Izmaštaj istinu da bi preživio

Roman Povijest ljubavi kojim je 32-godišnja književnica, Njujorčanka židovskog porijekla Nicole Krauss osvojila američke čitatelje i kritiku, objavljen je krajem 2006. godine u Profilovoj biblioteci Femina, u prijevodu Anje Jović.

Na početku romana stoji posveta: “Jonathanu, mojem životu”, koja je u Americi postala ishodištem jedne zgodne zabune, zlobe ili stereotipa. Muškarac koji je za Nicole Krauss velik kao život, ustvari je njezin dvije godine mlađi suprug, Jonathan Safran Foer, također iznimno uspješan pisac. U njegovoj drugoj knjizi proze Extremely Loud and Incredibly Close (a i Krauss je ovo tek drugi roman, nakon debi-bestselera A Man Walks Into A Room iz 2002. godine), pažljivi su čitatelji otkrili niz zapanjujućih sličnosti s romanom Povijest ljubavi; čak je detektirana plava vaza koju oboje u svojim romanima spominju. Mediji su odmah stali prozivati raspisani bračni par za “očitu kolaborativnost”, pri čemu je, dakako, suptilno ali dovoljno jasno, Kraussovoj dodijeljena uloga prepisivačice. Foeru su pak počele stizati čestitke na “slatkoj postmodernističkoj šali” prema kakvima je i ranije pokazivao sklonost.

Život zasićen gubicima

Ako je i nerelevantna za Povijest ljubavi, ta pričica o nonšalantnom guranju autorice u nimalo primamljivu kategoriju “žene uspješnih muževa” vrijedna je pozornosti. Fenomen literarnih parova – a takvih su osim Kraussove i Foera predstavnici još i Salman Rushdie i Marianne Wiggins, Paul Auster i Siri Hustvedt, Ayelet Waldman i Michael Chabon… - redovito postoji na štetu žene. Tako se i nad Nicole Krauss bila nadvila prijetnja od zataškavanja, zagušivanja, preziranja. (Kao da joj i već i glupava etiketa ženskog pisma nije dovoljna.) Uglavnom, Nicole Krauss je zanijekala tu “kolaborativnost” u pisanju, a u intervjuima odbija odgovarati na pitanja o mužu.

Kad jednom krenu, stereotipi si sami stvaraju put. Čitatelj, koji ne ljubi lahku žensku književnost poput one iz pera naše Lane Biondić ili Nine Skorup, vjerojatno se neće ni zaustaviti na ovoj knjizi; odbit će ga površni razlozi – slika na omotu knjige (crvene ruže na bijelom jastuku – totalno biondićevski), to šećerasto “ljubav” u naslovu, pa i to što je roman objavljen u biblioteci sugestivna naziva “Femina”, koji zvuči kao ciklus ljubića iz Glorije. (Upućeni znaju da su posrijedi vrsni naslovi kvalitetnih inozemnih spisateljica, poput Margaret Atwood ili Angele Carter.) I sama sam nevoljko, s deficitom entuzijazma i strpljenja uzela ovu knjigu u ruke. Kadli tamo – iznenađenje.

Elegantno i bez forsiranja, Krauss je uspjela postići onaj efekt koji je Italo Calvino – mislili smo, nenadmašno – ostvario romanom Ako jedne zimske noći neki putnik: u pomno razrađenoj kompoziciji, u kojoj se priče jedna za drugom rastvaraju kao babuške - u trenutku kad neka od fabularnih linija postane ludo zanimljiva, prekine je druga, nova, još intrigantnija, a čitatelj ostane rastrzan između žaljenja za prethodnom pričom i žudnje za raspletom sljedeće.

Roman otvara ispovijed ekscentričnog starca Lea Gurskyja, Židova koji je za Drugoga svjetskog rata izbjegao iz Poljske i sad u smećem zatrpanom samačkom stanu u New Yorku čeka smrt. Gursky je sav sazdan od rituala. Jednom dnevno kucka o radijator kako bi jedinom prijatelju Brunu, susjedu na katu iznad, dao do znanja da je živ: ne želi da ga stanari pronađu mrtvog danima poslije, vizualizira svoj smrdljivi leš. U trgovini namjerno rasipa novčiće po podu i dugo ih skuplja tromo puzeći, kako bi ga prodavač upamtio: boji se nevidljivosti. Obuzet smrću a opet tako razoružavajuće smiješan i drag, Leo uvodi čitatelja u svoj svijet. U Ich-formi, kakvom je uz nekoliko iznimaka napisan cijeli roman, Leo Gursky otkriva, komad po komad, svoj život. Taj je život zasićen gubicima na koje se do duboke starosti nije naviknuo, naprotiv, rupe koje u njemu zjape, dovele su ga do ruba turobnog postojanja. Izgubio je domovinu, s njome i korijene; potom je tako iščašen, stranac u Americi, izgubio Almu, jedinu ženu koju je volio (i koja se kao u Balaševićevoj pjesmi udala za drugoga, misleći da su ga nacisti ubili u Poljskoj), a s Almom i sina koji nikad nije saznao da mu je Leo otac. Izgubio je i rukopis romana Povijest ljubavi što ga je u mladosti napisao i posvetio Almi; a tek na samom kraju, kad su pomrli svi čije je postojanje za njega imalo smisla, saznaje kako je ustvari taj roman objavio pod svojim imenom neki njegov zaboravljeni prijatelj pisac.

