnaestak minuta, i to baš usred nadahnutoga govora prije završnog fajta koji se, zahvaljujući priručnoj montaži na licu mjesta, pretopi u geometrijski pravilno postrojene bijele križeve, tako da oni koji film nisu pogledali prije ne mogu dokučiti tko je na kraju pobijedio, a tko je to postrojen pod ledinom. Ili u «antologijskoj sceni prepunoj ustalasanih emocija, strasti, hormona i njima uzrokovanih izlučevina, kao krajnjim rješenjem ontoloških dvojbi junaka, koji se, dakle, prikazuju ponajprije tjelesno okarakterizirani»¹.

Tad svi poludimo i damo si oduška:

– Vratite nam pol para!

– Gle gadova, kradu nam ispred očiju!

– Privatizirali su nam najbolju scenu.

– He– he– he.

– Prokleti cenzori!

– A šta su to cenzori, nešto nalik na senzore il’ na menzure?

– Cija, snajko, cija... upropastili su pola sveta.

Poslije filma, da sredimo dojmove, Vatro i ja se obično zadržimo u predvorju s Trgačem Karata. I on je oduvijek stalan dio naše kino avanture, samo je zelenu vojničku jaknu zvanu vijetnamka ili đubretarka zamijenio maskirno obojenom, kao i obično užica nas koji cvjetić za pljugu, a mi mu damo i za dvije, kad imamo. Nešto je mršaviji, pogled mu je pomalo tuplji, od alkohola i rata, kao da izražava, vidio sam ja filmova kakve vi nikada nećete vidjeti. Jabučica mu je isturenija i izvodi neki svoj perverzni ples pod mlohavom kožom dok nam se, kao, ispričava.

– Jebi ga, dečki, pa vidite i sami kakvu su nam kopiju poslali. Ko zna  gdje se sve to odvrtjelo dosad.

* * *

Korzo se pružio pred nama kao na kičastoj razglednici, a sve su te Photoshopom dotjerane slike samog centra provincije s tupom samouvjerenosti postavljene na web stranice ogledalo nakaradnog neukusa.

I korzo je oduvijek tu, samo su ga malko uredili. Dali su sasjeći kestene, zaravnati zelene trake sa strane šetališta, ”da unesu dah svježine i ponovljenosti”, a šljakeri su sve po propisima, baš prije lokalnih izbora, nasipali slojem kamena, slojem drobljenog kamena, slojem tucanika, slojem betona, i na kraju prevukli finom glazurom crnog asfalta, pa sada kamo god stignete, po masnim se crnim tragovima razaznaje odakle dolazite.

Sredinom korza protegnuo se bizaran red svjetiljki nasađenih na tubinge² zavarene u obliku slova T, premazane sivom temeljnom bojom.

Na kopanjama³ između tubinga u koje je valjda trebalo biti posađeno cvijeće, ali se to još uvijek nije dogodilo, plavim je sprejem bilo napisano NABILDANE BABE i ANA SE NAJELA ČVARAKA PA NE SMIJE VAN, a crno, kistom povučeno krakato U bilo je zakačeno za ta dva grafita, kao rukati crijep držalo se da ne propadne. Na uglovima, tamo gdje se već parkiraju automobili, kočili su se, kao poker kečeva, zaslužni građani, crkvenjaci i junaci iz povijesti. Okrenuti prema središtu, oni su nadgledali gužvu na korzu za sajmenih dana, kad je on i ispunjavao svoju glavnu funkciju bivajući poprištem cvjetanja krasnog kramarskog mentaliteta – koji je lijepo opisivao još gospodin Krleža – ovdašnjih ljudi koji i nemaju razvijenih potreba za šetnjom, osim ako im to nije prilika da se dobro istračaju ili da nekome nešto podvale. Osim toga, u vrijeme izvođenja tih javnih radova na periferiji je, u rezidencijalnoj četvrti zvanoj Beverly Hills, gdje počinje prvo selo, niknulo nekoliko luksuznih kuća jarkih boja okruženih fontanama, sirenama, labudovima i patuljcima, za današnje zaslužne građane.

Pod jednim od tih namrgođenih, serijski odljevenih svetaca kakvih ima u gotovo svakoj provinciji klinci su nogama šutirali praznu plastičnu bocu od kole i urlali od smijeh

– Vidi ti te klince gdje pljugaju, oni se ni ne skrivaju – primijetio je

Vatreni.

Cugali su vino iz kanistera i domahivali nam kad su nas opazili. Ustvari, domahivali su njemu, jer ja baš i nemam neke veze s tim mlađim generacijama, oni ne zalaze u kino, oni briju druge filmove. Ali bar briju, veli Vatroslav, oni jedini od grada čine malo življi krajolik. Frizure su im pažljivo raskuštrane i natapirane. Zelene su i ljubičaste boje.

