24.2.2005.

Edward Said  

Između svjetova

tema broja

U prvoj knjizi koju sam napisao, Joseph Conrad and the Fiction of Autobiography, objavljenoj prije više od trideset godina, a onda i u eseju naslovljenom Reflections on Exile koji se pojavio 1984., upotrijebio sam Conrada kao primjer pojedinca čiji život i djelo utjelovljuju sudbinu lutalice koji postaje uspješan pisac na naučenom jeziku, ali se nikada ne može riješiti osjećaja otuđenosti od svog novog – to jest, stečenog – i, u Conradovu prilično posebnom slučaju, voljenog doma. Svi su njegovi prijatelji za njega izjavili da je bio vrlo zadovoljan idejom da je Englez, iako nikada nije izgubio svoj teški poljski naglasak i prilično neobičnu ćudljivost, koja je smatrana vrlo neengleskom. A ipak, onoga trenutka kada uđemo u njegove zapise aura raseljavanja, nestabilnosti i neobičnosti je nepogrešiva. Nitko nije mogao predstaviti sudbinu izgubljenosti i dezorijentacije bolje od njega i nitko nije bio ironičniji prema mukotrpnim pokušajima da to stanje zamijeni novim planovima i smještajem – koji su čovjeka neizbježno namamili u nove zamke, poput onih na koje lord Jim nailazi kada ponovo počinje život na svom malom otoku. Marlow ulazi u srce tame da bi otkrio kako Kurtz ne samo da je tamo bio prije njega nego i da nije sposoban reći mu čitavu istinu; tako da u pripovijedanju vlastitih događaja Marlow ne može biti onoliko točan koliko bi to želio biti te na kraju iznosi procjene pa čak i laži, a oboga su svjesni i on i njegovi slušatelji.

Nepovratna otuđenja

Tek dosta vremena nakon njegove smrti Conradovi su kritičari pokušali rekonstruirati ono što se nazivalo njegovim poljskim porijeklom, od čega je vrlo malo pronašlo put do njegove fikcije. No, prilično neuhvatljivom značenju njegovih djela nije tako jednostavno doskočiti, jer čak i ako doznamo dosta o njegovim poljskim doživljajima, prijateljima i rođacima, ta informacija sama po sebi neće razjasniti bit nemira i nelagode koje neumoljivo okružuju njegov rad. Na kraju shvaćamo da mu se djela u stvari oblikuju iskustvom egzila ili otuđenja koji nikada ne mogu biti ispravljeni. Bez obzira na to koliko savršeno bio sposoban izraziti nešto, posljedica njemu uvijek izgleda kao otprilike ono što je želio reći i što je rekao prekasno, nakon trenutka u kojemu je izricanje toga moglo biti korisno. Amy Foster, najtužnija od njegovih priča, bavi se mladim čovjekom iz Istočne Europe, nasukanom na obali Engleske na putu u Ameriku, koji završava kao muž brižne, ali zatvorene Amy Foster. Čovjek ostaje stranac, nikada ne naučivši jezik, a čak ni nakon što on i Amy dobiju dijete ne može postati dio obitelji koju je s njom stvorio. Kada je blizu smrti i u bunilu blebeće na neobičnom jeziku, Amy mu otima dijete, napušta ga i prepušta ga njegovoj konačnoj tuzi. Kao i mnoge od Conradovih fikcija, priču pripovijeda suosjećajna figura, liječnik koji poznaje taj par, no čak ni on ne može ublažiti izolaciju mladića, iako Conrad zadirkujući potiče čitatelja da pomisli da je možda mogao. Teško je čitati Amy Foster bez pomisli da se Conrad bojao da će umrijeti sličnom smrću, neutješan, sam, izgovarajući besmislice na jeziku koji nitko ne razumije.

Prva stvar koju treba prepoznati jest gubitak doma i jezika u novoj okolini, gubitak za koji Conrad ima oštrinu prikazati kao nepopravljiv, nemilosrdno izmučen, sirov, neizlječiv, uvijek snažan – zbog čega sam tijekom godina čitao i pisao o Conradu kao o cantus firmus, čvrstom, nepokolebljivom nagovještaju za velik dio toga što sam proživio. Godinama kao da sam prelazio isto u onome što sam radio, ali uvijek kroz spise drugih. Tek rane jeseni 1991., kada mi je strašna medicinska dijagnoza odjednom otkrila smrtnost za koju sam trebao znati prije, zatekao sam se kako pokušavam dati smisao svom vlastitom životu jer se njegov kraj činio uznemiravajuće blizu. Nekoliko mjeseci kasnije, još pokušavajući prihvatiti svoje novo stanje, našao sam se u situaciji da sastavljam dugo pismo puno objašnjenja svojoj majci koja je bila mrtva već gotovo dvije godine, pismo koje je ustoličilo zakašnjeli pokušaj da nametnem priču o životu koji sam ostavio manje ili više samome sebi, neorganiziranom, raspršenom, bez središta. Imao sam prilično pristojnu karijeru na sveučilištu, dosta sam pisao, stekao sam nezavidnu reputaciju (kao “profesor užasa”) zbog svojih djela, izjava i djelovanja vezanim za palestinska i šire bliskoistočna ili islamska i antiimperijalistička pitanja, no rijetko bih zastao da tu zbrku organiziram. Bio sam radoholičar, nisam volio odmore i rijetko sam ih koristio, i radio sam ono što jesam bez pretjeranog zabrinjavanja (ako ga je uopće i bilo) za takve stvari kao što su piščeva blokada, depresija ili trošenje.

