Kad sam počeo kopati po površini onoga što se već odavno nazivalo “slučajem SC” onda na svaki upit o stanju u toj instituciji s onim malobrojnima koji su htjeli o tome uopće pričati (a većinom je bila riječ o novinarima koji su bar jednom u svojoj karijeri završili u Savskoj 25), redovno sam dobivao odgovore o “kaotičnosti” i “nejasnoćama” o raznim “premreženostima” iz kojih je nemoguće dokučiti tko su good, a tko bad guys, ako se uopće u tim terminima i može govoriti.
Kronika minusa
Jednostavnim guglanjem Studentskog centra u Zagrebu i njegova donedavnog “šefa” (što svakako nije ni predradnja istraživačkog rada, a kamoli nešto više) daje vam se do znanja da je to “prostor” stalnog mešetaranja, fiktivnog ili manje fiktivnog, podmetnutog ili dobro skrivanog: od deala s Bandićem i BMW-om od kojeg nije bilo ništa (Nacional br. 482) do deala s tadašnjim ministrom Draganom Pirmorcem i opet gradonačelnikom Bandićem u kapitalnoj investiciji izgradnje novih paviljona u Studentskom domu Stjepan Radić koja je SC bacila na koljena (Novi list, studeni 2010. godine) i u dugove koji su se izrodili u priču o mogućoj prodaji atraktivnih zemljišta u vlasništvu Studentskog centra u Zagrebu. Na svaki upit o suspektnostima u poslovanju, čekao vas je rezolutan odgovor što od tadašnjeg uprave što od sveučilišta: nijedna revizija nije ukazala na nepravilnosti u radu ili nijedna prijava (kojih je bilo podosta) nije se pokazala vjerodostojom. Kopanje po nekim ranijim periodima nedostupnima mom živom sjećanju, ostavlja jednake upitnike uz pojave kojekakvih privatnih armija, interpersonalnih sukoba i periodičnih interesnih šihti koje su često usklađene s promjenama vlasti na razini države.
Međutim, osim tih “crno-žutokroničnih” narativa koji nisu dobili svoj epilog, SC je točka na topografiji određenih interesnih preklapanja, ali i manifestacija loših koncepata i provedbi javnih sektorskih politika. Riječ je o “prostoru” na kojem se ukrštavaju različite političke silnice i interesni horizonti, a u zadnje vrijeme i otvoreni animoziteti između sveučilišne i ministarske frakcije u upravnom tijelu Studentskog centra što je konačno i dovelo do trenutne sanacijske situacije koja je tako drugačija, a opet tako slična nekim prijašnim “izvanrednim situacijama”, uostalom kao i na nekim drugim mjestima. No, kao što sam natuknuo – riječ je doista o mjestu koje vrlo precizno prenosi sliku stanja u resoru (tj. resorima) bez obzira na unutarnje poslovne i računovodstvene neuralgije kroz (sada već) dva desetljeća. Ili pojednostavljeno, naturalistička slika hrvatskog visokobrazovnog sustava je slika zagrebačkog SC-a bez bijelih paviljona koji ionako služe samo za odvlačenje pažnje s nekih profitnom logikom gledajući adekvatnijih, ali i još živih ili bolje: živućih usprkos više od dvadeset godina aktivne i svjesne devastacije. Ako još pridodamo i vječnog vrebatelja iz prikrajka, što je u ovom slučaju Grad Zagreb i njegov dugogodišnji gubernator, onda Studentski centar doista jest arena ne toliko nekog otvorenog sukoba koliko eventualne pljenidbe ili rasprodaje, ali i evidentnog dugogodišnjeg nemara s predumišljajem.