Ekscentrični likovi

Dobro pisanje u prvom licu ono je kojemu vjerujemo, koje je prisno i osobno iako nije autobiografija. Leu Gurskyju vjerujemo: čitatelj suosjeća s njim zato jer on ne traži suosjećanje, a priča je samo toliko mračna koliko treba da do izražaja dođu proplamsaji blještava duha. Rečenicama koje su kratke, često istrzane na po jednu-dvije riječi (Ali. Ipak.), Leo katkad genijalno ekstrahira srž neke pojavnost; ljubavi, prijateljstva, najčešće smrti. I života: “Istina je ta stvar koju sam izmislio da bih mogao živjeti”, kaže na jednom mjestu.

I drugi likovi u romanu, (postmodernistički promišljeno nazvanom po Leovu zagubljenom rukopisu koji na kraju i poveže razbarušene fabularne linije u jednu homogenu proznu tvar), izmišljaju svoju istinu koja ih drži živima. Druga važna pripovjedačica, 14-godišnja Alma, izdanak njujorške židovske obitelji, vodi dnevnik o odrastanju bez oca i piše ondje kako mlađeg brata hrani izmišljotinama o očevu heroizmu, kako bi ovaj ostao “normalan”. U majčino se ime (dakle, skrivena lažnim identitetom) dopisuje s piscem čiju knjigu njegova majka prevodi – zato jer je žarko želi riješiti tugaljive usamljenosti. Alma je i sama, poput Lea, ekscentričan lik: vrlo samostalna tinejdžerica koja tek otkriva ljubav i požudu, sumanuto proučava očeve knjige o preživljavanju u divljini i otrovnim biljkama, pasionirano skuplja noževe i kompase. Njezine se monološke dionice izmjenjuju s Leovima, glasovi starca i djevojčice ritmizirano kontrapunktiraju u skladu, ali bez one predvidljivosti koja je uobičajena nuspojava romana pisanih u toj maniri.

Opsjednutost riječima

Almin poluinfantilni jezik neobično je uspio, jednostavan i linearan, a bogat slikama i živ. Za ilustraciju, nasumično odabran odlomak, kraj poglavlja Potraga za nekim tko najvjerojatnije ne postoji: “Vratili smo se u Mishin stan. Otišla sam u kupaonicu, koja je mirisala na parfem njegove sestre i bila puna sivkastog donjeg rublja njegova oca što se sušilo na užetu. Kad sam izašla, Misha je u svojoj sobi, golih prsa, čitao roman na ruskom. Sjedila sam na njegovu krevetu i čekala da se istušira, listajući knjigu na ćirilici. Čula sam da romori voda i da on pjeva, ali nisam razabirala riječi. Kad sam spustila glavu na Mishin jastuk, osjetila sam njegov miris.”

Nije slučajno da svi likovi u romanu pišu: Leo, Bruno, Leov sin Isaac, Alma, njezin brat Ptica, čak i njezina majka, nagrađivana prevoditeljica. Oni su svi opsjednuti riječima, to im je jedino sredstvo za rasplitanje zamršene mreže nesporazuma, prešućenih istina, šekspirijanskih zabuna, u kojoj su se svi našli.

Na kraju, zajednički nazivnik. Povijest ljubavi je skladno, delikatno, a ambiciozno i zahtjevno štivo, roman koji igra i na razum i na osjećaje i kojim je autorica zavrijedila da je se poštedi neinteligentnog svrstavanja u koš sa spisateljicama ljubića i, još gore, plagijatorica uspješni(ji)h supruga. Šteta što Foerov roman nije još preveden na hrvatski (tek je u rujnu objavljen u SAD-u) pa se ne može argumentirano govoriti o njezinoj ili njegovoj nadmoći u pisanju - ali ovako, subjektivno, začudilo bi me da je iz istog kućanstva proizašlo nešto što je uopće vrijedno usporedbe s Poviješću ljubavi.