Između neosvojenih perspektiva i urušenih vrijednosti

Osudili ste tzv. “ledeni park”, klizalište u parku na Trgu kralja Tomislava, instalirano u sklopu Adventa u Zagrebu 2014. godine i potaknuli tribinu društva povjesničara umjetnosti na kojoj je to kvalificirano kao teška povreda kulturnog dobra...

 To je vandalizam i surova uzurpacija s ciljem izvlačenja profita iz spomeničke sredine bez ikakve nadoknade. Još od sredine 1990-ih Zrinjevac se u različitim prigodama pretvarao u sajmište, koje je odande potjerano 1870. – daščare i kiosci, jeftini konzum i još jeftinija zabava, treštava glazba, primitivni dekor. U doba Svjetskog nogometnog prvenstva, u ljeto 2014., zahvaćen je i park na Trgu J. J. Strossmayera koji je bio napučen ekranima, tezgama, stolićima i stolcima, čak i ležaljkama na kojima su se leškarile polugole ženske osobe, kioscima i daščarama sa žujom, kranjskim kobasicama i bezbrojnim koještarijama. Uslijedio je općepohvaljen simfonijski koncert u parku na Trgu kralja Tomislava na Dan Zagreba, kada je za volju spektakla razgažen ionako jadan, nekultiviran parter, sveden na svoju geometrijsku matricu, daleko od raskošnog cvjetnog saga kojim se Zagreb fin de sièclea ponosio kao svojom atrakcijom. Vrhunac te eksploatacije bio je “ledeni park”, agresivni tehnički objekt, interpoliran u park ne štedeći ništa postojeće. Trg i park i cijeli trg poslužili su kao scenografija “ledene čarolije” kao vrhunca adventskog derneka kojem služi cijelo uže središte grada, od Jelačićeva trga do kolodvora, s ekstenzijom Bogovićeve ulice i Preradovićeva trga. Kad je klizalište trijumfalno otvoreno, nitko nije spomenuo razrovani parter, blato i kaljuže, neopisivi nered, smeće, golemu količinu vôdova i tehničkih objekata okolo njega. Čulo se tek da će se to popraviti, a na nekoj marginalnoj televiziji čak i to da se u skoroj budućnosti predviđa “obnova” parka.

Inicijatori su se pozivali na uzore u nekim europskim gradovima, poglavito na Beč, gdje privremeno klizalište doista postoji ispred Rathausa, ali na velikoj popločenoj površini s fiksnim priključcima na svu komunalnu infrastrukturu, pa nema govora o raskapanju. Uostalom u Beču, koji savršeno njeguje svoju urbanu baštinu i svoj kulturni identitet, nikome ne bi palo napamet da privremeno, komercijalno klizalište instalira u neki park. Europske metropole diče se svojim povijesnim parkovima kao najljepšim dijelom svoje baštine i najočitijim elementom svog povijesnog i urbanog identiteta. I Zelena potkova – uređena, kultivirana i doista obnovljena, također bi mogla biti dominantan “brend”.

Ali u Zagrebu prednost se daje kiču, a baština se zloupotrebljava u korist industrije zabave i festivalizacije. Tako se i Advent/Došašće – u kršćanstvu razdoblje pokore i posta, očekivanja i nade te razrađenih religijskih rituala – svodi na marginalni pučki običaj nastao u 19. stoljeća, a to je prigodni sajam predmeta povezanih s Adventom. Ta ne baš dugačka tradicija hipertrofirala je u sajmovanja i priredbe koji nemaju nikakve veze s biti Adventa, ali su vrelo prihoda svima koji u tome sudjeluju. U Zagrebu se Advent shvaća kao općenarodni dernek, a zahvaća identitetski dominantne prostore, riječju: sve redom visoko zaštićene spomeničke ambijente. Zagrebačkom povijesnom sredinom zavladala je naoko Turistička zajednica grada – naoko zato što i ona s drugim protagonistima pokorno služi viziji glavnog arhitekta metropolizacije Zagreba, gradonačelnika Milana Bandića. Toj su viziji podređene sve gradske službe i ustanove, pa je sve legalno i bez greške, pa kome onda postaviti pitanje je li velika investicija na Trgu kralja Tomislava pokrivena obvezom javne nabave, tko je uopće projektant estetski i arhitektonski katastrofalnog tematskog parka koji se proteže od Jelačićeva trga do Glavnog kolodvora i napokon, postoje li doista neki planovi za obnovu tog prospekta? Kako se vidjelo, napokon cirkusa i derneka ostala je pustoš, jad i sramota.

Nadasve upitnu ulogu odigralo je Društvo arhitekata Zagreba, njegov sociološko-dizajnerski projekt, nazvan Akupunktura grada, u sklopu kojeg studenti uz pomoć mentora istražuju potencijale javnih prostora sa ciljem njihove aktivacije. Uz financijsku potporu gradske vlasti, i vjerojatno Turističke zajednice, propitali su prošle godine i parkovne prospekte od Zrinjevca do Trga kralja Tomislava i uočili da tu ima dovoljno mjesta za Advent u Zagrebu, uz sugestiju da se Jelačićev trg oslobodi prekomjerne uporabe. Sadašnji predsjednik DAZ-a, arhitekt Teo Budanko, pokušao je na tribini Društva povjesničara umjetnosti objasniti to sudioništvo time da je bilo bolje pristati na suradnju nego je odbiti, a kasnije su on i ideator Akupunkture, arhitekt dr. Rene Lisac, na televizijama, portalima i u novinama reklamirali rezultate radionica i najavili znatno proširenje Akupunkture koja se, kako se vidi, svodi na amatersko anketiranje, kvazisociološke analize, bezvezne prijedloge i črčkarije, dizajniranje odnosno redizajniranje – sve potpuno neuvjerljivo i nepotrebno.

U zaključku tribine DPUH-a održane 17. prosinca 2014. pozvali smo gradonačelnika i sve odgovorne gradske institucije da prekinu s praksom komercijalne eksploatacije spomeničke sredine i njezine uporabe kao sirovine i kulise. Pozvali smo da se napokon donese odluka o sustavnoj i temeljitoj obnovi Zelene/Lenucijeve potkove, to jest svih njezinih sastavnih dijelova – trgova i njihovih partera, što se godinama najavljuje, ali ne ostvaruje. Zaključci su poslani na sva moguća mjesta, među ostalim ministarstvima nadležnim za prostor i baštinu, Hrvatskom vijeću za kulturna dobra, Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti itd, ali do danas ni od koga nismo dobili odgovora. Po svoj će prilici za Uskrs ponovno u parkovima osvanuti nakazne daščare i sve će ostati po starom. A nakon akupunkture na Tomislavcu će uslijediti transplantacija, koja će valjda ponovno za Advent biti negirana klizalištem, itakodalje, u nedogled...

Ima li to veze s Lenucijevim nasljeđem, naime klizalištem kao navodnom ishodištu Zelene potkove?

