Iznevjerene nade

Razlozi migracija žena i djevojaka

Od trideset i šest žena i djevojaka ispitanih za ovo istraživanje, dvadeset ih je migriralo iz Moldavije, osam iz Ukrajine i osam iz Rumunjske. Sve osim jedne selile su se dobrovoljno radi zapošljavanja. Uglavnom, žene i djevojke isticale su grozne gospodarske uvjete i manjak mogućnosti u vlastitim zemljama kao glavne razloge zbog kojih su osjetile potrebu da se isele radi zapošljavanja. Jedna žena, prodana baru u Orašju, rekla je za Human Rights Watch: “U Ukrajini nema posla. No, ovdje je kao u zatvoru”. Jedna druga žrtva traffickinga intervjuirana u Sarajevu, rekla je: “Ja sam iz Moldavije, a u Moldaviji je teško. Nema novca, nema posla, a studirati je skupo. U Moldaviji je kriza”.

Jedna je žena govorila o sličnim okolnostima: “Zbog činjenice da su uvjeti života (u Moldaviji) vrlo teški i da sam izgubila posao, upoznala sam osobu imenom Tanja... i ona mi je rekla da... bih mogla zaraditi mnogo novca tamo (u Italiji) radeći u trgovini ili (kao) čistačica u nekom hotelu”.

Dvije od trideset i šest žena izjavile su da su morale izdržavati djecu koju su ostavile kod kuće. Jedna “prodana” žena, majka petogodišnjega sina, svjedočila je pred sudom u Doboju 1998. Tražila je od vlasnika javne kuće u kojoj je radila da joj vrati tisuću DEM-a koje joj je naredio da mu preda na “čuvanje” mjesec dana prije. On je odbio vratiti ih. Prema svjedočenju pod zakletvom koje je obavila u Doboju:

“Rekla sam (vlasniku) da ne želim više raditi i da želim vidjeti svoje dijete... rekla sam mu: ‘Zaradila sam svojih tisuću njemačkih maraka i sada želim kupiti kartu da se vratim kući, i odnijeti nešto novca svom djetetu. U Ukrajini nemamo što jesti’. Rekla sam mu da moja majka, koja se brine za moje dijete, više nema načina igdje posuditi novac.”

Regrutiranje

Samo tri od trideset i šest žena i djevojaka izjavilo je da su se javile na oglase za posao u novinama. U petnaest slučajeva žene su rekle da su im prijatelji ili poznanici obećali “dobre poslove” u inozemstvu, samo da bi ih prevarili i prodali trefikerima. Žene su ljude koji su ih regrutirali opisale kao vozače taksija, poznanike iz njihovih sela, prijatelje njihovih roditelja, prijatelje iz sirotišta i, u jednom slučaju, brata bliske prijateljice. Deset žena obećani su poslovi konobarica, četiri plesačica, pet domaćica ili čistačica, jednoj posao trgovačke pomoćnice, a jednoj posao beračice mandarina u Grčkoj.

Jedna Ukrajinka dvadesetih godina koja je prodana 1999., rekla nam je: “Kada sam dolazila ovdje raditi, (trefikeri) su me prevarili na putu. (Vlasnici) su nam rekli da ćemo plesati... Imale smo vize i u početku je sve bilo u redu. No, kada smo željele otići, vlasnik nas je prodao. Rekli su mi da ću biti plesačica, a onda sam morala biti prostitutka”.

C. C., Rumunjka intervjuirana u istoj javnoj kući, izjavila je za Human Rights Watch: “Ovdje sam sedam mjeseci (od kolovoza 1998.)... Došla sam iz Rumunjske. Jedna mi je žena pomogla da prijeđem granicu. Ona je Rumunjka koja živi s jednim Srbinom... Rekla mi je da bih mogla raditi kao čistačica u nečijoj kući za 200 njemačkih maraka mjesečno... (Ona i njezin muž) držali su me zaključanu u sobi šest dana... Bila sam zatočena i prevarena. Jedne su me večeri smjestili u automobil i odvezli u bar”.