Sveučilište u Zagrebu kao jedna od strana u potezanju užeta, vrlo jednostavnom računicom iznesenom u javnost kroz Zaključke senata Sveučilišta u Zagrebu iz siječnja prošle godine, pokušalo je dokazati da je enormni minus (od 100 milijuna kuna) u kojem se SC našao rezultat upravo umanjenog financiranja Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, ali i duga MZOS-a prema SC-u iz onog već spomenutog deala s Pirmorcem oko kapitalnih investicija koje aktualni ministar iz drugog političkog tabora ne priznaje tj. ne nasljeđuje. Zbog novonastale situacije i opet nejasnih igara u Banskim dvorima, Vlada na sjednici u veljači 2013. donosi odluku o pokretanju druge sanacije SC-a u posljednjih 15 godina. Tim činom, Sveučilište u Zagrebu i postojeća uprava gube bilo kakve ovlasti u upravljanju SC-om i uvodi se svojevrsna ekspertna tehnomenadžerska diktatura koja će racionalno riješiti financijsku sliku SC-a. Kako je ratio ekonomskih eksperata nešto čega se treba najviše bojati pogotovo u ovom ekonomsko-političkom trenutku, ne sumnjamo da će se kaosi u SC-u s početka priče nastaviti u još većem intentzitetu. Jedino relevatno pitanje – koji su odgovori na te kaose jer vrijeme vatrogasnih mjera je odavno prošlo?
Akteri s klupe
U ovom kratkom uvodu i nabrajanju aktera SC-ovog puta u sanacijsku propast, izostavljene su dvije najvažnije skupine: radnici i studenti. Dakle, korisnici usluga SC-a i oni koje te usluge izravno omogućuju vlastitim radom, a čija reprezentacija u ovom slučaju oslikava dugoročnu bijedu i sindikata i formalnih studentskih organizacija u ovoj državi, ali i “otuđenje” od SC-a kao zajedničkog i javnog prostora koji ne treba tek održavati na životu što se čini posljednje dvije decenije, nego koji treba iznova stvarati ili bar razmišljati o tome, pogotovo u ovakvim trenucima njegove malo više upitne budućnosti. Čini se da je upravo to dokidanje ikakve veze s tim prostorom i njegovim sadržajem ne samo posljedica loših upravljačkih politika nego i njihov uvjet koji proizvodi bazični demokratski deficit “sudionika”, a onda i dugoročne loše posljedice po održivost cijelog pogona.
Kroz vlastito studentsko iskustvo tog prostora, a i s obzirom na vlastitu uključenost u jednu od tih struktura (onu formalno studentsku) i u trenucima kada se aktivno raspravljalo (ili bolje: nabadalo) o SC-u, spoznaja da studentski centar više nije studentski (i to ne samo zbog centra nego i zbog studenata) bila je krajnje poražavajuća i demoralizirajuća. Pa čak i onaj dio studentske populacije koji je svojom strukom vezan uz SC kao mjesto svojega eventualnog rada na sceni, ili kao mjesto izlaganja radova ili mjesto organiziranja diskusija, nije ga vidio niti pozicionirao u tek stvorenoj topografiji vlastitog studentskog života. Uzmemo li na primjer i burna politička dešavanja i borbu protiv komercijalizacije obrazovanja koja je bez obzira na svoj klimaks ipak vidljivo obilježila posljednih nekoliko godina visokoobrazovnog sustava – i ona kao da je zaobišla SC kao mjesto vlastite političke artikulacije i kreacije. Studentski centar je jednostavno netko izbrisao iz kognitivne mape – sustavno ga devastirajući možda ne toliko s nekom konkretnom i jasnom intencijom da ga se sutra proda već pronađenom kupcu, koliko iz inercije koja je možda još i gora i pogubnija. Ili će bar tako izgledati nekim budućim generacijama.
