Da bismo bolje razumjeli ulogu hipermedije u vizualnoj antropologiji, molim vas osvrnite se na svoje hipermedijske projekte iz devedesetih kao što su Maasai Interactive i Yanomamö Interactive. Kako ste zamišljali hipermedijsku etnografiju u kontekstu tadašnjeg tehnološkog napretka i vlastitih antropoloških interesa?
Hipermedija me privlačila kao mogućnost vođenog putovanja kroz veliku bazu podataka; vodstvo korisnicima omogućuje doziranje količine informacija, a sama baza ostaje na raspolaganju i za daljnje smjerove istraživanja. Na radionici i prezentaciji koje ću održati u sklopu ETNOFILm festivala, pokušat ću pokazati pristupe koji korisnicima olakšavaju da se suredotoče i motiviraju za istraživanje linkova bez nametanja ispravnog načima čitanja. Yanomamo Interactive nudi mogućnost samo-vođenog istraživanja jednog vrlo kratkog etnografskog filma putem hiperveza. Pretpostavio sam da će potencijalni korisnici biti već dobro upoznati s prvotnim filmom, a zbog želje za dubinskim proučavanjem, zanimat će ih i moje multimedijsko seciranje vlastitog filma. Zato i nisam osjećao potrebu dodavati pripovjedača svakoj sekundi CD-a. S druge strane, Maasai Interactive sadržava i brojne dokumentarne snimke koje nitko prije nije vidio, a korisnici ne znaju unaprijed kako će se priča razvijati. Zbog toga ih je trebalo poticati da nastave, a ja sam im omogućio pripovjedača čije je vodstvo motiviralo korisnike da slijede temeljne priče, ali i istraže linkove za koje nisam želio pružiti nikakvo dodatno usmjeravanje.
Prošlo je više od dvadeset godina od pojavljivanja prvih vizualno-antropoloških hipermedijskih projekata. Ako uzmemo u obzir recentnije prakse i trendove u vizualnoj antropologiji, koje promjene primjećujete po pitanju primjene hipermedije?
Na radionici ću razmatrati i nazadovanje hipermedije nakon njezinog kratkog uzleta prije dvadeset godina. Pretraživanje mreže, naglo širenje Googleovih slika, Wikipedije, Facebooka i društvenih mreža pridonijelo je pojavi učenja potaknutog “znatiželjom”. Takvo učenje obilježeno je besciljnim lutanjem bespućima informacija koje odvlače pažnju istraživača. To malo antropološke hipermedije koja još uvijek postoji na mreži teži demonstraciji beskonačnosti linkova kroz koju nismo vođeni uputama jednog autora/istraživača. U antropologiji se takva voditeljska uloga vrlo rijetko javlja, osim u vidu autorstva ako su u pitanju antropološke knjige i članaci. Osim toga, kod interaktivnog ili nelinearnog pripovijedanja, korisnost vodstva specifičnog za linearne autorske pristupe, žrtvuje se principu spontanog i slučajnog istraživanja sadržaja. Na taj način drastično se reducira i antropološka sposobnost provođenja te najvažnije – obrazovne – zadaće.
U svojoj knjizi Future of Visual Anthropology: Engaging Senses, Sarah Pink ističe da budućnost vizualne antropologije djelomično ovisi i o tome koliko će se u praksi primijenjivati novi vizualni i digitalni mediji i tehnologije. Međutim, film je ipak još uvijek prevladavajući način istraživanja. Kako, dakle, opisujete odnos između filma i hipermedije? U svojem tekstu Beyond Ethnographic Film iz 1993. godine objašnjavate da filmski oblici ne udovoljavaju zahtjevima znanstvenika. Kakav je vaš stav danas? Koja je uloga filma u vašoj aktualnoj praksi?
Iako volim stvarati i gledati filmove, vjerujem da film ispunjava samo neke od brojnih zadaća antropologije. Film govori srcu pa se gledatelj zainteresira i suosjeća na način na koji to ne bi mogao čitajući knjige ili novine. Emocionalno obrazovanje je ključno u svijetu u kojem vlada militantni rasizam. Hipermedija u antropologiji može iskoristiti sposobnost filma da dopre do srca, ali jednako tako ima mogućnost da emocionalno potresnu sliku podvrgne strogom akademskom proučavanju. Prednost hipermedije leži u sposobnosti spajanja tekstualnog i filmskog medija, a na taj način se zadovoljava i um i srce, odnosno i antropološke emocionalne i analitičke zadaće na mnogo učinkovitiji način no što bi to mogao svaki medij zasebno.
