Srđan Vrcan  

Iznova o navijačkom nasilju

komentar

Moglo se činiti da je gotovo sve već rečeno od onoga što je trebalo javno reći o navijačkom nasilju, koje prigodno izbija na javu. Međutim, najnovija eksplozija navijačkog nasilja u Zagrebu u povodu rukometne utakmice Zagreb – Partizan, i još više dosadašnja prezentacija te eksplozije u javnosti ipak zavrjeđuju javnu i sustavnu sociološko-politološku analizu. I to zaslužuju, ponajprije, takvu analizu koja će izbjeći dvostruku zamku. I to ponajprije zamku tipičnog suvremenog medijskog senzacionalizma u kojem mediji lako i brzo određene događaje pretvaraju u senzacije, ali zauzvrat i u senzacije koje veoma kratko traju, te se brzo zaboravljaju, jer bivaju zamijenjeni novim medijski insceniranim senzacijama. Školski primjer u ovom konkretnom slučaju tvori brzi medijski prijelaz od zagrebačkog navijačkog nasilja na priču o krizi u Dinamu, pretvorenu u novu senzaciju. Druga zamka koju bi trebalo izbjeći je zamka u koju je, primjerice, već svojim pristupom upala javna rasprava na HRT-u okviru emisije Otvoreno, ali u koju je upao i veliki dio novinskih komentara o tome. A to je zamka koja se javlja u obliku skretanja rasprave u krivi smjer (Talijani za to rabe termin depistaggio), u kojoj je gotovo isključivo usmjeravanje pozornosti javnosti na neke pojedinosti zagrebačkog slučaja, te postavljanje klasičnog pitanja “tko je prvi učinio što?” kao ključnog pitanja, praktično funkcioniralo tako da su velike priče o pojedinostima tog slučaja više otežale moguće uvide u narav i logiku cijelog slučaja, nego što su pomogle razjašnjavanju. Dosadašnja javna rasprava uglavnom se, uz samo neke iznimke, očito bavila naglašavanjem navodno presudne uloge koju su imala simbolički podignuta u vis tri prsta u provociranju nasilničkog ponašanja u dvorani, ali je pri tome zanemarivala neke tvrde činjenice kao što primjerice one da je serija navijačkog nasilja započela već u Vinkovcima, te se nastavila drugdje po Zagrebu prije početka same utakmice.

Društvena normalizacija nasilja

Isto tako, zaslužuju kritičnu analizu po tome što je najnovija eksplozija navijačkog nasilja izrazito društveno znakovita, pa omogućuje da se barem jasno istaknu i rasprave barem neka načelna ili ključna pitanja.

Prvo od takvih pitanja je pitanje: treba li tu eksploziju navijačkog nasilja pročitati kao izraz neke osobite omladinske subkulture, ili se mora daleko prije pročitati kao simptom nečeg što je društveno i kulturno šire naravi. Ovdje se sugerira da najnoviju eksploziju navijačkog nasilja u Zagrebu treba pročitati prije svega kao novu iskustvenu potvrdu činjenice da je nasilje postalo gotovo legitimnim sastojkom “društvene normalnosti” današnjeg načina društvenog života u ovim prostorima, te ponajprije svojevrsne “normalnosti” u današnjem sportu i u vladajućoj sportskoj kulturi, pa ponajprije u današnjem navijaštvu. O tome uvjerljivo govori već činjenica da nije bilo velikih teškoća da se za nasilničke pothvate mobilizira značajan broj ljudi, kao i činjenica da se još veći broj ljudi lako aktivirao u stvaranju onog ozračja u sportu i u povodu sporta, koje nedvojbeno pogoduje pravim orgijama nasilja i u kojem se konkretni navijači-nasilnici osjećaju kao “kod svoje kuće”. Stoga je prigodno navijačko nasilje uz dosta masovno sudjelovanje pojedinaca-navijača u tom nasilju dobilo status nečega što je postalo gotovo samo po sebi razumljivo, te kao da ide samo po sebi, pa i ne traži neko posebno opravdanje, niti neku posebnu, složenu i tešku pripremnu navijačku indoktrinaciju. Indoktrinacija za nasilje, pa i navijačko, kao da je već tu. Zapravo, moglo bi se načelno ustvrditi da je zagrebačko navijačko nasilje znak da živimo u društvenim i političkim prilikama za koje je karakteristično da postoje i da se lako stvaraju i brzo obnavljaju veliki naboji tzv. “slobodno lebdeće agresivnosti”, prema terminologiji glasovitog američkog sociologa Talcotta Parsonsa koji je upravo takvu agresivnost prepoznavao na djelu u suvremenim razvijenim industrijskim društvima, a koja se agresivnost onda može sručiti bilo gdje i bilo kojim povodom. A to zapravo znači da je društvena normalizacija nasilja, koja je izvorno potekla iz sfere politike, učinila da je upravo svjesno pribjegavanje nasilju postalo kvazi legitimnim načinom rješavanja nekih životnih problema na bilo kojoj ravni društvenog života i u bilo kojem području društvenog života, kao što to znači da je time faktički legitimitet društvene normalnosti dobilo i posve privatizirano nasilje.

Transfer navijača-nasilnika

Drugo pitanje načelne naravi je pitanje: je li posrijedi osobito navijačko nasilje, koje je eventualno vezano samo za nogomet i uvjetovano ozračjem karakterističnim za rivalitete u nogometnim susretima, ili je pak posrijedi nasilje šire naravi koje se samo prigodno i najlakše očituje u nogometu. Ovdje se sugerira da je najnovija eksplozija navijačkog nasilja u Zagrebu pokazala da je posrijedi fenomen širenja navijačkog nasilja, koje se izvorno javilo u nogometu i nogometnom navijaštvu, ali koje se sada seli i proširuje na neke druge sportove s masovnom publikom. Očito je da se smanjuje broj sportova za koje bi se moglo ustvrditi da su zacijelo do kraja imuni od nasilja i od prigodnog zagađenja nasiljem. Vrijedi se prisjetiti u ovoj prilici, da je slavni, nedavno preminuli nizozemski nogometni trener Rinus Michels svojevremeno bio ustvrdio da je nogomet ne samo svojevrsna metafora rata nego je zapravo rat. Sada se čini kao da to vrijedi i za rukomet, barem na ovim prostorima. I to nimalo ne začuđuje kad se uzme u obzir sam razvoj rukometa i njegova današnja narav, jer se rukomet razvio izvorno od hazene kao u osnovi ženskog sporta bez izravnih fizičkih dodira u današnji rukomet u kojem dominira sila i snaga, i koji se pretvorio u igru pravih atleta, svu u znaku snage i teških fizičkih sudara, tj. da očito tvrdnja nizozemskog nogometnog trenera vrijedi i za suvremeni rukomet, barem u ovim prostorima. U tom smislu čini se očitim, već na prvi pogled, da najnoviji zagrebački slučaj tvori novo svjedočanstvo, da je posrijedi transfer tipičnih obrazaca nogometnog navijačkog ponašanja iz nogometa u neke druge sportove, te da i u nekim drugi sportovima postoje uvjeti koji taj transfer omogućuju i olakšavaju. Dapače, zagrebački slučaj uvjerljivo govori da nije samo posrijedi transfer pukim oponašanjem tipičnih obrazaca navijačkog nasilja iz nogometa u neke druge sportove, nego je posrijedi i transfer nasilju sklonih navijačkih plemena iz nogometa u neke druge sportove. Naime, malo može biti dvojbe u to da je navijačko BBB pleme imalo glavnu ulogu, po korištenoj ikonografiji i kadrovski po svojem tvrdom jezgru, u najnovijoj eksploziji navijačkog nasilja u Zagrebu. Zapravo, to navijačko pleme je bilo ključna grupa iz koje se ponajviše novače navijači nasilnici, pa se, stoga, i formiraju grupe sada već pravih i stalnih kvazi-profesionalnih navijača nasilnika, dok čvrsta jezgra tog plemena funkcionira kao svojevrsna društvena institucija koja je sposobna isporučivati nasilje tamo gdje želi i kad želi, kao što isto tako može po svojoj volji na različitim mjestima po gradu stvarati nerede. Moglo bi se reći da se u tom pogledu pojavljuje i jedna velika novina koja se manifestira tako što se sada pojavljuju kvazi-”profesionalni” nasilnici, i to “opće navijačke prakse”, namjesto prijašnjih pretežno prigodnih nasilničkih amatera, specijaliziranih samo za nogomet i za nogometne susrete.