A to oduzimanje prostora od studenata ili njihovo istjerivanje iz “studentskog” centra koje je danas postalo faktičko (ne samo upravljačko, emocionalno ili neko treće) stvar je jednog kontinuiteta od samog njegova postanka koje u nekom oslužbenjenom kulturnom pamćenju današnje studentske populacije gotovo i ne postoji. Kako smo iz kazivanje prvog studentskog upravitelja Studentskog centra Vlatka Škarice saznali, SC je u početku ustrojen i upravljački kao studentski centar u kojem studentska populacija nije samo pasivni korisnik usluga (egzistencijalnih, socijalnih, kulturnih, fizičkih) nego i sudionik u “proizvodnji” SC-a, pa i organizaciji rada SC-a. Svaka kasnija unutarnja reorganizacija išla je zapravo u regresivnom smjeru od inicijalno postavljene priče tijekom pedesetih. Iz današnje perspektive ta inicijalna slika Studentskog centra izgleda gotovo utopijski, ali upravo na taj njen utopijski karakter i vitalnost računamo i danas kada se prave rasprave o budućnosti SC-a nisu ni otvorile; kada je zagrebački SC postao metonimija cjelokupnog sustava: urušenog zdravstva i socijalnog sustava, osnovnoškolskog pogona u kojem se provode ingeniozne suvišne “reforme”1 uz stalnu mantru o višku kadrova ili pak sektor znanosti i visokog obrazovanja koji se našao pred zidom koji su članovi akademske zajednice dijelom i sami izgradili... U svakom od tih slučajeva smještena je priča o studentskom centru: priča o sustavnoj devastaciji, interesnim sukobima, borbi za očuvanje javnog interesa pred najezdom privatne inicijative. SC je kao sinegdoha stanja u našoj socijalnoj državi na zalasku, ali i poziv na promišljanja onkraj tako postavljenih i isušenih institucija; poziv na neku vrstu samoorganizacije i zauzimanja uskoro mrtvog prostora uzimajući u obzir iskustvo toliko izgubljenih bitaka koje nije bilo uzaludno, tj. ne smije biti uzaludno!
Allons enfant de Peugeot
Svaka rasprava o budućnosti Studentskog centra, stoga bi trebala uzeti u obzir i njegovu buduću organizaciju i principe te organizacije, a ne samo sanacije. Trenutak u kojem je SC na izdisaju, a sanacija će taj izdisaj samo ubrzati, nije trenutak obrane jer malo toga se ima obraniti, nego trenutak napada kojem prethodi promišljanje o organizacijskim i konceptualnim “alternativama” koliko god to apstraktno zvučalo. Jer Studentski centar, uza sve svoje malignosti, nekim ljudima je doista predstavljao i mjesto samorealizacije i samorganizacije bez obzira što nam se danas urušeni skate-pool ili zasađena salata pred stražnjim ulazom činili gotovo nebitnim marginalijama tog prostora. Kako je moj kolega (u ovom slučaju i u službenoj etnografskoj ulozi) Bojan Mucko nedavno uslijed još jednog “zakazanog” razgovora na temu SC-a (koji kao da se gomilaju u mojoj memoriji stvarajući neku sluzavu masu impresija i frustracija o toj vječnoj temi), rekao: “Pa ti skejteri imaju najviše prava biti tu”. I doista je tako. Pored svih tih aktera kojima je stalo (a i onih kojima nije stalo) ta potpuno apolitična supkultura koju je na kraju Bandić smjestio na Bundek, kao da je jedina u jednom momentu doživljavala SC kao svoj prostor, ali ne u smislu privatne svojine ili mjesta neke vrste pogodbe – nego upravo kao mjesto nekog organiziranja, makar nam se ono činilo posve dokoličarsko odgađanje odrastanja sa skejtom u ruci ili pod nogama. Ali neka – jer upravo je to jedan od načina zauzimanja otetog i ispražnjenog. Osvajanje – kako reče Vlatko Škarica – studenti su tih pedesetih osvojili SC za kojim se pomamila tadašnja crvena buržoazija u nastanku. Čekamo da se isto desi i danas – kad je pomama kompradorske buržoazije pred zadovoljenjem, ali da to uvide umjetnici, pa radnici, pa onda možda i studenti doživljavajući i taj kulturni/javni/politički prostor kao dio svojih fizičkih potreba koje zadovoljava hrana iz menza ili krevet iz doma. Pa makar ta fizička potreba bilo sjedenje na klupi ili ležanje na novoposađenoj travi ispred onog neodoljivo odvratnog zglancanog bijelog paviljona u kojem će prema zadnjim najavama biti muzej tolerancije?
- Čega?
- Ma Peugeotov auto-salon!
- Studentski centar?
- Ha?