21.4.2005.

Olja Savičević Ivančević  

Izlet u Shoppingland

tema broja

Putovanje je jedna od onih čarobnih riječi koje pripadaju stvarnom svijetu. Čim je izgovorimo, u stanju je premjestiti našu svijest u prostore u kojima smo bili ili tamo kamo bismo željeli poći. Bilo da se radi o simboličnom putovanju, istraživanju, hodočašću bilo turističkom pohodu, putovanje je bilo i ostalo jedna od omiljenih tema svjetske književnosti. Bez obzira na pretpostavku da je današnji turist sve manje avanturist tj. da, kako je primijetila Theresa Hubert, “ulicu i sve što po njoj luta i što na njoj živi počinje doživljavati kao kazalište”¹, čežnja za putovanjem ostaje zajednička gotovo svim ljudskim stvorovima, podjednako kao i želja i najsićušnijeg Odiseja za povratkom domu. S porastom moći da se krene na dalek put (koja se naravno, odnosi na debljinu lisnice, ali, dodala bih, i na razvoj prometala), organiziranim paket-aranžmanima, brdom vodiča koji putniku namjerniku mogu ponuditi klasično turističko obrazovanje, čarolija nije izgubljena, jer putovanje uvijek nosi šarm nepredvidljivosti, nešto što će se dogoditi mimo zacrtanog plana i to baš tebi.

Stvarno putovanje ima velik literarni potencijal, jer ono živi u pričama, u prepričavanju, i zato je samo pitanje vremena kada će neki novi drukčiji putopis (možda primjerice poput putopisa Roberta Pauletića) ovaj žanr s književne margine gurnuti prema središtu književnog zanimanja. Mislim da nije previše smjelo prognozirati, jer se poklapa s općeturističkim stampedom. Danas, kad se konkretno putovanje događa mnogima, ti isti mnogi možda ne žele književno traganje za zlatnim runom, nego ih zanima npr. kako je putnik Goethe doživio Rim, a kako putnik Josif Brodski Veneciju. Za one mlađe naći će se ponešto opušteniji pristup žanru i kulerskije lokacije kao što su kod već spomenutog Pauletića Nepal i Brazil.

Vrsta putovanja o kojoj zapravo želim pisati vratit će nas na samu marginu i putovanja i putopisa, na temu koja je čak i u vodičima svedena na puko nabrajanje, koja dakako, banalizira čaroliju o kojoj smo govorili, ali nas nedvojbeno vodi u samo središte življenja. Na buvljak!

Termin shopping ili naški rečeno šoping, kupovanje po dućanima, do nedavno se u Hrvatskoj i ostalim zemljama bivše Jugoslavije, odnosio isključivo na kupovanje u inozemstvu. U vrijeme socijalizma u kojem je jedan te isti artikl popunjavao tri metra police u samoposluživanju, modno osviještena mladež, a i oni stariji, preko grane su uglavnom odlazili po traperice u Trst (ako im netko nije bio pomorac ili gastarbajter). Naravno, bilo je i onih sretnika koji su zahvaljujući poznavanju stranog jezika i u svrhu usavršavanja istog, mogli otići vani na nekakav privremeni posao tipa čuvanja djece. Tako će Ljerka Damjanov-Pintar u svojim putopisnim opažanjima i prisjećanjima s putovanja 1954. zabilježiti:

Bila sam gotovo pet mjeseci izvan zemlje pa sam mogla uvesti garderobe koliko sam željela. Kad sam kod kuće sve raspakirala, okupila se cijela obitelj i čudila se količini i divila se kvaliteti. Zbog toga sam odlučila sljedeće godine ponoviti svoje putovanje.