– Je l’ vas to mame farbaju? – pita Vatreni, neodređeno koga.

– Da, tvoja me mama farba. Svaku večer kad te pospremi spavat – veli

mu jedan od njih – il’ kad te pusti malo van. A otkud vi?

– A eto nas slučajno. Iz kina – odgovaram ja jer Vatro već gasi vatru u sebi tekućinom iz kanistera – a sad smo krenuli nešto i popit, samo još da odlučimo kamo.

Mali je čik džointa zavitlao u dugome luku.

* * *

Skupljanje po kafićima, što je bilo neizostavnim dijelom naše kulture življenja, odavno je prestalo biti nešto gdje bismo se mogli osjećati opušteno. Zalaženje u pojedini kafić ovisilo je o dvama, međusobno povezanim uvjetima: tko radi i kakva se muzika pušta, a kako se – između rosnih cajki uživo i narodnjaka s radija, između atavističkih urlika i najbezličnijeg i besramno prekopiranog popa, ili, kako veli Vatreni, kad i najveći naši rokeri rokću narodnjake – nije imalo što birati, klinci su našli varijantu pijenja i pušenja na otvorenom, a mi nismo znali kamo bismo sa sobom.

Grad u kojem smo haračili godinama, u kojem smo još kao klinci nakon kina išli u disko i na rok večeri, u kojem nas je za gotovo svaki ugao vezala neka uspomena, taj grad je postojanim procesom poseljačivanja postao odvratno i magleno mjesto, kao gledano kroz sivu očnu mrenu starca iz devetnaestoga stoljeća, u kojem jedino što se događalo bile su smotre vojske, svadbe i pogrebi, sve nabijeno domovinskom notom i prošarano pucnjevima.

Dom umirovljenika, popularni penzić, baš i nismo zamišljali kao mjesto u koje ćemo zalaziti, bar ne prije penzije, a mi još nismo našli ni posao, ali nije to bila loša varijanta. Naprotiv, penzioneri nisu bili glasni i opasni gosti, oni su većinom kibicirali kakav interni šahovski meč ili kartali belu, a oko deset svi se kupili kućama, tako da nije bilo opasnosti da se tu naklati nekakav kreten koji započne vrtjeti runde za sve, postajući sve glasniji i neugodniji s brojem popijenih žestica, da bi na kraju izvadio pištolj i repetirao ga kad netko spomene riječ koja prenijeta alkoholiziranim neuronima krivo zazvuči u takvoj šupljikavoj glavi. Kako je penzić u podrumu stambene zgrade, pružao je pravi osjećaj undergrounda.

Kad smo se spustili niz stepenice, dočekao nas je poznati glas.

– O, kakav je ludi vitar vas donija – uzviknuo je Barba.

U prostoriji su svjetla bila prigušena i sa šanka je, dolje na kraju stepeništa, ispod velikih crnih brkova, zasvjetlucao njegov osmijeh, a mi smo se odmah osjetili kao da smo kod kuće. Barba je takav, njega svi vole. Ne samo zato što nikad ne pazi na crtu baždara, nego toči po mjeri čovjekove žeđi, i uvijek ima strpljenja razgovarati s najrazličitijim tipovima ljudi. Ne znam je l’ se njegova žena čudila ili se osjećala strašno ponosnom na njega kad bi njih dvoje s djecom izašli u šetnju nedjeljom predvečer, a svi bi ih od prvoga dana kako su došli u ovu zabit – i klinci i glavonje i mi i najrazličitiji tipovi alkosa i primjerci pomalo bivših života – pozdravljali i zaustavljali se da malo porazgovore s Barbom, a on bi svakome dobacio, pola u zajebanciji, a pola ozbiljno, neku opću sitnicu, koja je djelovala prisno kao da ih oduvijek poznaje. Uvijek je nosio plave Carrera traperice opasane vojničkim opasačom i bijele, besprijekorno bijele majice, koje su se na njegovoj tamnoj koži isticale kao u reklamama o deterdžentima. Znajući koliko je u ovome gradu koji to zapravo i nije važna svaka pripadnost grupi, teško je zaključiti da su ga svi cijenili baš zbog te njegove različitosti. Barba u sebi ima ono nešto, za što svi znaju da postoji, ali nitko to, pa ni ja, a bogme ni Vatro, ne zna točno objasniti. Jednostavno, s takvim se čovjekom osjećaš dobro. A Vatro i ja smo se stvarno osjećali dobro. Izgledalo je da će večer završiti bolje nego smo se mogli i nadati – neobavezna čašica razgovora i lagana zajebancija, dok penzioneri mrmljajući komentiraju posljednji šahovski potez.