 To je potpuna besmislica. Klizalište je postojalo na sjevernom dijelu Trga I. A. V. Mažuranića, neprestano se kao privremeni sadržaj selilo s mjesta na mjesto, a toleriralo se samo na neuređenim dionicama Zelene potkove. Parkovni okvir oko središta Donjega grada zamišljen je kao reprezentativni javni prostor, namijenjen jednako tako reprezentativnim sadržajima, uglavnom kulturnim, prosvjetnim i znanstvenim institucijama koje su ga postupno zaposjedale. Milan Lenuci, koji je bio utemeljitelj Prvog hrvatskog klizalačkog društva, kasnije počasni član, nastojao je kao gradski inženjer uvijek pronaći za klizalište privremeno mjesto, a 1906.godine, već kao glavni zagrebački urbanist, izradio je projekt urbanog sportskog parka za Zapadni perivoj, koji je obuhvaćao trgove Mažuranića i M. Marulića. Sportaš i sportski pisac Franjo Bučar podržavao je i popularizirao taj Lenucijev projekt, iako je bilo bilo jasno da nema izgleda da će se realizirati. Već se tada razmatralo gdje će na tom velikom potezu dobiti mjesto sveučilišna biblioteka i prirodoslovni odjel Narodnog muzeja, a kasnije, u programu za biblioteku, na današnjem Trgu Mažuranića čak se predviđala gradnja goleme zgrade za Sveučilište. Strelovit razvoj sporta iznio je modernu sportsku arhitekturu i tehnologiju, pa su sportski tereni našli mjesto na rubnim područjima grada, u prirodnoj sredini, gdje bilo dovoljno mjesta za širenje i razvoj. U recentnom slučaju “ledenog parka” riječ je o komercijalnom sadržaju i privremenoj instalaciji i doista je smiješno pozivati se na neku tradiciju. Sa sportom to klizalište nema nikakve veze.

Zašto se više ne rabi naziv Lenucijeva potkova?

 Naziv se rabi, odnosno rabi se i Lenucijeva i Zelena potkova. Potkraj 1980-ih – kad je moje istraživanje urbanističkog planiranja i razvoja Zagrebu, a i Lenucijeva opusa prilično uznapredovalo – pokazalo se da Lenuci nije autor te urbanističke ideje, koja je nastajala postupno i udjelom više ličnosti, pa i njegovim. Realizacija se proteže od 1882. do isteka epohe (1918.), a dorade sežu i u međuratno razdoblje. I u nastanku ideje, i u realizaciji sudjelovali su mnogi, pa se s pravom može ustvrditi da je riječ o kolektivnom djelu s različitom kakvoćom pojedinačnih doprinosa. Lenuciju je “potkova” pripisana na temelju površnog tumačenja relativno oskudnih izvora, a sintagmu je 1960-ih izmislio pokojni konzervator, arhitekt Ante Glunčić koji se strastveno upuštao u istraživanja i interpretacije svojih zaključaka kao amater, zato što kao pripadnik tehničke discipline nije poznavao ni respektirao pravila i načela historiografije. Sintagma se proširila, iako su je ozbiljniji istraživači rabili s ogradom i skepsom, a ja sam se zalagala da se zamijeni neutralnijom, Zelena potkova. Ali kad se nešto usvoji, teško je to ispraviti. U našem slučaju sve je pogrešno: nije ni Lenucijeva, nije ni potkova, a točnije bi bilo parkovni okvir, što najčešće rabim i lako je prevesti na neki strani jezik. No Lenucijeva potkova se ipak održava. Tako akademik, arhitekt Mladen Obad Ščitaroci rabi svoju osobnu varijantu: Lenucijeva perivojna potkova, navodno zbog poštovanja Lenucija ili valjda njegova udjela u realizaciji ideje, što nije sporno i opće je poznato.

Bili ste članica natječajnog žirija za projekt Muzičke akademije, kakva su rješenja predložena? Zašto ste odabrali Šosteričev projekt? Što mislite o realiziranom projektu?

 Bila sam članica žirija i vidjela najrazličitije prijedloge: neomodernističke, neoavangardne, postmodernističke, dekonstruktivističke... Šosteričevom projektu dala sam glas iz uvjerenja da je kreativno odgovorio na programski zahtjev da se postojeća zgrada očuva i zato što je višestruko rehabilitirao Fabrisovo djelo. No doista je paradoks da je kuća u procesu gradnje muzičke akademije srušena, navodno zbog posve dotrajale konstrukcije. Vjerojatno je to bilo jednostavnije i jeftinije. Pošto je zgrada uklonjena, pravo na protest doista su imali svi oni natjecatelji koji su ignorirali programski zahtjev da se ona očuva, a na njezinu su mjestu i na mjestu srušene susjedne kuće projektirali posve novu kuću i time se diskvalificirali. Neki od tih radova bili su i dobri i zanimljivi, ali se nisu razmatrali, kao primjerice projekt Nenada Fabijanića koji je dulje pročelje orijentirao prema Prilazu, dodao je novi trakt prema Trgu i formirao ugao, dok ulazi s Trga vode u višeetažni atrijski hol. Posebno se pozabavio unutrašnjošću bloka u kojem je našao mjesto za nove objekte u službi Muzeja za umjetnosti i obrt, Škole primijenjene umjetnosti i Muzičke akademije. Na prvu nagradu sljedbenici tzv. zagrebačke škole, za koje Zlatko Jurić kaže da su ksenofobični prema svemu što odudara od njihovih načela i tradicije, reagirali su žestoko i stvorili frontu osporavanja, slično kao što je 1962. bilo i sa Stankom Fabrisom i Željpohom.

Kad je riječ o realizaciji, ona je trajala mnogo duže nego što se očekivalo, a u tome krivnju nosi pogrešan izbor izvođača i uopće nepotrebno i agresivno miješanje raznih osoba, mahom zaposlenika Muzičke akademije i Sveučilišta. Šosterič je uložio gotovo nadljudsku snagu da realizira svoj projekt, iz dana u dan je ispravljao greške, a najposlije mu je oduzeto projektiranje i oprema interijera s izgovorom na rezultat javne nabave na koju se javio anonimni biro s nerealno niskim troškovnikom. Ni koncertna dvorana nije završena zbog navodno previsokih troškova, dok su – samo za primjer, profesori Muzičke akademije bez pogovora naručili najskuplje koncertne klavire... Zgrada i preuređeni parter – zapadna strana trga, izazvali su kao i svi dosadašnji Šosteričevi projekti, različite reakcije: pozitivne, ali i negativne, među kojima kulminira rasistički ispad Dražena Katunarića u Vijencu br. 547, koji je Šosteričevu Muzičku akademiju postavio u kontekst barbarogenijske devastacije. Najtemeljitije je Muzičku akademiju prikazao i originalno interpretirao Zlatko Uzelac u eseju objavljenom u najnovijem broju časopisa Gordogan (29-30, 2014.). Kako se čini, mnogi su prihvatili zgradu i čak je zavoljeli.

Zašto je Fabrisova zgrada “Željpoha” (kasnije “Ferimporta”) bila zaštićena kao kulturno dobro?