B. B., dvadeset i dvije godine stara ukrajinska djevojka, rekla je istražiteljima: “U Bosni sam tri mjeseca (od prosinca 1998.). Došla sam ovamo raditi u baru. Nisam ništa znala kada su me odveli u Srbiju – tamo sam prodavana četiri puta, različitim muškarcima. (Trefikeri) su me doveli u bar i rekli mi da moram raditi kao prostitutka”.

Iako su neke od žena bile spremne raditi u industriji seksa, ni jedna od njih nije pretpostavljala da će biti prodane ili prisiljene otplaćivati goleme dugove. Kako je jedna žena prodana u Prijedor 2000., rekla je istražiteljima IPTF-a (Međunarodne operativne policijske snage Ujedinjenih naroda): “Djevojke su morale plesati, mnogo piti i odlaziti u svoje sobe sa svakim. Sve su djevojke radile besplatno tri mjeseca. Jele smo jednom dnevno, a spavale pet-šest sati na dan. Ako ne bismo radile ono što su oni (vlasnici i čuvari) željeli da radimo, redari bi nas pretukli”.

Rute i prijevoz

Žene i djevojke izvijestile su da su se trefikeri oslanjali na transport kopnom i male brodiće da ih prebacuju iz jedne države u sljedeću, često birajući rute koje su izbjegavale službene granične prijelaze. Neke su žene i djevojke prelazile službene granične prijelaze koristeći lažne putovnice ili skrivene u kamionima ili kutijama. Rute su krivudale kroz države, zbog čega su žene i djevojke bile dezorijentirane, a bijeg je time bio otežan. O cijelom tijeku tih putovanja žene i djevojke izvijestile su o opetovanim zamjenama automobila i o tome da su bile zaključavane u stanove ili kuće, stalno su ih čuvali trefikeri ili, u nekim slučajevima, psi.

Jedna je žena iz Moldavije, koju je intervjuirao Human Rights Watch za vrijeme njezina boravka u utočištu IOM-a (Međunarodni institut za migracije) u Sarajevu u travnju 2001. pričala da su je trefikeri kupili i prodali četiri puta. Prodana i dovedena u Bosnu i Hercegovinu u srpnju 2000., pričala je o putovanju taksijem, autobusom i brodom, u prtljažnicima automobila i pješice prije nego što je napokon stigla do poduzeća čiji je vlasnik bio čovjek koji ju je kupio za 2000 njemačkih maraka.

Šest je žena izjavilo da su bile prisiljene skidati se do gola pred potencijalnim “kupcima”. Prema svjedočenju koje je IPTF-u iznijela sedamnaestogodišnja Rumunjka prodana u Prijedor 2000., prijatelj njezina prijatelja osigurao joj je prijevoz do Moldavije. Zatim su je trefikeri prevezli u čamcu preko rijeke. Iako joj je obećan posao branja mandarina u Grčkoj, trefikeri su je odveli u Bosnu i Hercegovinu. Putujući noću uz pratnju dvojice muškaraca, ona i još nekoliko žena prešle su rijeku na motornom čamcu, a zatim su opet prebačene u automobil koji ih je odvezao do male kuće. Tamo su trefikeri zapovjedili ženama da skinu odjeću. Kada je odbila, jedan ju je odveo na kat gdje ju je pretukao, a poslije silovao. Zatim su je trefikeri prodali vlasnicima bara u Prijedoru.

Mara Radovanović, ravnateljica antitrefiking NVO-a Lara, izjavila je za Human Rights Watch: “Većina trefikera su iz Srbije, ali neki su Bosanci. Imaju ljude za regrutiranje koji prodaju (žene) na granici... U Beogradu postoji neka vrsta sabirnog centra. Imaju nekoga u Beogradu tko radi lažne putovnice. Žena ode fotografu i... daju joj putovnicu, promijene joj ime, izmijene godine starosti... Ako je njezina obitelj traži, ne mogu je naći – takva djevojka ne postoji”.

