S profesorom na Pravnom fakultetu u Splitu i članom Udruge za promicanje eksperimentalne umjetnosti DADAnti, odnosno skupštinski nepotvrđenim članom predsjedništva i voditeljem operativnih komunikacija udruge DADAnti, razgovaramo o njegovim sinopsisima za performanse
Profesor ste na Pravnom fakultetu u Splitu ali i član Udruge za promicanje eksperimentalne umjetnosti DADAnti. Kada ste se priključili navedenoj udruzi i kada ste zapravo osjetili poziv/poriv za performansom?
U pravu ste. Itekako ima mjesta za taj “ali”. Međutim, nema sumnje i više nije tajna da gotovimo frontalne zapuhe epohalne preobrazbe naše duhovnopovijesne situacije. Učenije kazano, iz ere fosilno monopoliziranih goriva prelazimo u eru solarno slobodne energije. Iz kapitalizma, u njegovu terminalnom stadiju ultraliberalnog kanibalizma, bježimo u osvit novoga solidarizma: od biocentričnih ustanova duboke ekologije do iznimno dopadljive novofranciskanske evangelizacije evangelizatora. Naposljetku, posve je očito da odbacujemo sveugrožavajuću hegemoniju scijentističkoga diskursa, i uviremo, zgodimice, u ekstazu kozmičke samosvijesti. U takvim okolnostima, pjesnik zaumne kalibracije ima neusporedivo veća svjetlotražiteljska ovlaštenja negoli gol krcat znanstvenik (pa bio on i vrstan instruktor sutrašnjih vještina). Na Pravnom fakultetu profesor sam političke ekonomije – kolokvijalno kazano – no u zbilji naše akademske čamotinje, ja sam tek jedan u nizu “jezično razularenih” osebujnika, koji su kriogenizirani u ponižavajuće juvenilnom suradničkom zvanju, u smislu generalne prevencije slobodoumlja, dakako, ne bez upliva rđave politike. Do umjetničke platforme DADAnti doplutao sam kao izmožden katedrolomnik. Tu sam prihvaćen i zbrinut. Kad sam stao na DADAnti hodulje, iz mene je provalila samobitna poezija, visokog refleksivnog intenziteta. A, kad je postalo bolno očito da takvim himeričnim izričajem neću ući u pučkoškolske čitanke, predsjednik udruge Franko Bušić je donio izvršnu uredbu: “Andrija, promičem te u širi čin tkalca sinopsisa za DADAnti performanse.” Žalopojka ne odgađa izvršenje. Dakle, nisam ja osjetio poriv za performansom, nego bič Frankovog neumivenog dadantizma. Da sve bude još javnije, naš voljeni predsjednik me je galvanizirao za nemale probleme organizacije. Tako da trenutno obnašam dužnost skupštinski nepotvrđenog člana predsjedništva i voditelja operativnih komunikacija udruge DADAnti. Gordo zvuči, zar ne?
NIKOLA VISKOVIĆ KAO ATHANASIUS KIRCHER
Koliko su Vaši kolege/profesori/ice upoznati i s Vašim umjetničkim radom te jeste li surađivali, s obzirom na zajednički interes za ekologiju, s profesorom Nikolom Viskovićem, za kojega isto tako osobno mislim da bi bio sjajan član Vaše udruge?
Teško je biti prorok u svome Splitu. To je prvo. Nema zdravoga društva bez jogunaste umjetnosti. To je drugo. A, što bi bilo treće, ovog časa mi ne pada na pamet. Međutim, zahvaljujem vam, iz ekocentrične dubine ovog poniznog srca, na toj izvanredno točnoj opservaciji umjetničkih preferencija moga poštovanog kolege i mentora profesora emeritusa Nikole Viskovića. Malo je reći da je profesor Visković bio izvrstan mentor moje akademske formacije. On je moj Athanasius Kircher. Blag u poduci i neustrašiv u kreševu. Vjerujte mi, za svo vrijeme moga šegrtovanja, ja ne vidjeh Viskovićeve škare za podrezivanje krila. Mrzak alat, nepobitno! Ali, svaki akademičar ga ima. No, ako mi dopustite, radije bih spomenuo, onako klovićevski, moje kolege i prijatelje iz udruge DADAnti. Franko Bušić je čovjekbivol koji odrađuje golem posao, više gladan nego sit, a blaziranom oku počesto nevidljiv. Bruno Pavletić je glavni nadzornik riba, stručnjak za eksplozije i sudionik u raspravama o prednostima i nedostacima. Željko Barišić je uspješan poduzetnik u prozi, s morlački jasnom predodžbom o numinoznoj vrijednosti poezije. Njegov raspudićevski bariton u sinoptičkoliterarnim DADAnti izvedbama je nenadomjestiv. Mario Krajnović je unio dašak švapske pedantnosti i vjeroknjiževne akribije. Zasad je teško procijeniti svu raskoš njegova pjesničkog talenta. Nino Bodač je voditelj popularne street art manufakturice (u otkomandi). Hrvoje Bubić, naš najmlađi član, golobrad je primjer punk poetike osebujno splitskosalonitanske impostacije. No, šljem na glavu, znaju nas sporadično pogoditi i malokalibarske objede za literarnu mizoginiju (strašno je čuti). Tada pred zainteresirano općinstvo iznesemo, s najvećom pažnjom, naša tri dragulja – to su Antonia Kralj, Petra Bračko i Jasmina Šušić. Jurica Ivčević je prvosvećenik kulta Leonarda Cohena u DADAntiju. Šarmantan izvedbenik šerbedžijanske ognjice. Mio ženama svih feminističkih uzrasta. Razmjerno je velik broj uglednih umjetnika izvan Splita i Hrvatske koji su članovi naše udruge. Ta činjenica nas osobito raduje.
MAYBE DICK
Osmislili ste zaista brojne performanse u okviru udruge DADAnti; recite nam koji je bio prvi u nizu i što Vas je osobno potaklo na izvedbu. Za svaki performans pišete inscenacije i “statement”, što uvelike olakšava vizualizaciju onima koji nisu vidjeli neki od Vaših performansa. Pripremate li možda u skoroj budućnosti i svojevrsnu monografiju svih performansa (“sinopsisa performansa”) udruge DADAnti?
Moj prvi performans je Maybe Dick. Taj nije vidio javnog uprizorenja. Po mome razumijevanju, performans je kardinalni oksimoron: stalagmitska užurbanost. U svakom slučaju, performansu prethodi otkriće Umjetnika. To pristajanje uz neistražene obale izoštrene estetičke osjećajnosti, koja se odvija uvijek iznovice, prvi je uvjet autentične umjetničke egzistencije. Ali, tu nije riječ toliko o teoriji koliko o pobuni. Pobunjeni čovjek je do srži umjetnik performansa. Kad sloboda grune u čin, razvihore se sekvence simbiotskih gnoma. Razumijevanje uvijek stiže naknadno – s glavninom svakojakih filozofema, objasnidbenih hipoteza, prikladnih racionalizacija, pregrijanih ideologema, i drugih šatornarativa. Ako pak govorimo o formativnim utjecajima, John F. Kennedy je moja sipina kost. Njegova evokacija novovjekog Camelota, u požaru krizne kakofonije, snažno je utjecala na raznovrsne umjetničke prakse. Kao iznimno darovit famulus Povijesti, Kennedy je omogućio omnipotentnoj medijasferi, a prvenstveno televiziji, da duboko penetrira u zabran kraljevske igre. Sve ostalo je (post)produkcija. Kako to vole iska(za)ti Amerikanci. Što se monografije tiče, takvo što zasad nije u operativnom planu. Osobno, još uvijek se smatram početnikom, premda brzo usvajam neophodna znanja. Međutim, nevoljko putujem. I to je svakako otežavajuća okolnost, u naznačenom smislu. Štoviše, čvrsto prianjam uz svoj zaklonjenosjedilački način života. Kod nas, u DADAntiju, performanse kreiraju i drugi članovi (dakako – Bušić, zatim – Krajnović, Barišić, a odnedavno i Petra Bračko). Osim toga, jedva da je potrebno isticati kako je danas teško doći do novca za nove nakladničke projekte. Naša je novoizgrađena ambicija, da u skorije vrijeme pokrenemo ozbiljan DADAnti časopis. Računamo na svekoliku potporu velikih umjetničkih sila. U prvom rendžerskom ešalonu – Sjedinjenih Država. Uspostavljen je kontakt, i po svemu prikazanom, to je jedan pragmatičan manevar, izveden po prokušanom civilnorimskom načelu Dam, da daš. Vi nama: zelenošušteći tonik suprotiva koljenovićevske dizenterije – mi vama: teslijanski rezonator, DADAnti izradbe, za suzbijanje apstinencijske krize uzrokovane geopolitičkim rasjedima u razviždanom svijetu multipolarne hegemonije. Možda će nekome to zvučati pomalo preuzetno, ali, tako to ide, kad nepatvorena novota probije jajoglavu ljusku.
PERFORMANS KAO ZIMSUBVERZIVNI AFORIZAM I ANTIDOT
Pritom čini mi se da opisi nekih performansa čine i prijelaz u male dramolete, npr. tu mislim na performans Crna tarifa, bijela kuga, a ponekad, kao npr. u performansu Slavni pijanist krijumčari egzotičnog gradonačelnika u uniju šarenih trezora navedeni ste kao scenarist. Gdje vidite, osjećate dodire između glume i umjetnosti performansa?
Dobro zapažate. To je odista važno pitanje. Budući da ne želim čitatelje Zareza zakinuti za njihovu samoizborenu povlasticu uživanja novopridodane jedinice hermeneutičkoga outputa, izložit ću, u lahornim obrisima, DADAnti mitologiju umjetničkog stvaranja. U početku svih početaka, čovjek je naprosto pjesnik. Cijelim bićem uronjen u čuđenje i snoviđenje. Neprispodobivo glazbeno obdaren. Povazdan je plesao s drugim subićima. A, koncept cjeloživotne izobrazbe bio je ozbiljen okrutabilno. Zadivljen brojnim primjerima hrabrosti i velikodušnosti, protoumjetnik je odlučio zasnovati dom. Mnemonički usavršen, evolutivnim sebeproizvođenjem, novoumjetnik je postao vojnik velike Ideje. Osmislio je tako bizarne kulturnocivilizacijske projekte, da je umalo “uspio” zaboraviti, da je, u biti, ono što je oduvijek bio: pjesnik. Danas, na samom kraju svih nedovršenosti, prigrlio je neizmjernu Tišinu, kao svog najpouzdanijega saveznika. Čovjek (umalo kiborg!?) iznova osjeća granice. Dakle, vratimo se vašem pitanju. Orgastička prožimanja glume i performansa osjećam sveudilj. Razumljivo, umjetnost je ženskoga roda, a po struci je vizažistica. Dovoljno sigurna u svoje protopjesničko tkanje, da svemu, bez iznimke, preporuča izvanredan nonmake up ubrizgivač prirodnosti. Riječju, teško je pobrojati što gluma jest. No zato je lako i jednostavno ustvrditi što gluma nije: Gluma nije laž. Performans je u stanju izvidati duboke traume kazališno utaborene umjetnosti. Jer, pred budžetski monumentalnom fasadom teatarske aksiomatike, performans vibrira kao zimsubverzivni aforizam, i antidot. Nije preuzetno reći da i DADAnti u tome žele sudjelovati. Sa svom amfibijskom aktivom kojom prometejski raspolažu.