Miha Zadnikar  

Izmicanje političkog subjekta

Priroda ezopovskog jezika, promatrana izvana, čini se doduše egomanskom, namijenjenom samo “posvećenima”, dok stvarni razlozi za takav poseban jezik nastaju baš zbog nametanja neke druge posvećenosti, zbog udarca “izvana”. Direktnost, koja je, samo tren prije “uvođenja” izvanrednog stanja, evocirala samorazumljive misli (tu i tamo možda čak i mislila ostvarive čine), odjednom postaje suvišnom – preokreće se u sveopću glupost, koja ugrožava samo preživljavanje (subjekta). Tijelo ponikne, a iznikne drukčiji jezik. Pod udarcima biopolitika, zbog kojih ponekad čak ni preživljavanje nije moguće preživjeti, misao je hoćeš-nećeš deprimirana.

Deprimirana misao

Postavlja se temeljno pitanje: je li, uzmimo, u doba nacizma kritička misao bila samo deprivilegirana, “oštećena”, ili je bila i deprimirana? Je li misli volju za jezikom tada pružala samo nekakva sistemski transcendentna “teorija nade” i sistemski imanentna “svijest” o širem pokretu? Osobno iskustvo, koje mora žuriti s preradom trenutka, s analizom, s komentarom, s lovljenjem nove vremenske sheme, dakako da si ne može tako lako dopustiti priznanje o deprimiranosti. Što zbog dostojanstva, što zbog nelagode. Ali, nije li deprivilegirani položaj već po sebi mjesto s kojega se izjavljuje deprimirana misao? A ona je jedina koja uopće može postaviti optimistične poveznice, potrebne za neko buduće raskrinkavanje sistema, za neki apstraktan interes odložen za bolje dane, poveznice prema trenutačno neprisutnim “izgubljenim” misliocima? Ono što se svojedobno nazivalo negativnom dijalektikom danas se pretvara u puku sasušenu etiku onih raspršenih: prividno počivajući u odmaknutom području, čekajući u lijenom poletu svoje nove prilike za promjenu. Poteškoća je u tome što je primarno riječ o promjeni sebe samoga. A ona se tek na drugoj razini, naime: “kasnije”, očituje u ezopovskom jeziku. Zato i ideologija vladajućih kao i vladajuća ideologija imaju s pomoću biopolitičkog terora (još jednu) zajedničku, sjedinjujuću osobinu: individualizacija se “pod njima” ukazuje kao samonikli proces, a ne više kao nasljednik neke prepoznatljive ideologičnosti; ne više kao nužan uzmak, progon, promišljanje. Neometani vanjski pritisci u jeziku mislećeg subjekta tako se “svrhovito” usmjeravaju, u njih više nema načela otpora, privilegija očekivanja, više ih ne krasi udobnost nekog velikog fronta.

Bojišnica veća no ikada

Tako izgleda slika u situaciji kada je bojišnica činjenično dakako veća no ikada, ali ona nipošto nije istovremena, skladna. Biopolitike, naime, osporavaju istovremenost u pokretu, njegov sklad. U toj mjeri je njihov karakter rezultat izopačenja prirodnih znanosti, fizikalna jedinica, kojoj ne treba pripisivati ništa drugo osim direktnog posezanja. U kirurgiji današnje politike, koju ne obuzima ništa manji anksiozni poremećaj od onoga kakav je po starim običajima svojstven podanicima – nazivali mi to stanje demokracijom ili ne – potezi koji se vuku razmjera su obiteljske tragike. Na tom i takvom polju, na kojemu ideologija vladajućih utoliko lakše i neposrednije postaje vladajuća ideologija, zapravo se još “isplati” postati i biti političarom. S druge strane, smiješi se projekt izmicanja političkog subjekta, frapantan kraj političke filozofije, jer se u okolnostima kada smo u bliskoj političkoj okolini zarobljeni u čistoj dihotomiji: New age ili osvećivanje, porađaju mitske dimenzije. Mitovi su svemogući, za ezopovski jezik to je uostalom lijep izgovor pred paranojom. Ujedno pak taj jezik u svojoj nonšalantnosti nalazi mnogo mogućnosti za nove poticaje, budući da ne gubi niti jednu od svojih ionako očišćenih jezičnih ambicija. Sjaj i bijeda “slovenske ideologije” u tome su što mit ne može proizvesti udaljena bolest (neki veliki historicizam), nego se on napaja u nedavnoj traumi. Takav njegov učinak neće nas doduše poštedjeti opasnosti, a nema niti puno zadovoljstva, budući se nedavna trauma brzo i sudbinski širi u sve pore biopolitičkih odluka, rascvjetavajući se kao “prauzrok” svih bližih i daljnjih životnih poslova. Onaj tko će još imati konjske živce i interes da to izbliza promatra, taj će moći iz prve ruke spoznati što se događa kada događaje jučerašnjeg dana oplemenjuju oni vječni – na jednom mjestu sačinjeni – koraci u imaginarij prekjučerašnjih stanja.

Zli odnosi i ezopovski jezik

Realni odnosi bit će zli, a ezopovski jezik, očišćen od konkretnosti (očišćen i od patosa), na kraju je i smišljen baš za takva stanja. On više ne opisuje, niti ne straši, nego samo zacrtava odmaknute fragmente. Zvuči poznato? Kako kome, značajnije su posljedice. Izmicanje političkog subjekta je, naime, istom prava prilika za politički angažman, jer kada se ezopovski jezik pomoću svoje aktivnosti očisti i od sebe samoga, tada otvara prostor za jezičnu akciju, a s njom i za vrlo konkretne, praktičke učinke. Kada zavlada mit, tada i u jeziku nastaje prostor kakva prije nije bilo, odnosno za kakvim prije nije bilo potrebe, pošto se prikrivao pomoću dijalektike vlast/opozicija. Stvari su sada tako kao na dlanu, a ujedno se i tako izmiču neposrednoj analizi (pa i: ponestalo je analitičara), da se ta dijalektika ukinula pomoću samo jedne geste, koja je gesta izvan političkog prostora. Pravi se mit, ali postoji strah da će se demitizacija odviti negdje drugdje, a ne u političkom prostoru. Olovna vremena mogu se istopiti, zlatna proći…

Sa slovenskoga preveo Srećko Pulig.

Preneseno iz Mladine, 8/2006., 20. veljače 2006.d