Ne/materinski jezik 

Odjednom sam se našao zaustavljen i s nešto, ali ne mnogo, vremena na raspolaganju za proučavanje života čije sam ekscentričnosti prihvaćao poput mnogih činjenica u prirodi. Ponovo sam shvatio da je Conrad bio u takvoj situaciji prije mene – samo što je Conrad bio Europljanin koji je napustio rodnu Poljsku i postao Englez, pa je seoba za njega bila više-manje unutar istoga svijeta. Ja sam rođen u Jeruzalemu i veći dio svojih formativnih godina proveo sam tamo te, prije a posebno nakon 1948., kada je cijela moja obitelj postala prognanička, u Egiptu. No, cijelo moje rano školovanje bilo je u elitnim kolonijalnim školama, engleskim javnim školama koje su stvorili Britanci kako bi podigli generaciju Arapa s prirodnim vezama s Velikom Britanijom. Posljednja koju sam pohađao prije nego što sam napustio Bliski istok da bih otišao u SAD bila je Victoria College u Kairu, škola zapravo utemeljena s namjerom da obrazuje one Arape i Levantince vladajuće klase koji su trebali preuzeti sve nakon što Britanci odu. Među mojim suvremenicima i školskim kolegama bili su jordanski kralj Husein, nekoliko jordanskih, egipatskih, sirijskih i saudijskih dječaka koji će postati ministri, premijeri i vodeći poslovni ljudi, kao i glamurozne figure poput Michela Shalhouba, glavnog prefekta škole i glavnog mučitelja u doba kada sam bio relativno mali dječak, koga su svi na filmskom platnu vidjeli kao Omara Sharifa.

Onog trenutka kada je netko postao učenik na Victoria College dobivao je školski priručnik, niz pravila koja su upravljala svakim aspektom života u školi – kakvu vrstu uniforme moramo nositi, koja je oprema potrebna za sportove, datume školskih praznika, red vožnje autobusa, i tako dalje. No, prvo školsko pravilo, hvaljeno na prvoj stranici priručnika, glasilo je: “Jezik ove škole je engleski, učenici koji budu uhvaćeni da govore bilo kojim drugim jezikom bit će kažnjeni”. A među učenicima nije bilo izvornih govornika engleskoga. Dok su učitelji svi bili Britanci, mi smo bili raznolika gomila Arapa različitih vrsta, Armenci, Grci, Talijani, Židovi i Turci, među kojima je svatko imao materinski jezik koji je škola izričito izopćila. Pa, ipak smo svi, ili gotovo svi, govorili arapski – mnogi su govorili arapski i francuski – i tako smo mogli pobjeći u zajednički jezik i prkos onoga što smo shvaćali kao nepravedno kolonijalno ograničavanje. Britanska imperijalna snaga bližila se svom kraju neposredno nakon Prvog svjetskog rata i ta činjenica nam nije promakla, iako se ne mogu sjetiti ni jednog učenika moje generacije koji je mogao riječima opisati nešto tako jasno.

Ja sam imao i dodatni problem što je, iako su oboje mojih roditelja bili Palestinci – majka iz Nazareta, a otac iz Jeruzalema – moj otac dobio američko državljanstvo tijekom Prvog svjetskog rata, u kojemu je služio u AEF-u pod Pershingom u Francuskoj. On je najprije napustio Palestinu, tada provinciju Otomanskog Carstva, 1911. u dobi od 16 godina da bi pobjegao od novačenja za borbe u Bugarskoj. Umjesto toga otišao je u SAD, tamo je studirao i radio četiri godine, a zatim se 1919. vratio u Palestinu da bi započeo posao sa svojim rođakom. Osim toga, s uobičajenim arapskim prezimenom kao što je Said i nesumnjivo britanskim imenom (moja majka u godini mog rođenja, 1935.-toj, iznimno je cijenila princa od Walesa), bio sam uznemiravajuće čudan učenik tijekom svih svojih ranih godina: Palestinac koji pohađa školu u Egiptu, s engleskim imenom, američkom putovnicom i bez ikakvog određenog, utvrđenog identiteta. Da bi stvari bile još gore, arapski, moj materinski jezik, i engleski, jezik škole, bili su neraskidivo pomiješani: nikada nisam znao koji je moj prvi jezik, ni u jednom se nisam osjećao kod kuće, iako sanjam na oba. Svaki put kada izgovorim englesku rečenicu, shvatim kako odjekuje na arapskom i obrnuto.