Prodavanje žena i djevojaka

Sve žene i djevojke koje su Human Rights Watch i NVO Lara intervjuirali, jednako kao i one koje su svjedočile na sudovima i pred Međunarodnim operativnim policijskim snagama UN-a (IPTF), bile su prodane. U tipičnom slučaju, žena prokrijumčarena iz Moldavije u ljeto 2000. rekla je za Human Rights Watch: “(Jedan krijumčar) odveo me u bar u Beogradu i tamo sam plesala. Drugi me čovjek pitao želim li raditi za njega i on me kupio. Ostala sam tamo neko vrijeme. Prodana sam još dva puta i odveli su me u Bijeljinu. Živjela sam u kući sa suprugom i djecom (svog vlasnika) tjedna dana. Jedan čovjek (ime tajno) došao je s prijateljem i kupio me... Bila sam zaključana. Rekla sam mu da želim ići kući, a on je rekao da moram otplatiti dug (cijenu za koju me kupio)”.

Nakon što su žene i djevojke stigle u Bosnu i Hercegovinu, većina njihovih kupaca bili su Bosanci, ali, u nekim slučajevima, žene i djevojke kupili bi pripadnici međunarodne zajednice. Jedna žena iz Moldavije, prodana prvi put u Beogradu, a posljednji put američkom državljaninu koji je radio u Tuzli, rekla je istražiteljima IPTF-a: “Prodana sam u Bosnu. Vlasnik mi je rekao da je platio 2000 KM (konvertibilnih maraka) za svaku od sedam djevojaka. Moje je kretanje bilo potpuno ograničeno. Nisam mogla ići nikamo. U selu Dubrave, općina Tuzla, u noćnom klubu Harley Davidson, jedan (lokalni policajac) često je dolazio u klub. Prepoznala sam ga na fotografiji koju mi je pokazala lokalna policija Odjela za kriminal Tuzla. Često su me premlaćivali ako sam odbila ‘raditi’. Vrlo često smo bile gladne. Svaki puta prijetili bi nam da ćemo biti prodane u Srbiju... Kevin (Amerikanac) je platio 3000 njemačkih maraka za mene”.

Dok Kevin nije deportiran zbog optužbe za nošenje oružja, Moldavka je živjela s njim u privatnoj kući u selu Dubrave. Prije nego što je otišao, vratio joj je njezinu putovnicu koju je držao kod sebe.

Žene su bile suočene sa stalnim prijetnjama da će, ako ne budu surađivale, biti ponovo prodane drugim, “opasnijim vlasnicima”. Jedna žrtva trgovine ljudima iz Ukrajine rekla je za Human Rights Watch: “...kada smo željele otići, vlasnik bi nas prodao... Samo nas je smjestio u auto... Došle smo ovamo, a ovdašnji nam je vlasnik rekao da smo prodane i da moramo odraditi svoj dug... Rekao je da će nas prodati drugom čovjeku...”.

Uvjeti u noćnim klubovima

Žene i djevojke prodane u Bosnu i Hercegovinu i držane u dužničkom ropstvu opisale su krajnje grozne uvjete i zlostavljanje. U tri slučaja koja je obznanio NVO Lara, žene su doživjele nekoliko premlaćivanja u rukama vlasnika i čuvara jer nisu surađivale. Nekoliko drugih požalilo se da su ih vlasnici “psihološki mučili”. Sve su žene kazale istražiteljima da nisu dobivale dovoljno hrane.

Human Rights Watch pratio je promatrače IPTF-a tijekom racije u noćnom klubu u Orašju u ožujku 1999. Spavaće sobe, smještene u malenom hodniku iza bara, zaudarale su od znoja i ostalih tjelesnih tekućina. Kupaonice su bile potpuno neprikladne za pet žena prisiljenih da dijele skučeni i prljavi smještaj. Kondomi su bili pobacani po podu, a plahte na krevetima prljave. Bar je bio mračan. Četiri intervjuirane žene rekle su za Human Rights Watch da su im upravitelji, muž i žena, zabranili da napuste bar. U pet ostalih ispitanih slučajeva, žene su se žalile da nisu mogle napustiti noćne klubove.