Fabrisov Željpoh polagano je sticao afirmaciju, što se moglo zapaziti u anketi časopisa Arhitektura 1983. godine, kad su se neki mladi, a i stariji izrazili pozitivno o ispravnosti Fabrisovog pristupa, ali i upozorili na tehnološke probleme i nezadovoljavajuću izvedbu. U različitim povodima, tako i prigodom prijedloga o "redizajnu" kuće, neki su evocirali povijest njezine recepcije, među ostalim i to, koliko su Fabrisa vlastiti kolege ponižavali, a neki mu čak spriječili da izvede kuću prema izvornoj zamisli, o čemu je govorio njegov sin, arhitekt Igor Fabris. Nakon Željpoha taj izvrsni arhitekt u Zagrebu nije dobio šanse da nešto projektira. Zlatko Jurić postavio je kuću u vremenski kontekst i komparirao je sa sličnima, ništa lošijima u svijetu i istaknuo njezinu arhitektonsku kvalitetu. Željpoh nije formalno dobio status kulturnog dobra, ali je Zavod za zaštitu spomenika kulture tražio da se rehabilitiraju arhitektonske vrijednosti kuće i očuva njezin identitet. Jednim dijelom tome je pridonijela valorizacije zgrade, u čemu je određenu ulogu imao pokojni arhitekt i konzervator Aleksander Laslo, dijelom se zaštita smatrala moralnom satisfakcijom Fabrisu. Prigodom rasprava uoči raspisa natječaja za Muzičku akademiju, neki su više ili manje direktno posumnjali u opravdanost takve argumentacije. Istina je, da je etički motiv unikum u zaštiti spomenika. Ali Fabris je bio i ostao poseban slučaj. Povijest parcele i arhitektonskog projektiranja za nju temeljito je prostudirao i opsežno prikazao arhitekt prof. dr. Zlatko Jurić u knjizi Zgrada Željpoha u Zagrebu. Rasprave o arhitektonskoj interpolaciji (2011.) koju supotpisuje povjesničarka umjetnosti Ana Vukadin. U svim recentnim istupima i ispadima nitko nije ni spomenuo tu vrlo važnu studiju, a ona bi mnogima mogla dati odgovore na pitanja koja često svjedoče o neznanju.

Je li Ilički neboder obnovljen ili rekonstruiran?

 Nije ni obnovljen ni rekonstruiran. To što je učinjeno iznuđeni je hibrid. Novi vlasnik nebodera od 2001. godine, N. D. Frankopan, predlagao je znatnu adaptaciju – redizajn pročelja, panoramske liftove s južne strane, nova stubišta i niz promjena sve sa ciljem osuvremenjenja izgleda, dopune i obogaćenja sadržaja, drugim riječima, nobilitacije i elitizacije – što je potpuno razumljivo s obzirom na bijedno stanje u kojem je neboder bio, a i na ambicije vlasnika. Projekt je bio povjeren arhitektonskim studijima Davora Matekovića Proarch i Aukett Fitzroy Robinson Arch. iz Velike Britanije. Bila sam tada članica savjetodavne komisije Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode koja je raspravljala o projektu na sastanku proširenom uglednim i meritornim zagrebačkim arhitektima.

Sjećam se dobro, da je prof. dr. Ivan Juras spontano i potaknut idejom održao pravo predavanje o neboderima uopće i o zagrebačkim napose. U ime vlasnika bio je prisutan arhitekt Davor Mateković koji je detaljno objasnio projekt. Sudionici sastanka nisu bili jedinstveni, neki su bili za promjenu, drugi za obnovu. Ja sam bila za promjenu. No konzervatori su odbili projekt s argumentacijom da je posrijedi spomenik kulture koji treba zadržati stilski identitet. Nejasno se sjećam da je netko (možda više njih?) govorio nešto o arhitektima Slobodanu Jovičiću i Josipu Hitilu, suautorima nebodera, kao istaknutim protagonistima poslijeratne arhitekture i još nekim njihovim dostignućima... Mediji su podsjećali na kritike koje je neboder svojevremeno izazvao, a gradonačelnik Bandić izrazio je mišljenje da bi ga trebalo “skratiti za glavu”, odnosno, smanjiti do visine okolnih zgrada (!). Počele su mučne diskusije s arhitektom Matekovićem, o čemu znam samo iz kuloara i napokon mu je nametnuto sve što su u Zavodu tada smislili. Radovi su počeli tek 2005. – toliko se otezalo, prepravljalo, diskutiralo... Moram priznati da sam se divila stoicizmu arhitekta Matekovića koji je progutao sve što su mu servirali. Rezultat je jedna od najružnijih zgrada u središtu grada, a tko je doista autor te obnove nije izvjesno. Odnosno, na nju bi se mogla primijeniti poznata kajkavska poslovica: puno bab’, kilavo dete. Umjesto blistave vertikale i atrakcije, dobili smo nešto što nije ni restauracija, što bi priličilo objektu proglašenom kulturnim dobrom, a nije ni rekonstrukcija. Trebalo je projekt ipak prepustiti arhitektu, a ne konzervatorima koji ne bi trebali projektirati nego štititi. Ne znam je li neboder ispunio očekivanja vlasnika... mediji su pisali da su svi uredi iznajmljeni, kritiziralo se to što nije uređen vidikovac... No on je napokon otvoren 2013. i čini se da izaziva interes. I nehotice se, dakako, nameće paralela sa zgradom Željpoha/Ferimporta, koja je također dobila atribut kulturnog dobra, ali se prema njoj postupalo drukčije.

Kako je došlo “simulakruma” Kožarićevog Prizemljenog sunca ispred Muzićke akademije?

 Prije bih rekla da je riječ o mistifikaciji. Šosterič je htio ispred Muzičke akademije postaviti Kožarićevo Prizemljeno sunce, koje bi s Iglom i portalom/rizalitom činilo instalaciju, svojevrsni hommage vremenu nastanka Željpoha, a i samom Fabrisu. Kožarić je odbacio ideju da se u toj kompoziciji nađe njegovo Sunce, za razliku od Picelja koji je upozorio Šosteriča na svoju grafiku iz 1960-ih koja je imala strukturu portala ili rizalita, a bilo mu je drago zbog koincidencije. Formu tog portala Šosterič je izveo iz unutrašnje strukture zgrade, kao što je naglasio geometriju i strukturu pročelja. Dakle, portal/rizalit nije Piceljev, kao što ni Igla nije Drinkovićeva, kako se to podmetalo u recentnim polemikama. Šosteriču nije bilo na umu spajati tuđe autorske koncepte, on je autor instalacije. Motiv kugle odlučio je zadržati zbog ravnoteže i simbolike, kako je on poima. Posve je jasno zašto je Kožarić odbio da njegovo Sunce postane dio kompozicije drukčijeg sematičkog sklopa. Iako nije to izrekao, očito njezinu poruku smatra jedinstvenom i nespojivom s nekom drugom.

Šosteričeva kugla ne može se smatrati "drugim" Kožarićevim Suncem, a optužbe o “plagijatu” posve su apsurdne i potječu od nekoliko militantnih Kožarićevih obožavatelja, uglavnom konceptualaca koji ideju (koncept) stavljaju iznad djela. No Kožarić je ipak dopustio da se njegovo Sunce postavi u pješačkoj zoni, između terasa kafića, kao puka dekoracija. Naprotiv, izvorno Sunce je bilo provokacija, a Kožariću je to odgovaralo, oduvijek je volio eksperimentirati s provokacijama. Bitnu ulogu u odabiru prvotne lokacije imala je dr. Željka Čorak, pa kad je riječ o konceptu kao kreaciji ili djelu, ona je suatorica. Zanimljivo je da je Kožarić pristao da njegovo Sunce 2004. postane ishodište instalacije Davora Preisa Devet pogleda, koju nazivaju i “Prizemljenim sunčevim sustavom”, što znači, dodatnu semantičku konotaciju; ali to ne smeta ni njemu ni njegovim apostolima. Možda im je Preisova instalacija ezoteričnija ili – egzotičnija? Kako bilo, Kožarić ne može polagati autorsko pravo na kuglu kao elementarno geometrijsko tijelo, koje se nalazi na bezbroj mjesta i u najrazličitijim sklopovima.