Čežnja za «jednostavnim porijeklom»

Sve mi je to prolazilo kroz glavu tih mjeseci nakon što mi je dijagnoza otkrila nužnost razmišljanja o konačnim stvarima. No, učinio sam to na sebi svojstven način. Kao autora knjige naslovljene Beginnings, privukle su me moje rane godine kada sam bio dječak u Jeruzalemu, Kairu, i Dhouru el Shweiru, libanonskom planinskom selu koje sam prezirao, no kamo nas je godinama odvodio otac da provedemo ljetne praznike. Ponovo sam proživljavao narativne neprilike ranih godina, osjećaja sumnje i izmještenosti, uvijek osjećajući da stojim u pogrešnom kutu, na mjestu koje kao da mi je izmicalo čim bih ga pokušao definirati ili opisati. Zašto, sjećam se da sam se pitao, nisam mogao imati jednostavno porijeklo, biti u cijelosti Egipćanin ili nešto drugo, da se ne moram suočiti sa svakodnevnom oštrinom pitanja koja su vodila natrag do riječi kojima kao da je nedostajalo stabilno porijeklo? Najgori dio moje situacije, koju je vrijeme samo pogoršalo, bio je ratujući odnos između engleskog i arapskog, nešto s čime se Conrad nije morao suočiti jer je njegovo putovanje iz Poljske u Englesku preko Francuske bilo potpuno unutar Europe. Cijelo moje školovanje bilo je anglocentrično, i to toliko da sam znao mnogo više o britanskoj pa čak i indijskoj povijesti i zemljopisu (obavezni predmeti), nego što sam znao o povijesti i zemljopisu arapskog svijeta. No, iako podučavan da vjerujem i mislim poput engleskog školarca, bio sam naučen da shvatim da sam stranac, neeuropski Drugi, koga obrazuju pametniji od mene kako bih shvatio svoju situaciju i kako ne bih težio biti Britancem. Crta koja je dijelila nas od Njih bila je jezična, kulturalna, rasna i etnička. Nije mi nimalo olakšalo stvari to što sam rođen, kršten i krizman u anglikanskoj crkvi, gdje je pjevanje hvalospjeva poput Onward Christian Soldiers i From Greenland’s Icy Mountains imalo za posljedicu da istovremeno igram ulogu i agresora i onoga na koga je agresija počinjena. Biti u isto vrijeme Wog i anglikanac značilo je biti u stanju trajnoga građanskog rata.

U proljeće 1951. isključen sam iz Victoria Collegea, izbačen zbog toga što sam izazivao probleme, što je značilo da sam bio vidljiviji i da su me lakše hvatali od drugih dječaka u svakodnevnim okršajima između gospodina Griffitha, gospodina Hilla, gospodina Lowea, gospodina Browna, gospodina Maundrella, gospodina Gatleyja i svih ostalih britanskih učitelja, s jedne strane, i nas, dječaka u školi, s druge. Svi smo također podsvjesno znali da stari arapski svijet nestaje: Palestina je pala, Egipat se klimao pod masovnom korupcijom kralja Faruka i njegova dvora (revolucija koja će dovesti na vlast Gamala Abdela Nassera i njegove Slobodne časnike dogodit će se u srpnju 1952.), Sirija je proživljavala niz vojnih udara, Iran, čiji je šah u to vrijeme oženjen s Farukovom sestrom, prolazio je kroz prvu veliku krizu 1951. i tako dalje. Izgledi za ljude poput nas, otrgnute od svojih korijena, bili su tako nesigurni da je moj otac odlučio da bi bilo najbolje poslati me što je dalje moguće – u stvari, u strogu, puritansku školu u sjeverozapadnom kutku Massachusettsa.

Proces “pozapadnjačenja”

Taj dan početkom rujna 1951. kada su me majka i otac ostavili na vratima te škole i zatim odmah otputovali za Bliski istok bio je vjerojatno najtužniji dan mog života. Ne samo da je atmosfera u školi bila strogo i izričito moralistička nego sam bio i jedini dječak koji nije rođeni Amerikanac, koji nije imao traženi naglasak i nije odrastao uz bejzbol, košarku i nogomet. Prvi put u životu bio sam lišen jezične okoline na koju sam se oslanjao kao na alternativu neprijateljskim pogledima Anglosaksonaca čiji jezik nije bio moj, koji nisu krili da pripadam inferiornoj ili na neki način neprihvatljivoj rasi. Svatko tko je proživio svakodnevne zapreke kolonijalne rutine znat će o čemu govorim. Jedna od prvih stvari koje sam napravio bilo je da potražim učitelja egipatskog porijekla čije mi je ima dao obiteljski prijatelj u Kairu. “Razgovaraj s Nedom”, rekao je naš prijatelj, “i odmah ćeš se osjećati kao kod kuće”. Jednog vedrog subotnjeg poslijepodneva odšetao sam do Nedove kuće, predstavio se žilavom, tamnom muškarcu koji je bio i teniski trener i rekao mu da je Freddie Maalouf u Kairu tražio od mene da ga potražim. “O, da”, rekao je teniski trener prilično hladno, “Freddie”. Odmah sam prešao na arapski, ali Ned je podigao ruku da me prekine. “Ne, brate, ovdje nema arapskog. Sve sam to ostavio iza sebe kada sam došao u Ameriku”. I to je bilo to.