Neke od žena koje su bile prihvaćene u IOM-ova skloništa visokog i niskog rizika u Sarajevu imale su teške fizičke ozljede kao i psihološke traume. Kako je Amela Efendić, pripadnica IOM-ova osoblja u Sarajevu, rekla za Human Rights Watch: “One su (žene) dolazile s opekotinama od cigareta, sifilisom, (ginekološkim) infekcijama, ozljedama glave i prijelomima”. Zlostavljanje koje su podnosile prodane žene učinilo ih je podložnima spolno prenosivim bolestima. Souren Serydarian, dužnosnica UN-a, izjavila je: “Prodane žene koje rade u industriji seksa imaju vrlo malo kontrole nad svojom radnom okolinom i uvjetima, što znači da su HIV/AIDS, jednako kao i druge spolno prenosive bolesti, neposredne prijetnje njihovu zdravlju i životima. Također se, u tom začaranom krugu, te bolesti mogu širiti i zaraziti partnere, obitelji i upropastiti cijele zajednice”.

Iako su poslodavci uglavnom obećavali prodanim ženama da će one zadržati 50 posto zarade nakon što otplate svoj dug, to se u praksi rijetko događalo. U nekim slučajevima, vlasnici su proizvoljno produljivali razdoblje ženina dužničkog ropstva i jednostavno odbijali podijeliti s njom njezinu zaradu. Prema A. A., mladoj Ukrajinki prokrijumčarenoj u Bosnu i Hercegovinu: “Došli smo ovamo, i vlasnik nam je rekao da smo prodane i da moramo odraditi svoj dug... Nismo mogle otići. Rekao je da moramo raditi još tri mjeseca čak i nakon što smo odradile svoje dugove... do 8. ožujka. No, i nakon toga, i dalje smo morale raditi”.

Jedna od krijumčarenih žena pronađenih u noćnom klubu u Prijedoru u studenom 2000. rekla je istražiteljima: “Radila sam u Maskeradi tri i pol mjeseca (2000. godine). Radila sam u Crazy Horseu mjesec dana bez plaće, jer me Milka (vlasnica) kupila. Kupila mi je odjeću i nabavljala mi hranu. Imala sam 265 mušterija u četiri i pol mjeseca. (Tjelohranitelj) me tukao kada nisam htjela raditi prvi mjesec (nakon što su me moji vlasnici kupili). Nikad mi (vlasnik) nije dao novac”.

Neki vlasnici barova dopuštali su ženama da zadrže svoje napojnice. No, u mnogim slučajevima, vlasnici su jednostavno ubirali novčane kazne koje su izvlačile i one male zarade od žena. Kroz novčane kazne, prisilne kupnje donjeg rublja i hrane, ili otvorene krađe, žene su shvatile da u stvari uopće ne zarađuju novac. Jedna žena, D. D., prodana u Bosnu i Hercegovinu iz Ukrajine 1998., rekla je za Human Rights Watch: “Nisam zarađivala ništa. Zaradila bih novac u baru Schatmant, no (vlasnik) bi me novčano kaznio za svaki i najmanji prekršaj i oduzeo mi 300 njemačkih maraka koje sam uštedjela”.

Policijske racije

Lokalna policija i službenici odjela za strance povremeno su posjećivali noćne klubove i barove da bi zatvarali žene i djevojke koje rade bez dokumenata. No, tijekom takvih provjera dokumenata, kako su Human Rights Watchu opisali aktivisti Lare, neke su se žene i djevojke bojale razgovarati s policijom zbog očito prijateljskih odnosa tih službenika s vlasnicima. U drugim slučajevima, kao što je slučaj E. E. iz Moldavije, vlasnici javne kuće/bara, nakon što su primili dojavu da će uskoro biti racija, sakrili su žene i djevojke bez dokumenata ili radnih dozvola u stanove ili tajne prostorije. Pripadnici udruge Lara opisali su slučaj žene skrivene satima na vrlo hladnom tavanu bez hrane ili vode.

Iskusni službenik IPTF-a zadužen za ljudska prava koji je razgovarao s desecima prodanih žena rekao je za Human Rights Watch: “(Krijumčarene/prodane žene) ne vjeruju lokalnoj policiji. Vrlo često lokalna policija posjećuje klubove. One viđaju lokalne policajce svakoga dana, a neki koriste njihove seksualne usluge ponekad i besplatno jer imaju veza s vlasnicima. Tako žene ne vjeruju lokalnoj policiji. Prijete im vlasnici koji im govore da je taj policajac njegova zaštita ili ‘paravan’. Djevojke viđaju policajce svakoga dana”.