I Fabrisov kao modernistički, i Šosteričev kao post- ili neo-postmoderni objekt su u odnosu prema kontekstu koncipirani prema strategiji kontrastne interpolacije. Kakav je Vaš odnos prema historicističkom ambijentu?

 To je ambijent koji konstituira arhitektonski identitet Donjega grada, odnosno, središta Zagreba. Moj je odnos prema njemu pozitivan kao o vrijednoj baštini koju treba njegovati, permanentno obnavljati i optimalno valorizirati, među ostalim jasno utvrđenim režimom ponašanja. Urbanistički i arhitektonski, Donji grad je tvorevina 19. stoljeća: urbanistički identitet pridaje mu okvir trgova-parkova, Lenucijeva ili Zelena potkova, samosvojna interpretacija gradskog središta industrijske epohe, kada dolazi do planskog zoniranja grada, odnosno, razlikovanja središta i periferije. Arhitektonski je Donji grad važan kao zbir najboljih ostvarenja domaćih autora i svjedočanstvo razine kulture projektiranja. Po tome je spomenik kulture najviše kategorije. Zaštićen je s Vlaškom ulicom 1962. kao urbanističko-arhitektonska cjelina koja je 1968. uključena u još veću cjelinu „Povijesna urbana cjelina Grad Zagreb“ i pod tim imenom ubilježena 2004. u Registar kulturnih dobara RH poslije prilagodbe svih dokumenata novom Zakonu o zaštiti kulturnih dobara. Donji grad se do danas poima kao stvarno središte Zagreba unatoč masivnoj izgradnji u Trnju poslije Drugog svjetskog rata koje još generalna regulacijska osnova iz 1936./38. previđa kao novo metropolsko središte i unatoč premještanju nekih institucija u taj novi dio grada. No unatoč vitalnosti i atraktivnosti – najprije javnih površina: trgova i parkova, a i pričljive arhitekture – Donji grad zahtijeva promjene zbog višesmjernih procesa degradacije. To se najviše tiče prometa, ali i bezbroja intervencija u unutrašnjosti blokova, zagušenoj dogradnjama i nadogradnjama utilitarne namjene. Još od 1960-ih govori se o revitalizaciji Donjega grada i ona postaje predmetom ne samo istraživanja nego i urbanističkog planiranja, pa tako postoji niz razrađenih dokumenata u kojima su uočeni svi problemi i postavljena načela. No unatoč tome, u Donjem gradu, kao ni u drugim povijesnim arhitektonsko-urbanističkim cjelinama ne može se govoriti o revitalizaciji, to jest integralnom pristupu, nego o pojedinačnim zahvatima, bilo da je riječ o trgovima, bilo arhitekturi. Što se pak tiče arhitekture, treba reći da su u doba nastupa radikalne i ideološki rigidne moderne, mnoge kuće doslovno oguljene i postale apsurdni hibridi, kao što je bivši Elsa-fluid dom (na uglu Jelačićeva trga i Jurišićeve ulice), koji je 1927. prema želji tadašnjeg vlasnika bankara Otta Sterna i skici Petera Behrensa preuredio Ignjat Fischer. Ta izvorno secesijska kuća s modernističkom maskom smatra se u Zagrebu manifestom moderne i smrtni je grijeh kritizirati bezobzirni i agresivni postupak prema njoj.

Pojedine donjogradske kuće i palače polako se obnavljaju, ne planski, nego kad vlasnici uspiju sabrati sredstva za obnovu, ali gotovo nijednoj nije vraćeno izvorno stanje. Iznimka je kuća Gavella-Herzog, Jelačićev trg 6 koja je u sklopu preuređenja trga za Univerzijadu 1987. dobila staro lice. Ali to nije najvažnije. Važno bi bilo obnoviti čitave ulične poteze, kao što se to može vidjeti u mnogim europskim povijesnim gradovima. Tada bi historicistička arhitektura, odnosno historicistički ambijent zablistao. No o tome u Zagrebu nema govora. Nema riječi ni o regulaciji prometa koja bi štitila povijesne vrijednosti i cjelinu kao eminentno socijalni prostor, a to bi značilo, selektivan pristup privatnog automobila i eliminaciju apsurdnih “zelenih valova”, zapravo prometnih magistrala. Naprotiv, za volju prometa najljepšim avenijama brutalno je izmijenjen profil: radikalno su smanjene pješačke površine, a drvoredi su postali parkirališta. Unatoč zaštiti koja bi valjda trebala štititi i urbani parter, profile ulica, trgova i formu parkova, taj se pristup legalizirao i proširio na sve. Napokon, veliki prostorni i urbani potencijal unutrašnjosti blokova nije bio temom obnove, nego se i dalje stihijski koristi na stari način i još više zagušuje.

Što mislite o fontanama na Aveniji Hrvatske bratske zajednice?

 To je osobni, da ne kažem privatni projekt gradonačelnika Bandića, realiziran gradskim novcem. Istini za volju, dugački zatravnjeni potez bio je sterilna površina do koje je bilo teško doći zbog brzog prometa s jedne i druge strane. Oblikovanjem tog zelenog poteza u sklopu natječaja za centralno područje u Trnju, Novom Zagrebu i priobalju Save iz 1981. bavili se se svi pozvani timovi (šest njih), također oni koji su 1992. sudjelovali u anketnom natječaju za Trg Stjepana Radića i Ulicu hrvatske bratske zajednice. Među njima i tim Njirić & Njirić. U oba navrata arhitekti su podnijeli prijedloge integralnog rješenja tog dijela Trnja, u kojima je taj potez bio detalj. Taj detalj po narudžbi gradonačelnika razgradila je suatorica jednog od projekata, Helena Paver Njirić.

Razlog interesa zagrebačkog urbanizma za taj prostor signifikatan je element modernističke urbanističke osnova grada iz 1936./38. – naime, ideje široke zelene osovine u nastavku istočnog dijela tzv. Lenucijeve/Zelene potkove, duž koje bi mjesta našli važni, tada deficitarni sadržaji. Drugim riječima, bila bi to reprezentativna avenija, glavni i integrativni motiv novog metropolskog središta Zagreba dvadesetog stoljeća. Ta se ideja – htjeli mi to ili ne – ipak oslanja na urbanističke paradigme devetnaestog stoljeća i u krajnjoj liniji na klasične postulate, realizirane velikim transformacijama u doba renesanse, baroka i historicizma – najočitiji su primjeri plan pape Siksta V. za Rim ili G.-E. Hausmanna za obnovu Pariza za Napoleona III. Uostalom oslon na klasične zasade opće je mjesto i moderne arhitekture, pa i internacionalnog stila. Iako nije dospjela do realizacije, vizija Velike osovine bila je zarazna. Javlja se u većini urbanističkih projekata i studija i poslije rata. Mnogi, gotovo većina teoretičara i arhitekata, prihvaćaju je kao nešto definitivno postulirano, o čemu, dakle, nema diskusije.