Zbog toga što sam imao kvalitetno obrazovanje u Victoria Collegeu, bio sam prilično uspješan u masačusetskom internatu, stekavši status prvog ili drugog u razredu od oko stotinu i šezdeset učenika. No, smatrali su da mi nedostaje morala, kao da je bilo nešto tajnovito ne-sasvim-u-redu sa mnom. Kada sam maturirao, na primjer, uskraćena mi je počast valediktorijanca ili salutarijanca na temelju obrazloženja da za tu čast nisam prikladan – moralna prosudba koju mi je još otada teško razumjeti ili oprostiti. Premda sam se tijekom praznika vratio na Bliski istok (moja je obitelj i dalje živjela tamo, preselivši se iz Egipta u Libanon 1963.) shvatio sam da postajem u potpunosti zapadnjak; i u koledžu i u školi učio sam književnost, glazbu i filozofiju, ali ništa od toga nije imalo veze s mojom tradicijom. U pedesetima i početkom šezdesetih studenti iz arapskog svijeta bili su gotovo bez iznimke znanstvenici, liječnici i inženjeri ili stručnjaci za Bliski istok, stječući diplome na mjestima poput Princetona ili Harvarda, a zatim se, u većini, vraćajući u svoje zemlje da bi postali učitelji na tamošnjim sveučilištima. Imao sam vrlo malo zajedničkog s njima, iz ovog ili onog razloga, i to je, naravno, povećalo moju izolaciju od vlastita jezika i porijekla. Do vremena kada sam došao u New York predavati na Columbiji u jesen 1963. smatrali su da imam egzotično, ali nekako nevažno arapsko porijeklo – u stvari, sjećam se da je većini mojih prijatelja i kolega bilo lakše ne koristiti riječ “Arapin”, a posebno ne “Palestinac” za razliku od lakše i nejasnije riječi “bliskoistočnjak”, izrazom koji nije vrijeđao nikoga. Prijatelj koji je već predavao na Columbiji kasnije mi je rekao da sam, kada sam zaposlen, odsjeku opisan kao aleksandrijski Židov! Sjećam se osjećaja da su me prihvatili, pa i laskali mi, stariji kolege na Columbiji, koji su me, uz jednu ili dvije iznimke, smatrali mladim znanstvenikom “naše” kulture koji obećava, čak mnogo obećava. S obzirom na to da tada nije bilo političke aktivnosti usredotočene na arapski svijet, shvatio sam da su me moji interesi i prioriteti u predavanjima i istraživanju, koji su bili standardni, iako pomalo neobični, održali u okviru prihvatljivog.

Velika promjena dogodila se s arapsko-izraelskim ratom 1967., koji se poklopio s razdobljem intenzivnog političkog aktivizma na sveučilištu vezanog za građanska prava i Vijetnamskog rata. Bio sam prirodno uključen na oba bojišta, no za mene je postajala dodatna poteškoća pokušavanja da svratim pozornost na palestinski cilj. Nakon arapskog poraza došlo je do (ponovne) snažne pojave palestinskog nacionalizma, utjelovljene u pokretu otpora smještenom uglavnom u Jordanu i novookupiranim teritorijima. Nekoliko prijatelja i članova moje obitelji pridružilo se tom pokretu i kada sam posjetio Jordan 1968., 1969. i 1970. našao sam se među nizom vršnjaka istomišljenika. No, u SAD-u su moju politiku odbacili – uz nekoliko zapaženih iznimaka – i antiratni aktivisti i pristaše Martina Luthera Kinga. Prvi put osjećao sam se istinski podijeljenim između ponovo izraženih pritisaka mog porijekla i jezika i složenih zahtjeva situacije u SAD-u koja je ocrnjivala, a zapravo prezirala, ono što sam imao za reći o borbi za palestinsku pravdu – koja je smatrana antisemitskom i nalik nacističkoj.

Intimno izbjegavanje pripadanja

Godine 1972. imao sam studijsku godinu te sam iskoristio priliku da provedem godinu u Bejrutu, gdje mi je većinu vremena oduzimalo proučavanje arapske filologije i književnosti, nešto čime se nikada prije nisam bavio, barem ne na toj razini, zbog osjećaja da sam dopustio različitost između mog stečenog identiteta i kulture u kojoj sam rođen i iz koje sam odstranjen, postojala je egzistencijalna kao i osjetna politička potreba da se dovedem u sklad s drugim, jer, kako se rasprava o onome što se nekada nazivalo “Bliskim istokom” preobrazila u raspravu između Izraelaca i Palestinaca, bio sam uključen, ironično, jednako zbog svoje sposobnosti da govorim kao američki znanstvenik i intelektualac kao i slučajnošću svog rođenja. Do sredine sedamdesetih bio sam često u nezavidnom položaju da govorim u ime dva dijametralno suprotna biračka tijela, jednog zapadnog, a drugog arapskog.

