Između revizionizma i ekvilibrizma

Svibanjski praznici (oslobođenja od fašizma) donijeli su nam izjave političara, s pomoću kojih možemo izmjeriti doseg ovdašnje stranačke politike: njezino dno i njezin plafon. Najprije donji rub: “Vrijeme je da slovenska domovina postane mati sve svoje djece”. Ili, po domaći: “Službena ideologija trebala bi u ime nacionalizma rehabilitirati domaći fašizam i kolaboraciju.” Ideološke izjave imaju tu moć da se same brinu za svoje ostvarenje: predsjednik državnoga zbora (slovenskoga parlamenta) već je rehabilitirao fašizam, samo zato što je domaći, i kolaboraciju s naci-fašizmom, iako stranim. Riječi je potkrijepio antikomunizmom, “krvavom revolucijom” i “komunističkim terorom”. Nakon ljigavosti u parlamentu, uslijedila je skarednost na proslavi. U presjeku oboje stajala je bujna metafora o majci roditeljici, na čijim grudima se napajaju sva njena djeca. Metafora, recimo usput, koju su stvarno upotrebljavali “svi totalitarizmi” stoljeća. Takve riječi svaki put pale – posebno ako ih prihvaćamo bez otpora. Nije moguće nekažnjeno šutjeti pri rehabilitaciji kolaboracije i fašizma, pogotovo domaćeg. Razmotrimo logiku. Država je domovina, domovina je mati, državljanke i državljani su “djeca”. Govornik je metaforu djece sam preveo u “slovenski narod”. Prijevod je problematičan. Danas istorodnost djece majke domovine znači većinsku etničku skupinu – s učincima i posljedicama koje su poznate. Ali, ako i zanemarimo razliku između države većinske skupine i države državljanki i državljana, djeca u naručju roditeljice domovine ne mogu biti narod. Moderni narodi uspostavljaju se s pomoću revolucije, u 19. stoljeću inspiriraju se francuskom, u 20. oktobarskom. Govornikov antikomunizam i njegova kontrarevolucionarnost otvoreno govore ono što prispodoba literarizira: da se zauzima za depolitiziranu podjetinjenu zajednicu, a ne za modernu političku naciju. U trenutku kada s pomoću državne prisile cijepaju stanovništvo na razvlaštenu većinu koja radi i privilegiranu manjinu, koja prisvaja proizvode tuđega rada (te naravno na neizbježnu rezervnu armiju nezaposlenih), moramo u šaradi s prošlim domaćim fašizmom i kolaboracijom vidjeti ono što ona jest: ideološko sljepilo proizvedeno za potrebe sadašnje eksploatacije. Nekadašnji fašizam za sadašnji kapitalizam.

Ekvilibristika i logika kapitala

Drugi najviši predstavnik države ukazao je, dakle, na dno stranačke politike. A prvi predstavnik na njezin najveći domet: “Sve umijeće politike jest potraga za ravnotežom, između učinkovitosti gospodarstva na jednoj i socijale na drugoj strani”. Predsjednik Republike rekao je “socijala”, a ne “socijalna država”, kamoli “država blagostanja”. Ambicije političara posljednjih su desetljeća splasnule. Onima koje zastupaju sada žele u najboljem slučaju “socijalu”. Političko umijeće bilo bi, po mišljenju predsjednika države, ekvilibristika: hvatanje ravnoteže između obrnuto proporcionalnih veličina, privredne učinkovitosti i “socijale”. Ali zašto bi kvaliteta života bila obrnuto proporcionalna s privrednom učinkovitošću? Ne proizvodimo li zato da bi preživjeli? Zar ne pospješujemo učinkovitost privrede stoga da bi bolje živjeli? Ne bismo li morali reći da politika povećava privrednu učinkovitost zato da bi “socijala” bila sve jača – možda čak i zato da “socijala” jednom više ne bude niti potrebna? Zašto bi privredna učinkovitost i kvaliteta života bili u obrnutom razmjeru? Nisu li po zdravoj pameti one upravo proporcionalne: što je veća učinkovitost privrede, veće je blagostanje?