Ne treba čuditi, da i gradonačelnik Bandić svjesno ili nesvjesno, možda u toj ideji vidi spas za fragmentirano, dezintegrirano Trnje. No koncentriran na detalj, poslovično ubrzan, on je previdio neposredni okoliš svojeg dekorativnog vodenog partera – a to je kaotično stanje područja zapadno i istočno od avenije: krpež i kaotične intervencije sa stražnje strane Trnjanske ulice, ostatke periferije neposredno kraj elegantne i naočite zgrade NSB-a, ukratko, jadno, karikaturalno svjedočanstvo dugogodišnje nemoći u formiranju novog središta Zagreba. Proglasiti taj aranžman, koji se neprestano dorađivao i upotpunjavao, simbolom “izvrsnosti” Zagreba, doista je naivno. Ali taj “projekt” upućuje na nešto vrlo poznato: punktualni pristup, kronično nerješavanje esencijalnih problema i nespremnost političara da se upuste u dugoročne projekte koji se ne mogu riješiti u jednom, dva – a u slučaju Bandića i više mandata. Dakle, umjesto suočavanja s esencijalnim problemom – integralnim i planskim uređenjem Trnja i kreativnim uklanjanjem hipoteka – na djelu je dekorativna pobuda, zapravo maskiranje kaosa. Odnosno, obmana da se nešto važno “dela”.

Kako ocjenjujete nove oznake kućnih brojeva i ulica Nikole Đureka i Damira Bralića?

 Potpuno nepotrebnim trošenjem novaca, negiranjem vrijednosti i lošim poslom. Što se potonjega tiče, “dizajn” je zakazao: postava i veličina naziva i brojki mnogo je ispod onoga što je bilo. I tablice s nazivima ulica i kućnim brojevima pripadaju baštini, a barem u povijesnom središtu nije ih trebalo zamjenjivati nečim novim. Umjesto toga, trebalo je obnoviti stare table, a tamo gdje ih nema, postaviti kopije. O važnosti takvih naoko nevažnih ili manje uočljivijih detalja, pisao je i govorio pokojni arhitekt dr. Fedor Kritovac. Godinama je istraživao, kolekcionirao i priredio više zapamćenih izložbi, napose u Galeriji Modulor na Trešnjevci o kojoj se kao promotoru kreativnih ideja i osoba može reći sve najbolje. Što će biti s odbačenim tablama? Vjerojatno će se za njima pojagmiti kolekcionari, dok građani žale za njima. Bilo je mnogo kritike, ali sve je to lajanje na mjesec. Ništa bolji nisu putokazi za muzeje i slične institucije porazmješteni u središtu koje su neki nazvali “galgama”.

Što bi razvoj Zagreba značila realizacija ideja sadržanih u studiji Integrirani grad Nenada Fabijanića, odnosno, dijela te studije – Trga Franje Tuđmana?

 Već samo ime, Integrirani grad, govori dovoljno. Studija se zasniva na dva težišta: radikalnom rješenju željezničke pruge kao prostorno-razvojne prepreke, što se predlaže smještanjem svih pruga i uređaja povezanih s njome pod zemlju te preobrazbi površina stečenih tim zahvatom u novu urbanu osovinu u smjeru zapad-istok – koja s odavno planiranom, tek dijelom realiziranom Velikom osovinom u Trnju – čini formu križa. Ta višekilometarska osovina sadržavala bi parkovne površine ili trgove s objektima javne namjene, što znači da se na urbanogenom potencijalu javnih, otvorenih prostora temelje i urbana obnova dijelom periferiziranih područja, ali i budući razvoj. Zelena osovina ima funkciju generatora integracije nepovezanih četvrti, urbanističke restrukturacije, napose na Trešnjevci te rehabilizacije industrijske/tehničke baštine. Nije zgorega upozoriti da sadrži rješenje novog, cjelovitog prometnog sustava (cestovnog, tramvajskog, metroa, itd.) time što potpuno odvaja željeznički sustav od cestovne mreže. Oslobođene površine mogu zadovoljiti niz potreba za koje danas nema mjesta, primjerice parkiranje, jer se tu mogu razmjestiti podzemne garaže različitih kategorija ili nadzemna parkirališta. Industrijski i vojni objekti i kompleksi, organski povezani s prugama – dijelom već izvan funkcije, dijelom još u funkciji ili pred izmještanjem – shvaćaju se kao baština i dio identiteta industrijske zone i željeznice. Za njih se predlaže regeneracija i rehabilitacija za nove javne namjene. Koncept i predloženo oblikovanje Zelena osovine demonstrira postindustrijski urbanitet. Obrću se i paradigme: umjesto koncentracije (izgradnje), ovdje je riječ o disperziji, a umjesto punktualnih zahvata integralni pristup.

Rješenje je Fabijanić našao još 1998. u prvonagrađenom radu na natječaju za višenamjenski paviljon (ugostiteljski, informacijski i servisni sadržaji) na dijelu bivše Rudolfove vojarne (kasnije Trgu Franje Tuđmana). Tada je predložio hortikulturno oblikovanje cijele zelene površine, javnu podzemnu garažu i novu prometnu regulaciju te uputio na mogućnosti rubne izgradnje. Umjesto parcijalnog problema riješio je sve probleme tog velikog prostora, odnosno, podnio integralno rješenje. Projekt nije dospio do realizacije, ali je Fabijanić nastavio studirati urbanističke i arhitektonske aspekte i izradio više varijanti rješenja koje je zahvaćalo sve veći prostor. Na temelju nagrađenog rada i studija izvedenih iz njega, povjerena mu je 2009. urbanističko-arhitektonska studija, kojoj je predmet uređenje parka na Trgu Franje Tuđmana i njegovo povezivanje s Trgom Francuske Republike i Trgom Krešimira Čosića. Taj se projekt bliži realizaciji. No u međuvremenu Fabijanićev tim, u kojem vrlo važnu ulogu ima prometni ekspert, prof. dr. Damir Pološki, izradio je detaljne studije pojedinih dionica duž pruge, testirajući glavnu ideju: poniranje pruge i oslobađanje znatnih površina na njezinu mjestu. U svim se tim fragmentima pokazao urbanistički i arhitektonski potencijal oslobođenih prostora. Ideju velikog križa, što ga čini starija Velika osovina i nova, Zelena osovina – kako se u studiji naziva potez duž pruge, smatra, esencijalnim urbanističkim motivom, koji dokida fragmentaciju grada i osigurava mu homogenizaciju. To bi mogao biti strateški prostorno-razvojni temelj za 21. stoljeće.

Kako se raspisuju i provode natječaji za javne spomenike? Konzultira li se pritom lokalna zajednica? Kakva je uloga umjetnosti u javnom prostoru?

 Raspisuju se kad se jave prijedlozi, a uglavnom se provode prema utvrđenoj proceduri, što ne znači da nema odstupanja ili povreda. No javni su se natječaji urušili, bilo arhitektonski bilo za spomenike. Sustavno se nameću interesi određenih grupacija ili autora, a uglavnom se s tim ciljem izabiru i članovi žirija. Što se tiče spomenika, ponude su često političke ili ideološke, kao što je uopće slučaj sa spomenicima posvećenim ličnostima ili zbivanjima koja se smatraju važnima. Tada su pritisci pravilo.