Gotovo u pravilu jednodnevno, šoping putovanje, koliko god na prvi (i svaki sljedeći?) pogled izgledalo literature nedostojno ili čak sterilno u literarnom smislu, osiguralo je sebi jedan golemi pripovjedni prostor u usmenoj predaji, u svakodnevnoj priči. Pa iako je o putovanjima toga tipa pisao malo tko i iako čitajući hrvatske putopise možemo doći do zaključka da naši putopisci baš nimalo ne držahu do stranih dućana (za razliku od restorana i kavana!), šopingovanje je na ovim prostorima naraslo do fenomena koji se baš i ne da prešutjeti s obzirom na to da je između ostalog postao i dijelom pop kulture. Mnogo je lakše prodrlo u jedan drugi svijet teksta, onaj namijenjen filmu i pop-rock glazbi.

Tako će se nekad sarajevski bend Zabranjeno pušenje, s nostalgijom prisjetiti:

Bilo je to dobro vrijeme

Sve na kredit, sve za raju, jarane,

U auto naspi čorbe

Pa u Trst po farmerke...

Pankeri iz Pule KUD Idijoti u pjesmi Benzin, bejzbol i rok-en-rol “prašili” su upravo na temu šoping putovanja:

... Pula – Trst autoputom stižem

U shopping lagano ukližem

Ja mogu shoppingovat dan i noć...

Treba pojasniti zašto ovdje govorim isključivo o šopingu u domaćem smislu i okvirima. Tema kupovine nerijetka je u zapadnoj literaturi, pogotovo u kakvom ženskom štivu, a s obzirom na to da je riječ o izrazito potrošačkom društvu, bit će toga i više. Međutim, nas ovdje zanima šoping kao fenomen i kao putovanje, a te dvije kvalitete vezuju ga uz one zemlje u kojima je bilo nemoguće ostvariti “neobuzdanu” upovinu na zavičajnom teritoriju, jer jednostavno nisu postojali uvjeti za to. Trebalo je, dakle, putovati na Zapad. I kolikogod to putovanje bilo kratko (polazak u 01.00 u Trst, povratak u 13.30 u Zagreb ili Split, svejedno) i posvećeno samo jednoj trivijalnoj svrsi mahnite opskrbe odjevnim predmetima i kojekakvim potrepštinama, ono sadrži gotovo sve odlike pravog putovanja.

Tu je promjena sredine u prostoru i u socijalnom okruženju. To nije bio samo put u drugu zemlju, nego s obzirom na stupanj moći novčanika većine građana bivše države na brdovitom Balkanu, često jedini način da se ode s one strane, put u drugi društveni sistem, u obećanu zemlju rebatinki, farmerki ili traperica. Istok je putovao na bliski Zapad da ponese kući komadić njegove osobite egzotike (jer limenka Pepsi-Cole bila je za desetogodišnjakinju iz malog mista upravo to).

Na jednom drukčijem (pro)putovanju, virtualnom, krstareći, dakle, Internetom, ako kliknete na šoping, između ostalog možete pročitati i ispovijest stanovite Latice:

Samo jedna rečenica iz mog dnevnika iz osamdeset i neke (imala sam nekih 8 godina, uglavnom niži razred osnovne): ‘...Kad sam došla doma, čula sam da će mama iz Trsta (prije toga je prekriženo Graza- dvije shopping meke Zagrepčana) doći u 10 h. I došla je! Donijela je (za mene i sestru): svakom po jedne trapke, pet Milki (2 mliječne i 3 od lješnjaka), 5 brooklyn žvaka i Nesquik, a u njemu igricu Nesquik game! Jeee! Kak sam sretna!’

I tako je Trst ipak ostao “naš”, kao fascinacija Zapadom, kao vrata tog istog Zapada, pa makar to bila i vrata dućana.

Prije nego što se vratim ovom gradu Sveva, Sabe, Foa, o kojem su pisali Magris i Tamaro, naši Nemčić i Bego, a eto i Latica iz Zagreba na svoj način, dotakla bih se vrlo kratko jednog drugog fenomena.

To su žene putnice.

Kao što su “unutrašnja perspektiva i prikaz interijera vrijedili kao specifično žensko područje na putovanjima”², tako je, čini se i sa šopingom na putovanjima.