Dok je prisutnost službenika IPTF-a u racijama ponekad omogućavala ženama za zatraže pomoć, neki službenici IPTF-a također su posjećivali klubove kao mušterije. U drugim slučajevima, službenici IPTF-a pitali bi žene rade li dobrovoljno u skupini, a ne u pojedinačnim razgovorima. Žene su se često bojale progovoriti pred ostalima koje bi mogle taj razgovor odati vlasniku bara.

Sudski progon žrtava

Prodane žene i djevojke suočavale su se sa zastrašujućom mogućnosti da bi mogle biti sudski gonjene zbog lažnih dokumenata, prostitucije ili ilegalnog boravka u Bosni i Hercegovini. U slučaju Sokolac iz ožujka 2000., žene su sudski gonjene i zatvorene na trideset dana nakon što su svjedočile protiv svojih trefikera. IPTF se pokazao potpuno nesposobnim u sprječavanju sudskog progona tih žena. Unatoč pokušajima Ureda visokog predstavnika i UNMIBH-a (Misija Ujedinjenih naroda u Bosni i Hercegovini) da prisile vladu da zaustavi sudske progone prodanih žena, oni su se nastavili u manjem broju tek u rujnu 2001. Prema Celiji de Lavarene, ravnateljici STOP-a (mreža ženskih nevladinih organizacija za borbu protiv traffickinga): “Tužitelji ne žele razgovarati o trgovini ljudima, žele razgovarati samo o prostituciji”. Kako bi spriječila sudske progone prodavanih žena, izvijestila je de Lavarene: “Žene odvodim sa suda i smještam ih u skloništa”.

Bijeg iz noćnih klubova

Većina žena i djevojaka koje su uspjele pobjeći učinile su to prilaženjem službenicima IPTF-a i pripadnicima STOP tima tijekom racija i upozoravanjem istih na svoj položaj žrtava trgovine ljudima. Druge su pobjegle iz noćnih klubova do postaja IPTF-a ili baza SFOR-a. U jednom slučaju koji je zabilježio Human Rights Watch, dvadesetjednogodišnja žena prokrijumčarena iz Ukrajine uspjela je kontaktirati svog oca telefonom, rekavši mu da je dovedena u dužničko ropstvo. On je uzbunio ukrajinsku policiju i Interpol je počeo tražiti tu ženu, šaljući fakseve UNMIBH-u i lokalnim bosanskim vlastima. U ožujku 1999., lokalna policija, pod nadzorom IPTF-a, provela je raciju u baru u kojemu je radila, oslobodivši nju i još tri žene.

Povratak kući

U trideset i šest slučajeva koje je proučio Human Rights Watch (sve osim jedne žene prodane su u prisilnu prostituciju), žene i djevojke izjavile su da se žele vratiti kućama. Jedna je također izrazila bojazan da će je trgovci ljudima tamo dočekati i zahtijevati dodatni novac. E. E., žrtva trgovine ljudima iz Moldavije, rekla je Human Rights Watchu: “Bojim se da će on (prijatelj mog brata, osoba koja me prodala) doći i zahtijevati novac od mene. Policija je ondje korumpirana. Reći će da sam bila prostitutka, a onda mi policija neće pomoći. On će doznati da sam kod kuće i tražiti još novca... U mom selu nema telefona i ne mogu nikoga nazvati... Ako dođe u moju kući i zaprijeti mi, nemam novaca da nazovem (nekoga da mi pomogne u Kišinjevu, glavnom gradu Moldavije)”.

Žene i djevojke prihvaćene u IOM-ov program dobrovoljnog povratka u domovinu dobile su avionske karte, pratnju u tranzitnim zračnim lukama, sklonište preko noći po povratku u zemlju iz koje dolaze, te voznu kartu za vlak ili autobus do kuće. Osim toga, IOM je osigurao po 150 dolara kao pomoć u reintegraciji, uz 50 dolara koje su dobile u vrijeme odlaska i dodatnih 100 dolara razdijeljenih po povratku u zemlju iz koje su došle. Čak i uz tu vrlo oskudnu pomoć, osoblje IOM-a tvrdilo je da je samo tri od svih žena i djevojaka kojima su kroz taj program pomogli bilo ponovo prodano.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole