10.3.2005.

Silva Kalčić  

Izmješteni susret sa stvarnim

U Galeriji Proširenih medija, Michael Johansson, mladi umjetnik iz Švedske koji je studirao i u Njemačkoj i u Norveškoj, te Kristina Lenard, mlada umjetnica iz Samobora koja je studirala u Zagrebu, Poljskoj i Švedskoj gdje su se i sreli, zajedno izlažu (kolaborativni) niz kaširanih fotografija snimljenih digitalnom kamerom na različitim lokacijama. Pažljivi posjetitelj uskoro će uočiti da u monotonom nizanju slika treba promatrati zajedno dvije po dvije fotografije. Ciklus nastaje prema ideji pronalaženja sl?čnih motiva na vrlo udaljenim lokacijama: jedno opisom ili slikom predstavlja neki nađeni predmet ili situaciju, drugo mora u određenom roku pronaći sličan predmet ili situaciju u vlastitoj neposrednoj okolini. Neke su urbane situacije sintetizirane u jedinstveni prizor nakon obrade u Photoshopu. Hvatanje trenutaka neveličanstvene svakodnevnice, male genre scene pametnom su dosjetkom postale ključ za odgonetavanje zagonetke. Igra dvoje umjetnika, naime, proširena je i na posjetitelja izložbe, koji ulaže napor aktivne percepcije kako bi otkrio u čemu je trik i pokušao locirati pojedine prizore. Komunikacija je neki put uspješnija, u smislu razvidnog razloga za suodnošenje prizora (slike motivom i kompozicijski slične), ponekad je riječ o konceptualnoj igri-skrivalici. Repetitivnim ponavljanjem motiva realno prelazi u apstraktno: metež izuvenih tenisica može b?ti percipiran kao kompozicija od šarenih mrlja, a to mogu biti i ljudi u mnoštvu snimljeni odozgo. Tri okna za javni telefon odgovaraju prizoru naranči kaptiranih u padu, u trenutku kada samo što nisu udarile u pločnik na kojemu zbunjeno stoji djevojka s rasparanom vrećicom voća. U ova dva heterogena prizora zajednička je senzacija lebdenja, nešto “visi” u zraku. Različiti isječci stvarnosti dovode se u različite odnose jedan prema drugome, umjetnici manipuliraju različitim razinama stvarnosti: isti motiv ?idimo i kao vlastitu zrcalnu sliku (stabla uz jezero). Razmaknuta zavjesa odgovara slici dviju prometnica snimljenih s mjesta u kojemu se sljubljuju.

Sekundarno, umjetnici svojim fotografijama provode istraživanje odnosa između javne i privatne sfere, stvarajući na više razina “kohezioni okoliš”. Fenomen pen-frienda proširen je na razmjenu slika, kao razmjenu razglednica – prema Cedricu Priceu razglednice su distorzija vremena i mjesta. 

Mali pomaci u stvarnosti koja promiče

Copycat je kolokvijalni izraz za “ropskog oponašatelja”. Uloga “roba” je promjenjiva – sad je to Johansson, drugi put to je Lenardova: plastični patuljci u snijegu supostavljeni su gumenom patuljku na rubu kade, u oblaku pjene za kupanje. Raster pročelja funkcionalističke stambene zgrade na čijim se prozorima i balkonima pomaljaju stanari, može se naći i u Zagrebu i u Malmu. Bicikl odložen kraj panoa koji prikazuje gradsku prometnicu kojom prolaze zeleni i crveni automobil, svatko u svome smjeru, našao je pandan u parkiranim automobilima i jednom biciklu privezanom za ogradu u Klaićevoj uli?i. Repeticiju kao kreativnu metodu kustosica izložbe Iva Rada Janković protumačit će definicijom traume kao promašenog susreta sa stvarnim u pop-artu, prema Halu Fosteru u knjizi Povratak stvarnog. Pop-artistička repeticija je “neka gotovo instinktivna potreba da se ta stvarnost koja je promaknula, uvijek iznova i iznova pokuša rekonstruirati”. Primjerice, Warholova djela napravljena su prema ideji repeticije (ponavljanja) motiva, a taj motiv može biti i slavna osoba; pa i hollywoodski star, umjetnički tretiran jednako kao konzerve juhe: “stupovi etiketa Campbell’sove juhe u narkotičnom ponavljanju, kao vic bez humora ispričan bezbroj puta” (Harold Rosenberg). Nagomilavanje (akumulacija) predmeta u skulpturalne forme, kvantifikacija (umnožavanje) i repeticija (ponavljanje) uzorka predstavlja kritiku konzumerizma, podređenosti konzumaciji koja se zahtijeva od modernog čovjeka. I happening kao forma umjetnosti koja se oslanja na sudjelovanje publike i podrazumijeva neograničenu slobodu radnji, često se zasniva na ritualnosti, repetitivnosti, ritmičnosti radnji. Philip Glass sklada muziku modularne strukture koja se također zasniva na ponavljanju, na primjer izvodi se jedna melodija stalno i iznova. Ives Klein je u Parizu 9. ožujka 1960. “slikao” Antropometriju s tri “živa kista”, uz zvukove Monotonske simfonije koja se sastojala od samo jedne note, a izvodilo ju je dvadeset glazbenika i pjevača.