Uvaženi Antun Nemčić opisat će venecijanske Caffe Quadri i Florian u kojima se “srče teja, kava, čokolada... sladoled oli limunada”, a Milan Begović će svoj put po Italiji zapamtiti i po odličnoj caffe espresso koju je u Anconi popio s piscem Mariom Puccinijem, ali samo je gospođa Pintar u Putovanjima i ogovaranjima našla za shodno da uz umjetničke i gastro-delicije raznih krajeva u kojima je bila, sladokusno nabroji i delikatese druge vrste koje je kupila u Milanu:

Ovom prilikom, moram priznati, nisam vidjela ni muzeje, ni Posljednju večeru Leonarda da Vincija već samo trgovine i robne kuće. Kupila sam predivni zimski kaput od kamelhara, bež boje, s krznenim ovratnikom, cipele, čizmice, suknju, twin set i jednu model haljinu. Kad sam se u njoj pojavila u razredima, učenice su umjesto u knjige buljile cijeli sat u moju odjeću (str.51).

To ne mora buditi ništa manje apetita od nabrajanja i opisivanja što-sam-sve-dobrog-pojeo&popio-na-putu, a kojeg je krcata ne samo putopisna nego lijepa književnost općenito, pa i poneki strip³.

Da bih se ogradila od kabinetskih putopisaca koji služeći se vodičima putovanje izmišljaju za pisaćim stolom, osjećam potrebu priznati da nikad nisam bila ni u Trstu, ni u Grazu, da nisam hodočastila ni u jednu od mitskih šoping meka, ali jedno čisto šoping putovanje u Anconu i obližnji Pesaro, te usputno šopingiranje u Londonu, Parizu i više puta po raznim gradovima Italije, daje mi svojevrsno pravo onoga tko o temi govori i iz neposrednog iskustva. Pravo budi rečeno, jedino su praške trgovine obuće i odjeće bile pošteđene susreta sa mnom, ali Prag je to bogato nadoknadio u svakom drugom smislu.

Uistinu ne znam kako i zašto nisam išla u Trst, jer išli su svi, i taj moj propust ljudima zvuči podjednako neobično kao kad netko iz Rijeke npr. nikad nije bio u Zagrebu. Mislim da je jedan od razloga i taj što mi sam šoping nije bio dovoljan motiv.

Svi su pričali o Trstu i nitko nije pričao o Trstu. Nitko nije pričao o Trstu gdje “sve vri i gori, žari i plamti, gvožđe se lijeva, i mišice snažne trzaju se...”, gdje je “...sraz mora i kopna, sjevera hladnog i toplog juga, razbojište triju kultura, triju svjetova”⁴, o “njegovoj nezgrapnoj ljupkosti” i njegovim “rukama previše velikim da bi mogle pokloniti cvijet”⁵, o blistavom kaštelu Miramare koji je načinjen od bijelog istarskog kamena i “u čije je salone navraćala povijest”⁶ ili o tome da su Devinske elegije nostalgija ostala od tršćanskog Duina; da je njegova Piazza della Unita najveći trg Italije, a u njegovim kavanama postojano živi tradicija čitanja, pisanja i diskutiranja, pa je i sam Joyce, za svojeg desetogodišnjeg življenja u Trstu, navodno, pisao svoje knjige u kavani San Marco. Nitko nije spomenuo da je probao putizze ili presniz. Ali ja ne vjerujem da nisu osjetili taj miris bogate i smirene Europe. Prije će biti da zaokupljeni prepričavanjem svojih zgoda i nezgoda sa šoping ture nisu stigli ili htjeli priznati da Zapad drukčije miriše (ne baš na truli kapitalizam) i kad izađeš iz butige. Jer, svi su zapravo hrlili kupiti malo tog Zapada, a mirisi, boje, tradicija ne daju se odnijeti u vrećicama.

No, Trstu je izgleda, suđeno da bude centar trgovine. U prvom stoljeću p.n.e. keltsku su nastambinu pokorili Rimljani i nazvali je Tergeste – ime koje dolazi od sanskrtske riječi terg, što znači tržnica.

