Između nasilja i milosti

U svojoj knjizi Sveti teror Terry Eagleton se ne bavi terorom koji puni naslovnice od 11. rujna. Njegovo očište usmjereno je iza tih prijelomnih događaja, prema takozvanoj suštini – ono što se obično kvalificira kao Eagletonov metafizički obrat u mišljenju, naravno, ujedno je i oslanjanje na višestoljetnu filozofsku i teološku literaturu. Naime, Eageton posljednjih godina odbija biti instrumentom pomodnog teoretiziranja i stvari pokušava sagledati iz dubljeg tradicijom uspostavljena mišljenja. Kao moto Svetom teroru, prema zaključcima koji se iz teksta nameću, mogle bi stajati i Spinozine riječi iz Teologijsko političke rasprave: “No tko je ikada stvorio nešto tako mudro da iz toga nisu mogla proizaći zla? Onaj tko želi vladati svime pomoću zakona prije će izazvati nedostatke nego ih ispravljati. Ono što ne možemo zabraniti moramo bezuvjetno dopustiti, čak i ako to privremeno dovodi do štete”.

Osnovna namisao Eagletonove knjige je u famoznom stavu da je naše društvo zapravo posve nesposobno sama sebe vidjeti u kompleksnijem okviru koji nadrasta crno-bijele podjele i živi sa sviješću da su njegovi zakoni utemeljeni na jednoj vrsti nepravednosti. Foucaultove teze iz Historije ludila u doba klasicizma prema kojima je moralni probavni trakt nesposoban provariti neugodne istine o sebi, dobrim dijelom stranica Eagletonove studije dobiva svoju teoretski vrlo utemeljenu potvrdu. Bog i batina druge strane naših uredno isparceliranih vrtova je Dioniz, i nadasve je “zdravo priznati ludilo, a mahnito zamišljati da bi takvo ludilo ikad moglo biti naprosto silom pretvoreno u razum”. Eagleton svoje misli obilato potkrepljuje primjerima iz književnosti, konkretno, dionizijsku podlogu naših civilizacijskih normi podupire Euripidovim Bakhanticama, gdje imamo sukob između silovitog vlastodršca i boga. Oholi vladar suprotstavlja se Dionizu i stradava uslijed “manjka pijeteta”, što Eagleton stavlja u račun znatnom dijelu današnje zapadne politike. Odbijanje da se bakhanticama (našem otkačenom dijelu) pruži utočište istoznačno je s nasiljem nad našom prirodom, kojoj je “u naravi da prekoračuje svoju narav”. Takav oblik isključivog, apsolutističkog, fundamentalističkog vladanja izjednačiv je s nihilizmom, i, čini se, s nekom vrstom štreberskog držanja slova zakona: namjesto ljubavi stižu zakoni.

Posebno stoga mjesto u ljudskim stvarima ima ideologija, čija je osnovna zadaća “da nas uvjeri kako smo potrebni”. Svijet je mnogo slučajniji nego što nam kazuju naše teorije o njemu, što je iritantno farizejima koji vole kada točno znaju što im je činiti, u koliko sati moraju na molitvu, koliko od prihoda moraju odvojiti za hram. Eagleton se smješta u kršćansku tradiciju pišući kako nam moralni zakoni ne bi bili potrebni kada bismo znali živjeti u skladu s njegovim nalozima, a “stručni termin za to je milost”. Međutim, u temelju našeg bića sve podrhtava od “okrutno ravnodušne šopenhauerovske volje” ili onog famoznog Drugog. Isusova je veličina što je bio “kadar prepoznati sebe” u njegovu začudnom zahtjevu i pozivu. Druga je strana praznina i ponor koji fundamentalista “teži ispuniti apsolutnim vrijednostima i krutim načelima”. Šopenhauerovsku zlobnu volju što se u nama “ustoličuje kao neprestana žudnja i čežnja” Eagleton uspoređuje sa SF-filmovima poput Aliena: ona stanuje u nama kao “gospodar koji nas koristi za svoje nedokučive ciljeve”. Stoga u Schopenhaueru vidi jednog od izvora znanstvene fantastike.

Nagonski se užasavamo tuđe sreće, a tim povodom Eagleton nastavlja, kao uostalom u cijeloj knjizi, nizati primjere iz književnosti i filozofije; tako citira Dostojevskog koji piše “o neobičnom unutarnjem sjaju zadovoljstva koje doživimo kad katastrofa zadesi našeg susjeda”, dok je Nietzsche i ovdje otišao najdalje: od užitka gledanja drugih kako pate veći je jedino užitak koji doživimo kada patnju nanosimo osobno. Kvaka je u tome da nismo samo “sado” nego i “mazo”: upravo u našem uživanju u zastrašenosti krije se i tajna dugovječnosti društvenih poredaka. Mi živimo u ispraznim vremenima u kojima je politika lišena smisla, nad nama vlast sprovode menadžeri, a ovaj je oblik vladavine “ispražnjen od tolikih značajnih pitanja”, što za kontrarezultat ima teroristički oblik politike koji je posve nezainteresiran za njena uobičajena uobličavanja. No osim fundamentalista, mi smo i revolucionari, samo što je ime za našu revoluciju status quo. Naša je revolucionarnost poglavito u usklađivanju krvlju omašćenih početaka sa srednjostrujaškim idealizmom. O potrebi brisanja vlastite geneze pisao je još i Pascal, naime, što ste “stariji kao nacija, to ugledniji postajete, jer vam odavna zakopani zločini prirastaju srcu kao stari pajdaši”. Legitimnost je stoga dugovječnost.

Za nas Hrvate utješno je znati da su se i tako umne i ugledne glave poput Eagletona (ili Žižeka, kojeg nekoliko puta navodi) slagale kako je nacionalizam sekularni nadomjestak transcendencije. Dvojbe u tako prepletenom i zamršenom svijetu nipošto nisu male; Eagleton podsjeća na distinkciju koju je uočio Alain Badiou – razlikovanje između puti i duha nije razlikovanje između tijela i duše, nego je ovdje riječ o dvama oblicima življenja: po kriterijima nasilja i požude te kriterijima pravde i samilosti. Svijet sa svojim brojnim slojevima možda je doista kompliciran, iz čega Vrag zaključuje da je banalan, no Chesterton je u konstantnom ponavljanju svega uspijevao vidjeti vječiti bis, vječiti naklon, da se tako izrazimo, stare dame – vječnosti. No, Eagletona more druge brige: riječ je o sjajnoj knjizi koje je ovo sinopsis ili, kako se to danas kaže: trailer.