Otkada pamtim, dopuštao sam sebi da ostanem izvan kišobrana koji je štitio ili primao moje suvremenike. Ne mogu reći je li tome bilo tako zato što sam bio istinski drukčiji, objektivno autsajder, ili zato što sam bio po karakteru usamljenik, ali činjenica je da – iako sam se podvrgavao raznim vrstama institucionalnih pravila jer sam mislio da moram – nešto intimno u meni im se opiralo. Ne znam što me to poticalo da se suzdržavam, no čak i kada sam bio najjadniji usamljenik ili kada se nisam slagao ni s kime, vrlo snažno sam se oslanjao na to intimno izbjegavanje. Možda sam zavidio prijateljima čiji je jezik bio jedan ili drugi, onima koji su živjeli na istom mjestu cijelog života, koji su uspjeli u prihvaćenim načinima ili koji su istinski pripadali, no ne sjećam se da sam ikada mislio da je bilo što od toga moguće u mom slučaju. Nisam mislio da sam poseban, nego da se ne uklapam u situacije u kojima sam se našao i nisam bio pretjerano nezadovoljan prihvaćanjem takva stanja stvari. Osim toga, oduvijek su me privlačili samouki tvrdoglavci, različite vrste intelektualnih nekonformista. Djelomično me baš nepromišljenost njihova neobičnog kuta vizije privlačila piscima i umjetnicima poput Conrada, Vica, Adorna, Swifta, Adonisa, Hopkinsa, Auerbacha, Glenna Goulda, čiji je stil, ili način razmišljanja, bio izrazito individualistički, takav da ga nije moguće oponašati, za koje je medij izražavanja, bez obzira je li to glazba ili riječi, bio ekscentrično nabijen, vrlo razrađen i samosvjestan u najvećoj mogućoj mjeri. Ono što me impresioniralo kod njih nije bila puka činjenica njihova samooblikovanja nego što je pothvat bio namjerno i izbirljivo smješten unutar povijesti koju su iskopavali ab origine.

Dopustivši si da postupno prihvatim profesionalni glas američkog znanstvenika kao način da napustim svoju tešku prošlost koju nije bilo moguće uklopiti, počeo sam razmišljati i pisati u kontrapunktu, koristeći različite polovice svoga iskustva, Arapina i Amerikanca, da djeluju zajedno, ali i jedna protiv druge.

Potiskivanje i pronalaženje povijesti

Ta se tendencija počela oblikovati nakon 1967. i, iako je bilo teško, bilo je i uzbudljivo. Ono što je potaknulo prvobitnu promjenu u mom osjećaju o sebi, i jeziku koji sam upotrebljavao, bilo je shvaćanje da sam, u prilagođavanju zahtjevima života u melting potu SAD-a, htio-ne htio, morao prihvatiti načelo poništavanja o kojemu Adorno tako razborito govori u Minima Moralia:

“Prošli život emigranata je, kako znamo, poništen. Prije je to bilo jamstvo uhićenja, a danas je intelektualno iskustvo, ono što je proglašeno neprenosivim, što nije moguće naturalizirati. Sve što nije materijalizirano, što ne može biti izbrojeno ili izmjereno, prestaje postojati. Nezadovoljna tim, međutim, materijalizacija se širi na svoju suprotnost, životu koji ne može biti izravno ostvaren; sve što živi samo kao misao i sjećanje. Za to je izmišljena posebna rubrika. Nazvana je ‘porijeklo’ i pojavljuje se na upitniku kao dodatak, nakon spola, dobi i zanimanja. Da bi dovršio svoje oskvrnuće, pobjednički automobil ujedinjenih statističara dalje vuče život, pa čak ni prošlost više nije sigurna od sadašnjosti, čije ju sjećanje na nju, predaje zaboravu drugi put.”

Za moju obitelj i mene katastrofa iz 1948. (tada sam imao 12 godina) proživljena je nepolitički. Najveći dio Palestinaca morali su živjeti kao prognanici dvadeset godina nakon protjerivanja sa svoje zemlje i iz svojih domova i teritorija, mireći se ne sa svojom prošlošću, koja je bila izgubljena i poništena, nego sa svojom sadašnjošću. Ne želim reći da je moj život školarca, koji je učio govoriti i kovati jezik koji mu je dopuštao da živi kao državljanin SAD-a, uključivao nešto poput patnje prve generacije palestinskih prognanika, razbacanih po cijelom arapskom svijetu, gdje su im nepravedni zakoni onemogućili da budu naturalizirani, nesposobnih za posao, u nemogućnosti da putuju, obavezni prijaviti se i iznova se prijavljivati svakoga mjeseca u policiji, mnogi prisiljeni da žive u groznim kampovima poput Sabre i Šatile u Bejrutu, mjesta na kojemu se 34 godine kasnije dogodio masakr. No, ono što sam doživio bilo je potiskivanje povijesti dok su svi oko mene slavili pobjedu Izraela, njegov strašan brzi mač, kako je to veličanstveno rekla Barbara Tuchman, na štetu prvobitnih stanovnika Palestine, koji su onda bili prisiljeni opetovano dokazivati da su nekada postojali. “Nema Palestinaca”, izjavila je Golda Meir 1969., i to me potaknulo, kao i mnoge druge, na pomalo nezamisliv izazov da je ne odobravam, na početak artikuliranja povijesti gubitka i protjerivanja s posjeda koja je morala biti izdvojena, minutu po minutu, riječ po riječ, metar po metar, iz zaista stvarne povijesti uspostave, postojanja i ostvarenja Izraela. Radio sam u gotovo sasvim negativnoj sredini, u nepostojanju i nepovijesti, koje sam morao nekako učiniti vidljivim unatoč preprekama, pogrešnim tumačenjima i osporavanjima.