* * *

Kad smo na šanku dopili prvu litru bila su 22 sata. Vijesti su bile u znaku sporta. Sportsko– mafijaški bosovi počeli su si međusobno otvoreno prijetiti putem medija. Njihove su fufljave i neandertalske prijetnje ispunjavale najistaknutije rubrike. Poznati nogometni reprezentativac I. Š. (29) pak nije prijetio. On je nekog F. K. (19) pred svima dobrano namlatio u vlastitom disko klubu. Predsjednik vlade je komentirao zabranu igranja četrnaestogodišnjem srpskom dječaku na memorijalnom nogometnom turniru u čast Domovinskog rata. Između nepodnošljivo dugih zamuckivanja i nije se dala razabrati njegova izjava.

– Kad im je dok je imao četri godine jebo majku, kak bi mu dali da igra! – rekao je Vatreni.

– Ali nisu ni ovi prije deset godina pitali tko ima četrnaest godina, tko četiri, a tko četrdeset – Barba se nadovezao s priličnom zadrškom.

Zašutjeli smo, znali smo da je ovo najgluplji smjer kamo je razgovor mogao skrenuti. Barba je natočio gemište iz nove litre, kucnuli smo se i nagnuli do dna. Pri kraju vijesti, u rubrici savjeti, poznata nutricionistkinja koja se potpisivala u muškome rodu savjetovala je slušateljima da pojedu bar dvije voćke dnevno.

– Prve žege ukuhavaju mozgove – pokušao sam nasloviti ove vijesti sa Stojedinice.

– Jebo ti to!

Bilo nam je gorko u ustima kao da smo glodali koru s voćke poznate nutricionistkinje. Barba je ugasio radio. Potočio je nove gemište. Bilo je to najbolje rješenje. Stajali smo i pijuckali u tišini. Ali ne zadugo.

U konobu su se najprije sručili grleni pijani glasovi plemenskih ratnika, a zatim su se niz stepenište doklatarili i oni. Otkuda oni u ovome filmu, pomislio sam, jer plemenski ratnici nemaju nikakve veze s filmom, oni žive u vremenu još davno prije njegova izuma. Rade na bauštelama, nedjeljom idu na misu, a poslije tog se opijaju po birtijama. Napadaju u čoporu, a kad nema nikoga kog će iznakaziti, potuku se međusobno. Na kraju se međusobno izgrle i dobro se isplaču. Odani su najstarijemu ili najjačemu u plemenu, bespogovorno ga slušaju i slijede.

Kada su ušli, četvorica bauštel– ratnika i njihov plemenski vrač, pročelnik za društvene djelatnosti u našemu gradu, umirovljenici su se krenuli kupiti doma. Nisu se zamarali s plaćanjem, jer gotovo svi piju na knjigu, dok ne stigne penzija. Kad je Barba krenuo za njima zaključati, niz stepenice su se sručili i klinci. Žicali su ga da im da pelinkovce, da lakše zaspu.

Barba je plemenskim ratnicima najprije odnio pet vina i voda, za svakog po litru, kako su naručili, a zatim je i klincima natočio peline na plemenski račun. Vatreni, on i ja nismo bili u rundi, imali smo još oko pola litre. Klinci su napušeni prepričavali neke svoje fore, a plemenski su ratnici pričali o ratu, o neprijateljima, o vjeri i o politici. Kad su popili treći litru, započeli su s pjesmom.

– Pij to pa idemo – rekao sam.

Večer je bila uništena. Samo tako. Rez.

Ratnici su ustali i zagrlili se kad su četvrti put počeli zavijati himnu.

– Uključite si shuffle – dobacio im je jedan od klinaca dok su se ostali valjali od smijeha – malo ste monotoni.

– Štas reko – ratnici su u trenu prekinuli himnu i zanos.

– Ma, ništa, samo vi repajte – otpovrnuo je klinac kroz tišinu koja je u

trenu postala ledeno napeta.

– O mamu ti jebem krepanu – zaletio se najpijaniji ratnik i zviznuo

Malom šamarčinu. Začuo se žestok pljesak kad je dlan udario u lice, a malom se zelena irokeza zanjihala kao grane pod udarom vjetra.

– Odjebi od klinaca, majmune – Vatreni je bio čisti plamen, skoro sam ga zaboravio u tom izdanju. Ratnik ga je gledao malim pakosnim očima. Poznavao sam ga još iz đačkih misa. Znao sam taj pakosni pogled kad bi ga koji od starije braće istukao prije nego bi ušli u crkvu.

– Šta, ne razumiješ hrvatski? – namignuo sam mu. Znao je i on mene, da sam bio najbolji na vjeronauku. Dovoljno da mi se ni ne približi, a kamoli da me dotakne. Svejedno, tišina je bila duga kao ledeno doba. Gledao sam kako ću dohvatiti najbližu pepeljaru i zviznuti ga njome u čelo, pa kad padne nogom ga razvalit u bulju, pa opet, i opet, i opet. I opet.