Spomenut ću dva slučaja: spomenik Stjepanu Radiću kipara Zorana Jurića kao projekt Hrvatske seljačke stranke i spomenik Marku Maruliću kipara Vlade Radasa i arhitekta Frana Cote kao projekt Ive Sanadera. Potonji je izazvao žestoku kritiku Društva povjesničara umjetnosti, stručnjaka i većine građana zbog predimenzionirane forme, pretjerane patetičnosti, ugledanja na Meštrovića itd., ali i postava na sterilnoj površini ispred stare zgrade Sveučilišne biblioteke, dok su ga neki mediji dizali u nebesa i bilježili posjete oduševljenih političara. Spomenik Radiću, također predimenzioniran, zapravo je apoteoza trbušine i karikaturalan, a smješten je na urbanistički najgorem mogućem mjestu: proširenom ušću najstarije zagrebačke prometnice, Petrinjske ulice u Jurišićevu, odnosno Jelačićev trg, poput nekog zagladnog kamena. U komisiji Gradske skupštine koja se bavi spomen-pločama, obilježjima i spomenicima taj je postav izazvao opravdane kritike, a kad je rečeno da se neće moći učiniti ništa zbog političkih obzira, moj kolega prof. dr. Zvonko Maković i ja dali smo ostavku i više ne sudjelujemo u radu komisije. I rad u toj komisiji svrstavam u kategoriju lajanja na mjesec. Predimenzioniran je spomenik Tinu Ujeviću ispred kina Europa kipara Mira Vuce, a bio bi mnogo bolji da nema dimenzije King Konga. Nije bolji ni spomenik Nikoli Tesli Ivana Meštrovića koji je voljom gradonačelnika Bandića otuđen iz parka Instituta Ruđer Bošković, kojem ga je autor namijenio, gdje je bio dobro postavljen za razliku od sadašnjeg mjesta na početku Masarykove ulice – ne i Tesline, jer je valjda red da Tesla bude u Teslinoj, fra Grga Martić u Martićevoj ulici, a Marulić na Marulićevu trgu... Što se tiče teme umjetnost u javnom prostoru, umjetnicima se u Zagrebu ne daje mogućnost kao primjerice u Njemačkoj gdje je sintagma i nastala; tu i tamo nešto se javi, ali to nema podršku gradske vlasti ni fondova. Što je doista šteta, jer zagrebački i hrvatski umjetnici imaju golem potencijal i iskustvo, pa i rezultate i mogli bi dati važan doprinos u uređenju i individualizaciji javnih prostora.

Koja su po vama primjeri dobrih spomenika, a koja su loša rješenja spomenika u Zagrebu i Hrvatskoj?

 Apologetska rješenja uvijek klize prema patetici, nepotrebnoj idealizaciji i kiču. Neusporedivo su bolji neapologetski spomenici, primjerice Janku Poliću Kamovu kipara Zvonimira Kamenara na Strižićevu mostu u Rijeci, Jamesu Joyceu kipara Mate Čvrljaka u Puli, Hodač Ivana Kožarića na riječkom Korzu i A. G. Matoš na Strossmayerovu šetalištu u Zagrebu; pa zagrebački spomenici Marije Ujević: Augustu Šenou u staroj Vlaškoj, Vlahi Paljetku u pasažu Iličkog nebodera, Miroslavu Krleži na početku Tuškanca ili Trkač na Savskom nasipu, Charlie Chaplin Ratka Petrića ispred kina Tuškanac, odnosno Kinoteke, Putokaz Zvonimira Lončarića na savskom nasipu i njegovi Pijetli u parku Podravke u Koprivnici. Jedinstven Lončarićev ludički obojen opus kritičarka Dorotea Jendrić usporedila je s Fellinijevim Amarcordom. Dobrih kipova ima na Aleji skuptura duž Save, a i drugdje. Podsjetila bih na međunarodni park skulpture u sklopu dvorca Jakovlje, koji je osnovao i vodio pokojni kipar Ratko Petrić, a monografiju o njemu napisao Ivica Župan: u tom je parku demonstriran najveći mogući obuhvat ideja i pristupa, stilova i tehnika, drugim riječima, golemi potencijal naših umjetnika. Njihov kreativni udio u javnom prostoru trebala bi poticati gradska vlast da se odmaknemo od zastarjelih stereotipa i da pruži šansu svima koji mogu drukčije i primjerenije suvremenoj kulturi... No gledajući inicijative onih koji ima riječ i vlast, to je malo vjerojatno.

Kakvo je vaše mišljenje o snazi angažmana NGO-a i pojedinih aktivista u uređenju grada kao što je Zagreb? Primjerice, o volonterskoj platformi Saše Šimprage 1postozagrad i jednostavnih intervencija poput Ledene kiše u sklopu Virtualnog muzeja Dotrščina Slavena Tolja?

 O društvenoj i političkoj ulozi nevladinih organizaciji imam najbolje mišljenje, a njihovu važnost potvrđuju i europska i naša iskustva. Veliku podršku 1990-ih davao im je Institut Otvorenog društva velikog filantropa Georga Sorosa; imala sam neko vrijeme čast biti članica njegovog upravnog odbora. Upravo bezrezervna i velikodušna potpora nevladinim organizacijama bila je presudna za kakvo-takvo osovljavanje demokracije. Na svim su područjima takve organizacije potrebne kao katalizator, nositelj inovacije, alternativnih pristupa. Sašu Šimpragu pratim, drago mi je što me uvrstio među svoje suradnike, uvijek se odazivam njegovim pozivima. Ne mislim da su njegove akcije jednostavne ili male, one su potaknute humanim motivima, identificiranjem stvarnih potreba, cilj im je često poboljšanje, doduše sitnim koracima, ali postojano. Dakle, slojevite su i kompleksne. Virtualni muzej Dotrščina koji je osnovao jedinstven je i originalan memorijalni projekt koji se realizira na virtualnoj i stvarnoj razini i kao svi Šimpragini projekti dograđuje se iz godine u godinu. Toljeva Ledena kiša, realizirana naoko jednostavnom instalacijom, sadržavala je opću simboliku patnje, boli i tjeskobe, ali je bila u dosluhu sa Šipraginom idejom vraćanja spomen-parka u kolektivnu memoriju, kao mjesta masovnih smaknuća i pogibije Zagrepčana u doba ustaškog terora. O pozitivnoj recepciji Šimpragina rada govori podatak da je njegova knjiga Zagreb, javni prostor iz 2011. na brzinu rasprodana.

Što učiniti s napuštenim objektima industrijske i komunalne arhitekture koji se ruše ili urušavaju? Svojedobno ste se zalagali za reurbanizaciju sklopa tvornice “Janko Gredelj”, koja je imala atribut kulturnog dobra i sve do nedavno sadržavala originalne strojeve od kojih je 20 do 30 posto zaštićeno? Kakva će biti sudbina tog sklopa?