Susret kao umjetnička praksa

Kao u uvodnom kadru Oslobađanja (film J. Boormana iz 1972.) gdje dva bendža “pariraju” jedno drugom, tj. drugi repetitivno “ropski” oponaša kratku melodiju odsviranu na prvom da bi se naposljetku ritam zvukova iz oba ubrzao i gotovo ljutito ujedinio u jedinstvenu kompoziciju, tako i ovdje copycat postupak “vraćanja loptica” rezultira zanimljivom izložbenom cjelinom/pričom. Iva Rada Janković objašnjava proces nastajanja fotografija uspoređujući ga s “konverzacijom između dvoje ljudi koji neprestano, nadovezujući se na prethodnu, izmišljaju sljedeću temu za razgovor”: “Traumatska realnost možda počiva u činjenici njihove fizičke odvojenosti, nemogućnosti zajedničkog, istodobnog sučeljavanja sa stvarnošću. Ono što preostaje je postupak ponavljanja, rekonstrukcije i rekreacije tuđih doživljenih stvarno?ti kako bi barem u dogovorenom procesu razmjene, posredovane stvarnosti postale zajedničkima. I svakodnevnica se uglavnom ponavlja, istina, no svaki put se ponavlja nekako drukčije”. Copycatu metodski sličan projekt održan je u Galeriji Miroslav Kraljević 2002. Susret naslijepo/Blind Date smislio je tadašnji voditelj galerije Branko Franceschi, projekt dosjetljivog naziva koji priziva traženje partnera preko oglasa ili znanaca (ranije provodadžija). Osmišljen kao tri konsekutivne izložbe triju umjetničkih britansko-hrvatskih parova, točnije umjetnika iz škotskog Glasgowa te umjetnika iz Rijeke, Koprivnice i Splita, do susreta “naslijepo” umjetnika dolazi mjesec dana prije konačne realizacije izložbe njezinim otvorenjem. Umjetnički parovi trebali su osmisliti radove koji akordiraju jedni s ?rugima te sa izložbenim prostorom a rezultat suradnje bio je nepredvidiv i neizvjestan za sve, pa i za same umjetnike. Ponekad, međutim, dolazi do bizarnih ideja o proširenju pojma umjetničke prakse, suradnji i zamjeni mjesta/uloga. Nedavno je jedan umjetnik iz Istre poslao okružni e-mail hrvatskim kustosicama u kojima ih poziva na suradnju u happeningu KUSTOS SWING: one bi (najmanje dvije odjednom) dolazile u njegov stan i bile slobodne s njime “raditi sve što žele” te snimati kamerom i foto-aparatom, bez odjeće i eventualno s maskom: umjetnik je preporučio ?zbor maske među “Snjeguljicom, Ženom-mačkom, Donaldom Duckom, Alisom u zemlji čudesa, bolničarkom, policajkom, ministricom i časnom sestrom”. U uvodu citira Blanku Vlašić: Dečki u Europi su otvoreni, a ja nisam na to navikla. Dođu ti za stol i pitaju: Bi li ti sa mnom?...