#440 na kioscima

215%2009aaa%20matacic71


4.10.2007.

Trpimir Matasović  

Iznevjerene oporuke

Usprkos Matačićevom ugledu, a riječ je o umjetniku čije ime u svjetskim glazbenim krugovima još uvijek puno znači i više od dvadeset godina nakon njegove smrti, njegovo natjecanje u tim istim krugovima nema gotovo nikakvu relevantnost

GLAZBA

Nagrade su uredno podijeljene: honkonški glazbenik Chi-Bun Jimmy Chiang pobjednik je Četvrtog međunarodnog natjecanja mladih dirigenata “Lovro von Matačić”. Slijede ga na drugom i trećem mjestu Gene Tzigane McDonough i Hikaru Ebihara. Publika koja je slušala završni koncert nije imala primjedbi na ovakav redoslijed, a i oni koji su pratili čitavo natjecanje su manje-više suglasni da su pobijedili zaista najbolji kandidati. Znači li to, međutim, da bismo četvrtim Matačićem trebali biti zadovoljni? Iz formalno-pravne perspektive odgovor bi bio potvrdan. No, promislimo li malo dublje o željama koje su u svojim oporukama zapisali Lovro Matačić i njegova supruga Lilly, onda već ima prostora za vrlo ozbiljne dvojbe.

Izokrenuti kriteriji

Naime, slijedom njihovih oporuka osnovan je Fond “Lovro i Lilly Matačić”, čija je glavna svrha redovito poticanje mladih hrvatskih dirigenata, kao i organiziranje velikog međunarodnog dirigentskog natjecanja u Zagrebu svake četiri godine. Nažalost, usprkos Matačićevom ugledu, a riječ je o umjetniku čije ime u svjetskim glazbenim krugovima još uvijek puno znači i više od dvadeset godina nakon njegove smrti, njegovo natjecanje u tim istim krugovima nema gotovo nikakvu relevantnost. Od dosadašnjih laureata jedino je pobjednik prvog natjecanja Dmitrij Liss u međuvremenu izgradio kakvu-takvu karijeru, a uistinu perspektivni mladi dirigenti ovo natjecanje uglavnom zaobilaze. Jer, program je zahtjevniji nego na većini sličnih natjecanja, obvezatna kotizacija visoka, a, s druge strane, surađuje se s ne osobito kvalitetnim zagrebačkim orkestrima, i to u borbi za nagradu koja ne donosi osobit prestiž.

Sve se više, a pogotovo ove godine, pokazuje i preferencija žirija prema kandidatima čiji umjetnički habitus bitno odskače od onog Matačićevog. Prednost se tako daje tehničkoj preciznosti, a glazbeni sadržaj stavlja se u drugi plan. Sâm Matačić pred takvim žirijem vjerojatno ne bi osobito dobro prošao. Naime, njegova dirigentska tehnika uvijek je bila, recimo to tako, nonšalantna, ali je zato snagom svoje osobnosti tvorio umjetničke kreacije upravo iznimne sugestivnosti. Jer, pravi bi dirigent ipak na prvom mjestu trebao biti čovjek koji stvara glazbu, a ne mašući stroj, a na Natjecanju Matačić ti su kriteriji izokrenuti.

Loš model školovanja dirigenata

Otvara se, naravno, i još uvijek goruće vječno pitanje hrvatskih dirigenata. Kao i uvijek dosad, niti ovaj put domaći kandidati, a bili su to Filip Pavišić i Josip Nalis, nisu uspjeli proći niti u treću etapu natjecanja, a kamoli u finale. Apsolutnim kriterijima gledano, to je i pravedno, s obzirom da naši dirigenti gotovo redovito kvalitetom zaostaju za svojim kolegama iz inozemstva. No, ovdje nije riječ o tome da oni ne bi imali umjetničkog potencijala, nego o tome da se u njihove potencijale ne ulaže. Jer, dok strani natjecatelji u svojim biografijama bilježe majstorske tečajeve kod najvećih dirigenata današnjice i redovite nastupe sa simfonijskim orkestrima, naš će dirigent moći navesti tek svoje profesore s Muzičke akademije i eventualno rad s nekim amaterskim zborom.

Fond “Lovro i Lilly Matačić”, naravno, ne može utjecati na loš model školovanja dirigenata u Hrvatskoj, kao i na upravo sramotnu praksu naših orkestara da mlade dirigente uglavnom zaobilaze u širokom luku. Također, ne može učiniti ništa niti oko problema nepostojanja instituta asistenta dirigenta u orkestrima, što je u svijetu inače jedna od najučinkovitijih odskočnih stepenica za mlade umjetnike. Ono što, međutim, taj fond može, pa i mora činiti, ako bi se pridržavao volje svojih osnivača, jest slati dirigente na usavršavanja i majstorske tečajeve. On to, doduše, i čini, ali i opet na posve nelogičan način. Naime, umjesto da se dirigentu najprije omogući usavršavanje, a onda ga se pošalje na Natjecanje “Matačić”, dosad se redovito događalo upravo suprotno. Mladi umjetnik došao bi na natjecanje, ispao već u drugoj etapi, a tek bi ga se onda dalje stipendiralo. Takav način nazovi brige za naš dirigentski podmladak uistinu nema nekog smisla. A, da je Lovro Matačić znao kako će se realizirati njegova oporuka, vrlo je vjerojatno da bi je izmijenio. Ili se barem pobrinuo da je realiziraju ljudi koji su u stanju kvalitetno sprovesti njegove ideje.

preuzmi
pdf