Moguće po zdravoj pameti – ali ne i po logici kapitala. Kapital se ne trudi da povećava blagostanje, nego da uvećava profit. Profit je moguće povećavati povećavanjem produktivnosti ili sa smanjenjem nadnica. U jednom i drugom politika može pomoći. Povećava li produktivnost pouzdano povećava profit, a uz malo sreće i blagostanje. U tom slučaju politici doduše ne treba loviti ravnotežu, ali zato mora ovladati s više toga od pregršti demagoških fraza. U suprotnom slučaju, demagogija je često dovoljna za snižavanje nadnica. Ta snižavanje nadnica i opće kvalitete života nije moguće ostvariti drukčije negoli s pomoću demagogije. U tom slučaju politika je doista umijeće ekvilibristike: koliko je još moguće skresati “socijalu”, a da ne dođe do otpora? Čim se oni koji proizvode vrijednost i s njom profite počnu opirati, mora se kapital baviti još i sa nečim drugim osim sa brutalnim lovom na profit.

Kapital po samodjelatnoj logici s jedne strane smanjuje troškove rada, a s druge treba kupce, da pokupuju robu i omoguće realizaciju profita. Ali smanjivanje troškova rada snižava nadnice, prouzrokuje siromaštvo, nezaposlenost: kapitalska racionalnost smanjuje kupovnu moć stanovništva, a time smanjuje i mogućnost da kapital na tržištu realizira profit. Kapitalska racionalnost je naposljetku iracionalna. Tome ne može pomoći nikakva ekvilibristika. Klasne borbe dovele su do rješenja koje je prvi uvažio Roosevelt, a teorijski utemeljio Keynes – rješenja koje nije ekonomsko već političko, a ne sastoji se u ekvilibrizmu, već u državnoj intervenciji. Država s pomoću redistribucije i javnih radova uklanja nezaposlenost i siromaštvo, smanjuje socijalne razlike i osnažuje kupovnu moć stanovništva: na tržištu je opet moguće doći do profita i kapitalistička privreda može se pokrenuti u novi uzlet.

Politički izlaz iz globalne krize

Ovo je rješenje moguće samo dok postoje nacionalne ekonomije. Točnije: to rješenje je nužno samo u vremenu nacionalnih ekonomija. Kapitalistička klasa, naime, ne traži rješenja koja su moguća – traži ih tek kada je zbog odnosa klasne borbe na njih prisiljena. U vremenu globalne ekonomije kapital, barem za sada, još nema problema s realizacijom profita: makar i kresao “troškove rada” i razbijao socijalnu državu, opadne li kupovna moć na jednoj strani planeta, već će se otvoriti neko tržište na drugoj strani. U toj situaciji politika je, barem ona građanska, uistinu umjetnost ravnoteže: iskušava točku do koje je još moguće pritisnuti, a da ne dođe do otpora.

Ali i ekvilibristika ima granice. Nije tako davno vrijeme kada političkim ekvilibristima nije padalo na pamet da govore o “socijali”. To što im je riječ i samo skliznula preko jezika, tekovina je političkih bitaka. Ali ne bitaka za prestiž između fašistoidne politike krajnje desnice i ekvilibrizma preostale stranačke politike. Građanska politika je na kraju progovorila o “socijali” zato što su ju na to prisilile klasne borbe radničkih klasa. Kod nas su to postigli sindikalno organizirani radnički slojevi. Pa tako i one novembarske subote, kada je crvena masa pobijedila bijelu oluju (misli se na ljubljanske demonstracije, krajem prošle godine).

Sukobi između fašistoidne retorike krajnje desnice i ekvilibrizma preostale građanske politike su, naravno, lutkarsko kazalište frakcija, koje se jagme za što veći dio viška vrijednosti. Ali i u toj građanskoj farsi mase nisu nemoćne: iako isključene, mogu prisiliti vladajuće da se počnu baviti realnim problemima živih ljudi. I oslobođenje iz globalne krize moći će biti samo političko. Ili će biti revolucionarno: a i tada će biti političko.

Preneseno iz časopisa Mladina, 19/2006.

Sa slovenskoga preveo Srećko Pulig