– Komunjaro⁴ – bilo je to najgluplje i ujedno jedino što je uspio sročiti, ali dostatno da budem siguran da neće krenuti.

– Alo, momci, pa znate se oduvijek – i sada je Barbin glas djelovao umirujuće i blago – ajmo to popit pa leć. A sutra ponovo radit.

– E, e – složili su se i pijani ratnici.

– A ti, mulac, dolaz vamo – pozvao je plemenski vrač, društveni pročelnik, siledžiju – e jesi mi se ti napalio. Ko jarčić, ma vidi ti njega.

Klinci su skupljali sitniše za peline i kretali van. Pozvali su nas na džoint.

– Dok popijemo ovo do kraja – rekao sam – taman dok smotate.

Popili smo gotovo nasilu, pozdravili se s Barbom, a kada smo izašli, klince je već murija trpala u maricu.

– A šta s nama? – viknuo je Vatro.

U zraku je iza njih ostao još samo miris trave, a i on je ubrzo nestao, dok su se iz penzića kao iz duboke prošlosti čuli potmuli glasovi, to su plemenski ratnici ponovo bili u fazi pjevanja.

– Jebo te, koja vremena – pomalo se gasio Vatreni – još ćemo stvarno morat brijat samo po doma.

U ovakve zabite kotline, kao da se i sama Zemlja namjerno ovako oblikovala i iz utrobe izbljuvala neprohodne masivne planinske granice ponad ljudi, rijetko kad dopre vjetar s otvorenih prostora.

Ali kratki su iznenadni zapusi zamirisali po soli.

Svjetiljke su se zaljuljale i zgasnule, ponoć.

Trg se kao more valjao pod našim pomalo klecavim nogama, mrak je bio dubok i gust.

To se nad nas spuštalo ljeto.

Pravo vrijeme za bijeg.

Bilješke:

¹Kako je zapisao filmski kritičar D. M. u jednom nedjeljnom Večernjem listu od prošle godine – tad smo Vatro i ja bili u fazi pamćenja i prepričavanja suludih citata na kavama koje smo ispijali u neograničenim količinama između žestokih pijanki. Moj omiljeni citat bio je iz jednog suvremenog hrvatskog romana: “Iz crnoga mrkloga mraka začuo se topot konjskih kopita – bio je to moj otac.”, a Vatro je više volio novinarstvo, i njegov je broj jedan bio gore naveden ulomčić.

² Tubing, lijepa riječ nezabilježena u rječnicima hrvatskog jezika, podrijetlom iz engleskog, jest okrugla željezna cijev s navojima na krajevima za spajanje koja se koristi na bušotinama nafte, ali domišljatom prenamjenom služi i kao stup javne rasvjete.

³ Kopanj/a ž je, veli Veliki rječnik Vladimira Anića 1. plitka posuda (po tradiciji drvena, rad bačvara) iz koje se napaja stoka; valov, kopanj 2. plitka drvena posuda za umivanje, korito. Živost jezičnog organizma najbolje ilustrira domišljata provincijska logika u prenamjeni funkcije određenih predmeta i time pridavanju riječima novih značenja, pa bile to i obične kopanje. Baš zahvaljujući ovima postavljenima na korzo seljaci su pokupovali ogromne količine tih posuda, od čega je najviše koristi imala pročelnica za kulturne i društvene djelatnosti, ujedno i menadžerica i vlasnica tvrtke za trgovinu građevinskog materijala Grad.rad koja ih je i ponudila gradskoj vlasti u kojoj je radila na otkup, kako bi te posude krasile središnje šetalište, vjerojatno ni ne znajući kakvu je reklamu postigla kod seljaka.

⁴ Tako su me u životu nazvali još jednom, mnogo kasnije, kad sam se zaposlio u jednom od najvećih hrvatskih medija, u njemačkom vlasništvu. Snizili su nam honorare i produžili smjene, kao da se novinarstvo radi na smjene, što nisam htio potpisati. Glavni me se urednik fino napsovao, znajući da je najbolje oružje nekog etiketirati i poniziti ga pred svima, ali nije mi to rekao u oči: nek idem pisati pričice ako mi se ne sviđa, da mu je pun kurac tih komunjarskih sranja. Baš kao da smo u Americi, gdje se komunizma boje kao samoga vraga, ili u pripizdini iz koje sam mislio da sam napokon pobjegao, a ispostavilo se da se ustvari nikamo nisam ni maknuo, baš kao što sam za dva tjedna, kad je trebalo platiti ratu kredita i stan, potpisao ugovor, i kao što ću ga potpisivati sve dok će na naplatu stizati nove i nove rate.