To me neizbježno dovelo do propitivanja predodžbi o pisanju i jeziku koje sam dotada smatrao nečim što oživljava dani tekst ili subjekt – povijest romana, na primjer, ili ideja o narativu kao temi u proznoj fikciji.

Predavanje zapadnog kanona i opsada doma

Ono što me sada zaokupljalo bio je način na koji je subjekt konstruiran, način na koji jezik može biti oblikovan – pisanje kao konstrukcija stvarnosti koje su instrumentalno služile ovom ili onom cilju. To je bio svijet moći i predstavljanja, svijet koji je nastao kao niz odluka koje su donijeli pisci, političari i filozofi kako bi predložili ili skicirali jednu stvarnost i istovremeno izbrisali ostale. Prvi moj pokušaj s takvom vrstom djela bio je kratki esej koji sam napisao 1968. naslovljen The Arab Portrayed, u kojemu sam opisao sliku Arapina kojom se manipuliralo u novinarstvu i u nekim znanstvenim djelima na takav način da se izigra i izbjegne svaku raspravu o povijesti i iskustvu kakvo smo ja i mnogi drugi Arapi proživjeli. Napisao sam i dulju studiju o arapskoj proznoj fikciji nakon 1948. u kojoj sam izvijestio o fragmentarnoj i progonjenoj kvaliteti narativne linije.

Tijekom sedamdesetih držao sam kolegije o europskoj i američkoj književnosti na Columbiji i drugdje, i, malo pomalo, ušao u političke i diskurzivne svjetove bliskoistočne i međunarodne politike. Vrijedi spomenuti da u četrdeset godina koliko sam predavao nikada nisam poučavao ništa drugo osim zapadnog kanona, a svakako ništa o Bliskom istoku. Dugo sam imao želju držati predavanje o suvremenoj arapskoj književnosti, no nikada nisam stigao, i barem 30 godina sam planirao seminar o Vicu i Ibn Khaldumu, velikom povjesničaru iz 14. stoljeća i filozofu povijesti. No, moj osjećaj identiteta kao učitelja zapadne književnosti isključio je taj drugi aspekt moga djelovanja barem kada je riječ o predavaonici. Ironično, činjenica da sam nastavio pisati i predavati svoj predmet sponzorima i domaćinima na sveučilišnim funkcijama na koje sam pozivan da predajem pružila je izgovor da zanemaruju moje sramotno političko djelovanje tako što su me otvoreno tražili da predajem književne teme. A bilo je i onih koji su govorili o mojim potezima u ime “mog naroda”, a da nisu nikad spomenuli ime tog naroda. “Palestina” je i dalje bila riječ koju je trebalo izbjegavati.

Čak i u arapskom svijetu Palestina mi je priskrbila veliku ozloglašenost. Kada me Židovska obrambena liga 1985. nazvala nacistom, moj je ured na sveučilištu bio zapaljen, a moja obitelj i ja primili smo bezbroj prijetnji smrću, no kada su me Anvar Sadat i Jaser Arafat imenovali palestinskim predstavnikom u mirovnim pregovorima (a da me nisu konzultirali) nisam mogao izaći iz stana, tako je velika bila medijska gužva oko mene, i postao sam meta ekstremno ljevičarskog nacionalističkog neprijateljstva jer su me smatrali pretjerano liberalnim u vezi s pitanjem Palestine i ideje koegzistencije između izraelskih Židova i palestinskih Arapa. Bio sam dosljedan u svom uvjerenju da ni za jednu stranu vojna opcija ne postoji, da samo proces mirnog pomirenja i pravde za ono što su Palestinci morali izdržati u protjerivanju sa svojih posjeda i vojnoj okupaciji, može funkcionirati. Bio sam također vrlo kritičan prema upotrebi parolaških klišeja kao što su “oružana borba” i prema revolucionarnoj spremnosti na rizik koja je uzrokovala smrt nevinih, a nije učinila ništa da politički unaprijedi palestinski slučaj. “Dilema privatnog života danas pokazana je njegovom arenom”, napisao je Adorno. “Prebivalište u pravom smislu danas nije moguće. Tradicionalna obitavališta u kojima smo odrasli postala su nepodnošljiva: svako obilježje u njima plaćeno je izdajom znanja, a svaki trag utočišta ustajalim paktom obiteljskih interesa.” Još nepopustljivije nastavlja: “Dom je prošlost… najbolji način ponašanja u takvom slučaju još se čini onaj neodlučan, odgođen: voditi privatni život, jer društveni poredak i vlastite potrebe neće dopustiti ništa drugo, ali ne vezati težinu uz njega kao uz nešto još uvijek društveno važnom i prikladnom za pojedinca. ‘Čak je dio moje sreće da nisam kućevlasnik’, Nietzsche je zapisao u Veseloj znanosti. Danas tome moramo dodati: dio je moralnosti ne biti kod kuće u vlastitu domu.