Pa će i duhoviti Nemčić Gostovinsky u dijelu svojih Putositnica koji je posvećen Trstu, zabilježiti:

Odavle pa ća do pijace delle Legne (drvenika), proteže se Corso. Ovdje najveća živahnost vlada. Tu su izloženi najznamenitiji proizvodi obrtnosti (razumijeva se inostrani, jerbo Trst osim rozolije, voska, sopuna i nekojih na brodarstvo spadajućih malo što proizvađa); nu što je u ovoj ulici zanimljivije negoli sve bižuterije i drugi nakiti zalihosti, to su ljepotice koje ovuda robu rado razgledavaju za da ih opet drugi gledaju...” (prema D. Duda: Putopisi)

U novinskoj putopisnoj reportaži iz pera književnice Tatjane Gromače najprisutniji inozemni itinerarij hrvatskih romantičara – Italija⁷, zadobio je sasvim novo lice; hrvatskih motiva ima na svakom koraku:

To je tršćansko tlo, obilježeno nekim nevidljivim biljegom, za proteklih desetljeća bilo vazda vezano za “naše” ljude, koji su ondje žvakali svoje sendviče, izuvali cipele i ležali u siromašnoj tršćanskoj travi okruženi raskoši Giovannijevih vrećica. Bila je to realizacija nepisanog postulata jednodnevnog turističkog ponašanja – nakon uspješne kupovine, navlačenja novih traperica u oznojenom kolodvorskom WC-u (stare su, također po pravilu, završavale u najbližem kontejneru), lijegalo se u park, kako bi se u miru božjem provelo još ono malo preostalih inozemnih sati... (Trst i nokat, Feral Tribune)

Svrha i razlog Gromačinog odlaska u Trst je zapravo traganje za izgubljenim vremenom, jer Trst je u zadnjih nekoliko godina “izgubio na važnosti” kao centar šoping putovanja, jer ljudi mogu sve više kupovati doma. Zapad je, napokon stigao na istok, tako da u Trst još uglavnom odlaze tek oni koji se žele jeftinije opskrbiti odjevnim predmetima kakvih ima napretek i kod nas. A došlo je i do nekih drugih neobičnih promjena. Dalekoistočnih:

U Trstu se ta kritično visoka vikendaška koncentracija našeg življa smanjila na nešto razumniji broj... Nekoć dominantne predstavnike našeg roda i jezika zamijenili su oni kojih ipak ima nešto više – Kinezi...

Struktura tipične tršćanske šoping priče je vrlo jednostavna i izgleda ovako: put – dolazak – premetanje po trgovinama – odmor uz hladni i suhi obrok u parku – povratak.

A priča je upućena, jasno je, onima koji su u zlatnim godinama ljubavi šoping turista i tršćanskih dućana, posjećivali više puta mitski grad, da bi ih na isti podsjetila, ali i ukazala na mjesto gdje smo bili i gdje smo dobrim djelom još uvijek – na autobusnom kolodvoru Zapada, u strahu od vlastite nemoći (siromaštva, neznanja) da mu se približimo, zalutamo u koloplet njegovih ulica, razbaškarimo se po restoranima, pa i po dućanima, ali onima skupim, najboljim. Da od šopingaša postanemo ono što su strani turisti kod nas.

U Kronici o našem Malom mistu Miljenka Smoje zanimljiva je epizoda Veliko putovanje koja govori o odlasku glavnih junaka u Trst u šoping. Ovdje donekle nailazimo na obrnutu situaciju od one u kojoj autor koristi svoj ili tuđi nefikcionalni tekst u pripovjednim tekstovima fikcionalne naravi⁸. Poznate su Smojine reportaže iz raznih mjesta, a koje su izlazile u  Slobodnoj Dalmaciji. Među njima, sjećamo se i onih o odlascima u Trst, koji su ipak bili više inspirirani nekim drugim pobudama, nego samim šopingom. Ipak, moguće je da je Smoje dio iskustava s tih izleta prenio u ovaj tekst.

U Smojinom tekstu dominira pripovijedanje, a opisi su tek kratki prijelazi od jedne do druge zgode.

Upravo tako i jest na šoping-putovanju, nema mnogo predaha ni razgledavanja, sve se događa u skladu s motom shop till you drop.

Pa, iako će društvo iz Malog mista, za razliku od velike većine jednodnevnih šopingaša, čak nakratko odsjesti u hotelu (ipak je riječ o mjesnoj eliti – direktoru hotela, liječniku, partijskoj funkcionarki i gospoji starog kova), način njihova putovanja uvjetovan je od samog početka što ekonomičnijim iskorištavanjem vremena. Staro je pravilo šopinga – ne gubi vrijeme na putu, zaustavljaj se samo zbog najnužnijih potreba, jer što imaš više vremena, energije i novca kupit ćeš više stvari. Formula je to bez ijedne nepoznanice.

Direktor hotela Roko i njegova Anđa Vlajna, najtipičniji su šoping-turisti u ovom četvercu. Skorojevići socijalističkog sistema (ne previše drukčiji od skorojevića bilo kojeg vremena, prostora ili društvenog uređenja) pravi su poklisari svoje domovine i pioniri ovog putničko-trgovačkog fenomena, koji će tek za koju godinu postati dostupan i običnom, malom socijalističkom čovjeku:

– A ča jemate od ditinje robe? – pitala je Anđa prodavačicu koja je, ne razumivši riči, gledala u nju ka lešani mol. – Prevedi jon, Roko- zapovidila Anđa.

– Ne mogu Anđo, ruke me bolidu od velikog prevođenja... (Kronika o našem Malom mistu)

Naravno, šoping-putovanje neposrednije ovisi o novcu od ostalih načina putovanja, jer je trgovina njegov direktan povod. Bez novca nema šopinga. Međutim, nije sve bilo baš tako jednostavno, pogotovo u prvim poslijeratnim desetljećima. Putnička moć bila je ograničena višom silom, a granice te moći su se određivale – na granici, pa su se naši ljudi koristili već udžbeničkom putničkom snalažljivošću, švercajući devize pri odlasku, a kupljenu robu pri povratku.

Dakle, carina/carinici su ona prepreka na putu koja ovdje ispunjava ulogu suparnika ili protuaktanta (pseudosuparnika ili pseudoaktanta), što je, s obzirom na svrhu putovanja i potpuno očekivano. Sa žanrovskog gledišta, ovo je još jedna sličnost fikcionalnog teksta o putovanju s pravim putopisom, što može značiti i to da šoping-putovanje ima uistinu sve odlike pravog putovanja uz, naravno, neke svoje već navedene karakterističnosti.

 

I naposljetku – povratak. Međutim, šoping putovanja ne završavaju baš s povratkom kući. Onaj tko o njima piše, završava tamo gdje je uglavnom sretno prešao granicu, a onaj koji prepričava ne prestaje sve dok u njegovu ormaru postoji ijedna uspomena na jednodnevni izlet u Shoppingland. U izgubljenu Zemlju čudesa.

Bilješke

¹ Iz teksta Annegret Pelz: Penelope i prijestupnice

² A. Pelz:Žene na putovanju

³ Na pamet mi padaju Asterix, Tajanstveni Alan, Veliki Blek, Alan Ford...

⁴ M. Bego: Niz našu obalu

⁵ Umberto Saba

⁶ Predrag Matvejević

⁷ Italiju su opisali Nemčić u Putositnicama, Veber Tkalčević u Listovima o Italiji, Kukuljević u Putnim uspomenama, ali i Matoš, Kamov, Begović i Batušić, kao i likovnjaci Oton Iveković i Ljubo Babić

⁸ Begovićevo Hodočašće u Loreto i dio o conte Simeoniju u Gigi Barićevoj; Krležin opis ulaska u Moskvu i dijelovi Povratka Filipa Latinovicza; Pogled u Bosnu Matije Mažuranića i Smrt Smail-age Čengića” Ivana Mažuranića