Antropolozi stvaraju više filmova i duže filmove no ikada prije. Pojava jeftine opreme za video produkciju i montažu otvorila je mogućnosti za mnoge nove eksperimentalne radove. Međutim, jeftina oprema ne može udovoljiti izazovima dobre naracije kao i odgovornom interpretativnom i etičkom stavu u stvaranju antropoloških filmova. Rad, stručnost, disciplina i duboko razumijevanje predmeta istraživanja nisu nikada prestali biti nužni elementi dobrih filmova u antropologiji. Prema mišljenju većine vizualnih antropologa to se može postići tek nakon godina prakse i učenja. Kada se to jednom postigne filmaši su ipak u edukativnom smislu još uvijek ograničeni vremenom prikazivanja filma ali i limitiranim pamćenjem gledatelja. Ne možemo očekivati da ćemo prenijeti jednako znanje jednosatnim filmom i knjigom koja zahtijeva dva dana čitanja. Ne možemo očekivati da će ljudi ponoviti nešto vrlo suptilno što su čuli samo jednom u filmu, kao što ne možemo očekivati ni da će ponoviti nešto što su samo jednom pročitali. Razumijevanje dolazi iz opetovanog učenja. U najboljem slučaju, film će potaknuti ljude da požele više učiti.
Već više od dva desetljeća radite u Tanzaniji na edukaciji o AIDS-u koristeći se metodama primijenjene vizualne antropologije. Možete li mi reći nešto više o metodologiji i medijima koje koristite u tim edukativnim programima?
Moja najnovija antropološka produkcija ne uključuje hipermediju. Posljednjih šest godina na filmovima surađujem s nekoliko Masaija u Tanzaniji: koproduciramo i razvijamo obrazovne video programe za ruralne i urbane stočare u Tanzaniji. U tome sam bio posebno nadahnut južnoafričkom inicijativom pod nazivom STEPS for the Future (KORACI za budućnost) koja je producirala nekih 36 obrazovnih filmova o AIDS-u na 18 afričkih jezika. Ipak, svoj sam prvi film o AIDS-u snimio prije dvadeset i tri godine. Moja se strategija, tada i danas, temelji na načelima Paula Freirea koji smatra da se obrazovne i društvene promjene mogu potpomognuti izvana, ali da je duboko osobno razumijevanje rezultat dugoročne razmjene između učenika. Tanzanijske filmove koje je snimila moja skupina prikazujemo u manjim grupama lokalnog stanovništva, nakon čeka slijedi razgovor koji traje mnogo duže nego li film koji je ustvari samo poticaj za diskusiju. Takvi razgovori imaju edukativni potencijal, a potiču i kulturne promjene. Drugi aspekt freirijevskog pristupa jest taj da mi, tvorci filmova, ne znamo kako riješiti velike probleme već potičemo ljude da o njima razgovaraju. Mi pozivamo naše gledatelje za doslovno “kliknu ovdje” i odluče što je potrebno učiniti dalje.
Vaš najnoviji film, Chairman and the Lion, koji će biti prikazan na ETNOFILm festivalu u Rovinju, bavi se problemima s kojima se trenutno suočava masajski poglavica u jednom tanzanijskom selu, a film je nastao u suradnji s ljudima iz tog sela. Vidite li ovaj film kao primjer zagovorništva u vizualnoj antropologiji? Koje su bile glavne strategije koje ste razvili u dijalogu s lokalnim Masajima?
Moj zadnji film, Chairman and the Lion, bio je, ponovo, suradnja s masajskim starješinom Frankom Ikayom čiju smo svakodnevicu u jednom tanzanijskom selu tematizirali u filmu. Snimam i proučavam masajska plemena, s prekidima, već 30 godina, a radio sam uglavnom sa svojom producenticom Kelly Askew koja puno bolje od mene poznaje regiju u kojoj smo snimali. Kelly proučava načine iskorištavanja zemlje i promjene koje su Svjetska banka i ostale multinacionalne organizacije unijele u ruralnu Tanzaniju. Film je zamišljen više kao etnografska biografija nego kao rad iz primijenjene antropologije. Pa ipak, zahvaljujući poglavici Franku i njegovoj osviještenosti o problemima seksizma, nepismenosti i migracije koji utječu na zajednicu, njegova će priča biti poticaj na razgovor s drugim masajima na okolnom području. Najviše bi se uspjeha polučilo, u ovome kontekstu, kada bi se film prikazivao manjim skupinama koje bi ga zatim mogle razmatrati. Došli smo do zaključka da moderator skupine treba održavati smjer razgovora, ali ne smije dominirati razgovorom. Žene često nisu sklone javnom iznošenju mišljenja u prisutnosti muških starješina pa se uglavnom dešava da je isključivo ženska ili pak samo muška publika sklonija prodrijeti u srž stvari.