Svjetovna odgovornost

Što se mene tiče, nisam mogao živjeti neodlučan, odgođen život: nisam oklijevao proglasiti svoju pripadnost ekstremno nepopularnom cilju. S druge strane, uvijek sam zadržavao pravo da budem kritičan, čak i kada se kritika sukobljavala sa solidarnošću ili s onim što su ostali očekivali u ime nacionalne odanosti. S takvim je položajem vezana sigurna, gotovo opipljiva neugoda, osobito uzevši u obzir nepomirljivost dvaju biračkih tijela i dvaju života koje su zahtijevali.

Ukupni rezultat u smislu mog pisanja bio je pokušati ostvariti veću jasnoću, osloboditi se znanstvenog žargona i ne skrivati se iza eufemizma i okolišanja kada je riječ o teškim pitanjima. Tom sam glasu dao naziv “svjetovnost” pod čime ne mislim na iscrpljene društvene vještine čovjeka u gradu, nego prije obaviješten i smion stav prema istraživanju svijeta u kojemu živimo. Srodne riječi, koje dolaze od Vica i Auerbacha, bile su “sekularno” i “sekularizam” primijenjene na “zemaljske” stvari; u tim riječima, koje dolaze iz talijanske materijalističke tradicije koja ide od Lukrecija sve do Gramscoga i Lampeduse, pronašao sam važan korektiv za njemačku idealističku tradiciju sintetiziranja antitetičkog, kakvu nalazimo kod Hegela, Marxa, Lukácsa i Habermasa. Jer ne samo da je “svjetovno” označavalo taj povijesni svijet koji su stvorili muškarci i žene a ne Bog ili “nacionalni genij”, kako je to nazvao Herder, nego je značilo teritorijalni temelj za moj argument i jezik, proizašao iz pokušaja da razumijem zamišljene geografije koje je sila oblikovala, a zatim nametnula dalekim zemljama i ljudima. U Orijentalizmu i Kulturi i imperijalizmu pa onda ponovo u pet ili šest otvoreno političkih knjiga vezanih uz Palestinu i islamski svijet, koje sam napisao otprilike u isto vrijeme, mislio sam da oblikujem onog sebe koji je otkrio zapadnoj publici stvari koje su dotada bile skrivene ili se o njima nije raspravljalo. Tako sam govoreći o Orijentu, kojega se dotada smatralo jednostavnom činjenicom prirode, pokušao razotkriti dugotrajnu, vrlo šaroliku opsesiju udaljenim, često nepristupačnim svijetom koji je pomogao Europi da samu sebe definira time što je suprotna. Slično tome, vjerovao sam da Palestina, teritorij izbrisan u procesu izgradnje drugog društva, može biti obnovljena kao čin političkog otpora nepravdi i zaboravu.

Palestinci i jednorozi

Povremeno bih primijetio da sam za mnoge ljude postao neobično biće, pa čak i za nekoliko prijatelja koji su vjerovali da je biti Palestinac jednako nečemu mitološkom poput jednoroga ili beznadno čudna varijacija ljudskog bića. Bostonska psihologinja specijalizirana za rješavanje sukoba, koju sam upoznao na nekoliko seminara vezanih uz Palestince i Izraelce, jednom me nazvala iz Greenwich Villagea i pitala može li doći u grad i posjetiti me. Kada je stigla, ušla je, sumnjičavo pogledala moj klavir – “Ah, vi zaista svirate klavir”, rekla je s tračkom nepovjerenja u glasu – a zatim se okrenula i počela izlaziti. Kada sam je upitao želi li šalicu čaja prije nego ode (ipak ste, rekao sam, prešli daleki put za tako kratak posjet) rekla je da nema vremena. “Došla sam samo da vidim kako živite”, rekla je bez trunke ironije. Drugom prilikom izdavač u drugom gradu odbio je potpisati moj ugovor dok ne ručam s njim. Kada sam pitao njegovog tajnika zašto je tako važno da odem s njim na ručak, rečeno mi je da veliki šef želi vidjeti kako se ponašam za stolom. Srećom me ni jedan takav doživljaj nije uzbudio niti usporio na dulje vrijeme: uvijek sam bio u prevelikoj žurbi da stignem na predavanje ili završim posao na vrijeme i prilično sam namjerno izbjegavao samoispitivanje koje bi me bacilo u konačnu depresiju. U svakom slučaju, palestinska intifada koja je izbila u prosincu 1987. potvrdila je naše postojanje kao naroda na jednako dramatičan i uvjerljiv način kao išta što sam mogao reći. No, uskoro sam postao simbolična figura, gnjavili su me da napišem nekoliko stotina riječi ili za deset sekundi snimljenog svjedočenja o tome “što Palestinci kažu”, ali sam bio odlučan da izbjegnem tu ulogu, osobito zbog neslaganja s vodstvom PLO-a od kraja osamdesetih.