 Svi bi oni mogli primiti javne, pa i druge, primjerice komercijalne sadržaje – potonje uz pretpostavaku da se planski odmjeri udio privatne inicijative i javnih potreba. O reurbanizaciji “Gredelja” govorim i pišem od 1992. i ne posustajem do danas. Ispražnjena tvornica danas predstavlja jedan od najvećih, ako ne i najveći urbanistički i razvojni problem grada Zagreba, iz dva podjednako važna razloga. Prvi je razlog činjenica, da je posrijedi jedinstven ranoindustrijski pogon koji bi trebalo štititi kao kulturno dobro, dok je drugi sama lokacija. Naime, zajedno s kolodvorskim čvorom područje tvornice više od stoljeća predstavljalo je nepremostivu prepreku za plansko širenje grada prema jugu, pa se s pravom očekuje da se to golemo područje uključi u život grada: preoblikuje i uredi. Reurbanizacija tog područja glavni je uvjet formiranja metropolskog središta Zagreba, odnosno, spajanja njegovog povijesnog središta s još nedovršenim središtem u Trnju. Zagrebački željeznički čvor s tvornicom “Janko Gredelj” bio je od početka područje interesa autarkičnog sustava, oduvijek ravnodušnoga prema gradu. Grad je, poštujući njegovo pravo vlasništva i prihvaćajući anakronost, kaotičnost i supstandarnost dijelom slamizirane sredine u samom središtu, svoj razvoj još početkom postindustrijske ere usmjerio je onkraj prepreka, zapustio središte planirano u Trnju koje je do danas skup fragmenata. Sudbina Gredelja prepuštena je, dakle, Hrvatskim željeznicama. One su 2001. raspisale natječaj, odnosno, “nadmetanje” za izbor strateškog partnera s ciljem komercijalizacije lokacije, na što Grad uopće nije reagirao. No na temelju konzervatorskih elaborata koji su se izrađivali od 1990-ih godina cijeli sklop – tvornica i radničko stambeno naselje, upisani su 2004. u Registar kulturnih dobara RH, istodobno kad i Paromlin. To rješenje o zaštiti bit će revidirano 2006., nakon što je Grad kupio “Gredelj” i potom ga preprodao Zagrebačkom holdingu. Revizijom je ukinuta integralna zaštita sklopa. Tim se najnovijim rješenjem kao “povijesna graditeljska struktura spomeničke vrijednosti” proglašava jedino radionica za opremu kola (sagrađena 1894. i dograđena 1932.), dok se drugim objektima, sagrađenim doduše u tom razdoblju, zbog kasnijih dogradnji i promjena oduzimaju već utvrđena spomenička obilježja. Skupina od trinaest strojeva nekadašnje Strojarnice, smještena unutar tvorničkog sklopa, proglašena je 2008. kulturnim dobrom i upisana u Registar.

“Gredelj” se iselio iz Trnja 2011., nakon čega je područje od 13 hektara tako opustošeno, da je stanje opisano kao “apokalipsa u središtu Zagreba”, odnosno, uspoređeno s “prekomjernim granatiranjem”. Unatoč nekim simpatičnim inicijativama alternativne scene i nebuloznom projektu Zagrebački kreativni klaster Gredelj, iza kojeg stoji Zagrebački holding i Gradski ured za strategijsko planiranje i razvoj, do danas u bivšem “Gredelju” nema promjene, a povremeni eventi u poharanim halama ne znače ništa. To što se nudi i izmišlja nažalost je mnogo ispod razine svega što se predlagalo prije. Sličnih primjera, ali ne toliko važnih, ima drugdje, na području bivših industrijskih područja.

U Paromlin se 2013. uselio klub Sirup, ali ubrzo se objekt urušio? Što će biti s Paromlinom?

 Nije dovoljno useliti se, a kako se vidjelo, tamo ničemu nema duga vijeka zbog stanja u kojem se nalazi. Paromlin se postojano, polako i nezadrživo rušio godinama, a to je počelo poslije požara 1988. kad je Paromlin teško stradao. Već neposredno poslije požara ekspertiza Građevnog instituta utvrdila je da oštećene strukture nemaju statički bonitet, odnosno, da Paromlin ne može primiti neku novu namjenu. No ipak, zaredale su ideje o njegovoj adaptacije za raznorazne sadržaje koje očito nisu nikoga navele da građevinski osigura oštećen tvornički sklop. Ako se to nije moglo očekivati od tadašnjeg vlasnika, Žitokombinata, možda je to trebala učiniti gradska vlast na temelju postojeće dokumentacije o spomeničkoj naravi i važnosti Paromlina. No to nije to učinjeno čak ni nakon upisa u Registar kulturnih dobara RH 2004. godine, kad je Paromlin već bio u stanju koje opravdava pitanje, je li to što je zaštićeno uopće spomenik. S pravom su javnost i javni mediji postavili pitanje, kako je moguće da je visoko valoriziran spomenik dospio u takvo stanje, da ga je zimska oluja 2013. uništila tako da ugrožava opću sigurnost, pa se ocijenilo da ruševine treba ukloniti. Paromlinu su očito sati odbrojani. Nema racionalnog razloga za spekulacije o očuvanju onoga što je ostalo, jer Paromlin više ne postoji u slici grada. Jedno od tumačenje propadanja i propasti Paromlina moglo bi se podvesti pod termin "briselizacija": svjesno i sustavno uništavanje i rušenje povijesnih objekata u Bruxellesu između 1960.i 1980. s ciljem čišćenja većih urbanih površina i optimalne komercijalizacije područja. Takva se tendencija razabire 1998., kad vlasnici Paromlina, Klara d.d. i Hrvatsko mirovinsko osiguranje raspisuju natječaj za poslovni objekt na mjestu Paromlina, s time da računaju s mjestom i površinom koju zaposjeda, ne i sa zgradom. Slično, samo drastičnije dogodilo se s mnogo većim, susjednim tvorničkim sklopom Janka Gredelja, za čiju reurbanizaciju također postoji mnoštvo prijedloga. Rješenje za Paromlin nije se moglo naći odvojeno od pitanja reurbanizacije i regeneracije cijele povijesne industrijske zone kojoj pripada. Sve ideje o prenamjeni, poglavito za javne, kulturne, pa i komercijalne svrhe, nisu naprosto ostvarive u kaotičnom, zapuštenom i dijelom slamiziranom području. Kako, primjerice, zamisliti Muzej suvremene umjetnosti u takvoj okolini? Kako Gradsku knjižnicu, koja bi prema inicijatorima čak trebala čuvati memoriju na Paromlin – volumenom, dimenzijama i valjda "rekonstrukcijom" (kopijom!) karakteristične, sjeverne fasade? Dobre namjere i želje da se spasi, ipak ne mogu prikriti naivnost takvih maštarija, čak bliskih kiču. Jedino racionalno rješenje zaštite, valorizacije i obnove objekata tehničke baštine može se naći u cjelovitom prostornom konceptu cijele zone, u obuhvatu od Miramarske do Strojarske ulice, najvažnije, najveće i najperspektivnije površine u središtu Zagreba. Ali pomaka nema. Vjerojatno će "povijesni industrijski krajolik", kako je kvalificiran u rješenjima o zaštiti, pod utjecajem vremenskih nepogoda, zapuštanjem i nebrigom u dogledno vrijeme postati tabula rasa, spremna za komercijalizaciju, kako mnogi žele.