Nisam siguran bih li nazvao to trajnim samooblikovanjem ili neprekidnim nemirom. Kako bilo, dugo sam učio cijeniti to. Identitet kao takav dosadan je otprilike onoliko koliko samo možemo zamisliti. Ništa se ne doima manje zanimljivijim od narcisoidnog samoproučavanja koje danas prolazi kao politika identiteta na mnogim mjestima, ili etničkih studija ili afirmacija korijena, kulturnog ponosa, bojnog pokliča nacionalizma, i tako dalje. Moramo braniti narode i identitete kojima prijeti istrebljenje ili koji su podređeni zato što ih se smatra inferiornim, ali to se uvelike razlikuje od uzdizanja prošlosti izmišljene za sadašnje ciljeve. Oni među nama koji su američki intelektualci duguju svojoj zemlji da se bore protiv surovog antiintelektualizma, nasilništva, nepravde i provincijalizma koji nagrđuju njezin poziv kao posljednje supersile. Daleko je izazovnije pokušati promijeniti sebe u nešto drukčije nego nastaviti ustrajati na vrlinama života Amerikanca u ideološkom smislu. Izgubivši zemlju bez nade da ću je uskoro ponovo steći, ne nalazim mnogo utjehe u uzgajanju novog vrta ni u potrazi za nekom drugom skupinom kojoj bih se pridružio. Od Adorna sam naučio da je pomirba pod prisilom i kukavička i nevjerodostojna; bolji je izgubljeni cilj od pobjedničkog, više zadovoljavanje osjećaja privremenog i slučajnog – iznajmljena kuća, na primjer – od vlasničke stabilnosti trajnog vlasništva. Zato mi se lutajući dendiji poput Oscara Wildea ili Baudelairea čine istinski zanimljivijima od onih koji veličaju uređene vrline poput Wordswortha ili Carlyla.

“Neprijatelj naroda”

Proteklih pet godina za arapski tisak pisao sam dvije kolumne mjesečno i unatoč mojoj ekstremnoj antireligioznoj politici često sam pohvalno opisivan u islamskom svijetu kao branitelj islama i neke me islamske stranke smatraju jednim od svojih pristaša. Ništa nije dalje od istine kao što nije istina ni da sam zagovornik terorizma. Teško se nositi s raznolikom kvalitetom nečijih zapisa kada ne pripada u potpunosti ni jednom taboru ili je u cijelosti partizan nekog pokreta, no i u tome sam prihvatio nepomirljivost različitih sukobljavanja ili barem nepotpuno usklađenih aspekata onoga što sam sve više zagovarao. Izraz Günthera Grassa dobro opisuje tu dilemu: onaj o “intelektualcu bez mandata”. Složena situacija razvila se krajem 1993. kada sam, nakon što se činilo da sam odobreni glas palestinske borbe, sve oštrije pisao o svom neslaganju s Arafatom i njegovom skupinom. Odmah sam proglašen “protivnikom mira” jer nisam imao takta i opisao sam sporazum iz Osla kao istinski manjkav. Sada kada sve ima osnove da se zaustavi, redovito me pitaju kako je to kada se dokaže da si u pravu, no ja sam bio više iznenađen time od bilo kog drugog: proricanje nije dio mog arsenala.

Protekle tri ili četiri godine pokušavao sam pisati memoare o svojim ranim – to jest pretpolitičkim – godinama, uglavnom zato što sam mislio da je to priča vrijedna da bude spašena i da joj se oda počast, s obzirom na to da su tri mjesta na kojima sam odrastao prestala postojati. Palestina je danas Izrael, Libanon je, nakon 20 godina građanskog rata, jedva ono zagušujuće dosadno mjesto kakav je bio kada smo provodili ljeta zatvoreni u Dhour el Shweiru, a kolonijalni, monarhistički Egipat nestao je 1952. Moja sjećanja na te dane i mjesta iznimno su živa, prepuna sitnih detalja koja sam sačuvao kao da su korice knjige, pune i neizraženih osjećaja proizašlih iz situacija i događaja koji su se dogodili prije nekoliko desetljeća, ali kao da su čekali da sada budu izgovoreni. Conrad u Nostromu kaže da se u svakom srcu krije želja da se jednom zauvijek zapiše prava priča o onome što se dogodilo i to je sigurno ono što me potaknulo da pišem svoje memoare, isto kao što sam pisao pismo svojoj mrtvoj majci zbog želje da još jednom prenesem nešto strašno važno praiskonskoj prisutnosti u mom životu.

Kuća u tekstu

“U svom tekstu”, kaže Adorno, “pisac gradi kuću… za čovjeka koji više nema domovine, pisanje postaje mjesto na kojem živi… (Ipak) zahtjev da čovjek očvrsne sebe protiv samosažaljenja znači tehničku nužnost da se s najvećom pozornošću usprotivi svakom popuštanju intelektualne napetosti i da ukloni sve što je počelo prekrivati djelo ili lijeno lutati, što je moglo u ranijem stupnju poslužiti da, kao trač, proizvede toplu atmosferu koja vodi do rasta, ali je sada napuštena, beživotna, ustajala, potrošena. Na kraju, piscu nije dopušteno da živi u svom pisanju.”

Čovjek u najboljem slučaju postiže privremeno zadovoljstvo koje brzo zaskoči sumnja, a potrebu da to iznova napiše i preradi čini tekst nenastanjivim. No, bolje to nego san samozadovoljstva i konačnost smrti.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole.

Objavljeno kao poglavlje Between Worlds u knjizi Reflections on Exile and Other Esseys, Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts, 2002. Oprema teksta redakcijska.