U bivšoj tvornici "Jedinstvo" danas djeluju klub Močvara i Pogon – Zagrebački Centar za nezavisnu kulturu i mlade, koji su osnovali Grad Zagreb i Savez udruga operacija grad; također Galerija 90 60 90. U planu je, uz postojeću prenamjenu, rekonstrukcija cijelog objekta bivše Tvornice "Jedinstvo" i proširenje pozornicom na otvorenom prema projektu Mirande Veljačić i Dinka Peračića?

 Tvornica "Jedinstvo" je bila relativno mala i jednostavna zgrada, i k tome izdvojena, pomalo zaboravljena i nikome interesantna. Vjerojatno se održala zbog mjesta, veličine i dimenzija. Na toj se lokaciji nije moglo ništa graditi, dakle, iskoristiti položaj. Veći dio Trnja, a osobito povezi uz Savu do danas su predmet beskrajnih diskusija i spekulacija, a osim simpatičnog šetališta duž nasipa nije se dogodilo ništa. U neposrednoj blizini još su ostaci starog sela Trnja, u vrtovima je vrijeme stalo, grad je daleko, a provizorij trajno stanje. Tako je Jedinstvo postalo svojevrsnom oazom u gotovo romantičnoj sredini, pribježištem alternativne, odnosno nezavisne kulture, kako se zove danas. Nisam zalazila u Močvaru, odnosno Pogon, ali sam nesustavno pratila što se tamo odvija. Program se obogaćuje povezivanjem, "umreženjem" inicijativa i djelatnosti, tamo se organiziraju susreti, diskusije i forumi/ platforme, a ne samo izložbe ili predstave. Postoji i međunarodna suradnja. To svakako treba podržati, zato što je izraz stvarne potrebe generacijskih ili istomišljeničkih grupacija, izraz raznolikosti kulture, njezinih transformacija, otvaranja novih pitanja i izazova, putova i odgovora. Takvih bi se mjesta u zagrebačkim napuštenim industrijskim objektima moglo još mnogo naći.

Zalagali ste se za prenamjenu bivših vojarni u Zagrebu. Postoje li kakvi prijedlozi za to i koje su to vojarne? Nalazite li uzore, uzorite prenamjene u drugim sredinama?

 U Zagrebu su se očuvale Vojna bolnica u Vlaškoj ulici 87, Domobranska vojarna u Ilici 242, Vozarska na Selskoj cesti 2/Ilica 107 i Topnička u Ilici 256. Od Pješačke/Rudolfove vojarne očuvane su glavna, reprezentativna zgrada i tri skromnije zgrade u Ulici Republike Austrije. One su zaštićene kao spomenici kulture neposredno prije rušenja kompleksa 1978., potom su obnovljene te su dobile novu namjenu.

Komparativnom analizom očuvanih zagrebačkih vojarni može se uspostaviti vrijednosna hijerarhija, odnosno prioriteti obnove. Neupitnu arhitektonsku vrijednost kao svjedočanstvo klasicizma i romantičnog historicizma posjeduje kompleks bivše vojne bolnice u Vlaškoj ulici. Arhitektonsku i urbanističku vrijednost ima kompleks Domobranske vojarne u Ilici koja je, iako degradirana, ostala gotovo intaktna. Od 2006. u posjedu je Zagrebačke nadbiskupije. U kompleksu se nalazi Katoličko sveučilište i niz ustanova koje su unajmile pojedine objekte, no vlasnik ima namjeru komercijalizirati i dograditi kompleks. Velika Topnička vojarna u Černomercu jedino je ostala u vojnoj namjeni: u kompleksu je smješteno Hrvatsko vojno učilište Petar Zrinski. Vozarska vojarna u predloženoj je hijerarhiji na posljednjem mjestu. I njoj je utvrđena namjena: tu su mjesto trebale naći zgrade različitih sudova, čime se 2005. bavila projektna programska studija Zavoda za arhitekturu Arhitektonskog fakulteta. No rigidne smjernice gradskog Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode osujetile su realizaciju suvremenog sklopa na mjestu te vojarne koja je bez uvjerljive argumentacije proglašena kulturnim dobrom, a zasad su tu na djelu improvizacije: obnavljaju se pojedine zgrade, a cjelina je i dalje bez namjene i totalno zapuštena.

No treba upozoriti da su neke vojarne ili vojne zgrade, uglavnom u središtu grada, već prije dobile nove namjene i u skladu s njima adaptirane. Primjeri su Jezuitski samostan na Gornjem gradu, od 1783. do 1918. Glavno vojno zapovjedništvo za Hrvatsku i Slavoniju, poslije Prvog svjetskog rata i nadalje u vojnoj namjeni, a tek 1983. adaptiran za Muzejsku zbirku Ante Topića Mimare: danas je ondje Galerija Klovićevi dvori. Vojni sud sa zatvorom (Nova Ves 18) bio je 1976. preuređen za Zagreb-film, a danas je u nadasve lošem stanju. U palači Domobranskog okružnog zapovjedništva (Gajeva 30 i 30a) danas je Državno odvjetništvo RH, u staroj Topničkoj vojarni (Vlaška ulica 74) nalazi se postaja Policijske uprave zagrebačke, u Oružničkoj vojarni (Branimirova 19-21) Državni zavod za statistiku.

Uspješni primjer adaptacije je Petrinjska vojarna (Petrinjska 18/Đorđićeva 4), koja je 1903. preuređene za gradske urede, među ostalim za policiju i zatvore, što se održalo nakon Drugog svjetskog rata. Za adaptaciju zgrade za smještaj tadašnjeg Ministarstva europskih integracija RH raspisan je 2003. javni natječaj na kojem je prvu nagradu dobio pokojni arhitekt Zvonimir Krznarić. Zgrada je prema projektu iz 2005. sagrađena 2008. godine Nova-stara zgrada na polovici parcele bivše Petrinjske vojarne najveći je zahvat koji je ikada izveden u zagrebačkoj povijesnoj jezgri i ujedno ogledni primjer odnosa prema spomeniku kulture. Krznarić je stjecajem okolnosti dobio priliku za integralnu obnovu zgrade kojoj je služba zaštite uspjela izboriti status spomenika kulture unatoč teškim devastacijama i bijednom stanju. Novi identitet zgrade rezultat je svjesnog kontrastiranja staroga i novoga, ravnoteže između restauracije i novih oblika/struktura koji su dovedeni u stabilnu harmoniju. Drugi pozitivan primjer je adaptacija velike natkrite jašione, jedinog očuvanog objekta Konjaničke vojarne (Prilaz baruna Filipovića 23a) za Galeriju Lauba, namijenjenu prezentaciji Zbirke Filip Trade i izložbenoj djelatnosti koja teži "umjetničkoj i kulturnoj inovaciji", kako se navodi u programu galerije. Za adaptaciju je 2007. raspisan natječaj na kojem je prvu nagradu dobio rad Alenke Jurčić-Pojatine uz suradnju Branke Petković i Ante Krstulović, dok je interijer projektirala Morana Vlahović. Ti primjer svjedoče da bivše vojarne predstavljaju izazov. Bilo bi dobro da slične intervencije potakne Vojna bolnica (Vlaška ulica 87), za koju je bilo mnogo planova, a danas je potpuna prazna i zapuštena