Unaprijed planirana eksplozija

Treće pitanje načelne naravi je pitanje što najnovija eksplozija navijačkog nasilja govori o samoj naravi navijačkog nasilja i o uvjetima u kojima se ono stvara i očituje. Ovdje se sugerira ponajprije da najnovija eksplozija navijačkog nasilja opovrgava na djelu tri tekuća shvaćanja. I to, na prvom mjestu, shvaćanje koje je sklono i današnje navijačko nasilje predočiti kao manje-više instinktivno i spontano nasilje, kojim se samo izražavaju i u sportu se samo prazne nagomilane društvene frustracije dijelova suvremene omladine, pri čemu bi današnji sport bio posve neutralan okvir za pražnjenje tih drugdje stvorenih frustracija. I, na drugom mjestu, shvaćanja da je danas posrijedi navijačko nasilje samo konkretan slučaj suvremenog huliganstva i načina kako se huliganstvo ponajprije očituje. Na trećem mjestu, to su shvaćanja da je posrijedi nasilje čije glavno rodno mjesto tvore ponajprije društveni okviri sportskih stadiona koji funkcioniraju kao svojevrsni “kipući kotlovi” u kojima se pojedinci lako pretvaraju u masu, te se počinju agresivno i nasilnički ponašati kao prava masa po poznatoj logici “uspaljene mase”. Ono što je zajedničko tim i takvim shvaćanjima leži u tom što završavaju u pogrešnom usmjeravanju društvene prakse koja se suprotstavlja navijačkom nasilju. Naime, u prvom slučaju bila bi riječ o nasilju koje se kao navodno spontano i instinktivno nasilje teško dade spriječiti i još teže ga se može pripitomiti pravovremenom edukacijom, ili isključiti sustavno organiziranom prevencijom. U drugom slučaju se vjeruje da se s navijačkim nasiljem kao huliganstvom može uspješno izaći na kraj, zamjenjujući društvenu akciju usmjerenu na uklanjanje društvenih uzroka tog nasilja akcijom usmjerenom ponajprije na uklanjanje pojedinaca kao uzročnika nasilničkog ponašanja. Pri tome etiketiranje huliganstvom zanemaruje one pouke koje su sadržane u već dobro poznatim tvrdnjama o “banalnosti zla”. U trećem slučaju, navijačko nasilje koje se javlja kao nasilnička lavina kad “kipući kotao” eksplodira teško se može prevenirati i još teže staviti pod kontrolu. Nasuprot tome, najnovija eksplozija navijačkog nasilja u Zagrebu je imala veoma vidljiva obilježja unaprijed programiranog i dobro organiziranog nasilničkog pothvata s masovnim sudioništvom. Stoga se upravo po tome i zbog toga se ta konkretna eksplozija navijačkog nasilja mogla manje ili više učinkovito prevenirati, pa i barem djelomice kontrolirati. Čini se da se nešto slično danas ne bi uopće moglo dogoditi britanskoj policiji s njezinim tehničkim i organizacijskim instrumentarijem koji inače rabi u svojim sučeljavanima s navijačkim nasilnicima na britanskom otočju, ali i s njezinom odlučnom voljom da tom nasilju stane na kraj i po načelu “nulte tolerancije” (tzv. zero tolerance). Stoga bi najnovije zagrebačko nasilje svaki britanski policijski stručnjak za nogometno navijaštvo vjerojatno pročitao kao primjer niza čisto tehničkih propusta i pogrešaka u policijskoj prevenciji i kontroli.

Politički ciljevi zagrebačkog navijačkog nasilja

Na drugom mjestu, ovdje se ukazuje da je najnovija eksplozija navijačkog nasilja u Zagrebu na sličan način opovrgla i priče o navijačkom nasilju u nas kao nasilju koje je u osnovi “besmisleno i bezrazložno”. Ovdje se sugerira, da najnoviji zagrebački slučaj tvori isto tako daleko više i daleko prije uvjerljivo svjedočanstvo da se danas u nas navijačkom nasilju pribjegava namjerno, te da nasilje svjesno rabi, jer je, uz ostalo, učinkovito sredstvo društvenog djelovanja da se postignu određeni, poželjni, premda ponekad i nelegitimni, ciljevi kako sportske i tako i izvansportske naravi, te nerijetko i u izravno političke naravi. Stoga, nije teško iza najnovije eksplozije navijačkog nasilja u Zagrebu prepoznati niz ciljeva kojima je to nasilje izravno poslužilo. I to su ciljevi koji idu a) od ponovne javne afirmacije stvarne snage navijačkog BBB plemena kao važnog i autonomnog aktera u zagrebačkoj nogometnoj i sportskoj, pa i političkoj sceni po tome što je to pleme u stanju izazivati i isporučivati nerede tamo gdje poželi, preko b) maksimalnog zastrašivanja protivničkih igrača na jednoj važnoj rukometnoj utakmici, jer ništa ne zastrašuje tako učinkovito kao nasilje i prijetnja nasiljem, do c) javne afirmacije one političke opcije koja se protivi normalizaciji hrvatsko-srpskih odnosa u sportu, kao i općenito normalizaciji političkih odnosa između Hrvatske i Srbije, te između Hrvata i Srba i d) u tom kontekstu posebno i afirmaciji javnog protivljenja jednom od političkih ciljeva Europske unije u ovim prostorima, te, na kraju, e) do toga da se tako učini javno vidljivim ono što inače misli i čemu teži navodna “tiha i šutljiva većina” Hrvata, jer ništa lakše i brže ne čini nešto javno veoma vidljivim od nasilja.

Na trećem mjestu, ovdje se sugerira da se najnovija eksplozija navijačkog nasilja može s dobrim razlozima pročitati i kao uvjerljivo svjedočanstvo koliko su naše današnje prilike daleko od onih prilika u kojima bi se moglo s određenim stupnjem uvjerljivosti tvrditi, da je navijačko nasilje daleko više verbalno, simboličko i ritualizirano nasilje, a nije pravo fizičko nasilje. I to verbalno, simboličko i ritualizirano nasilje, koje društveno funkcionira ponajviše kao prividno nasilja ili kao svojevrsna funkcionalna zamjena za uistinu fizičko nasilje. Ovdje se obratno sugerira da najnovija eksplozija navijačkog nasilja u Zagrebu uvjerljivo govori o tome da verbalno, simboličko i ritualizirano nasilje danas u nas daleko više društveno funkcionira kao priprema i uvod za pravo fizičko nasilje nego kao njegova pripitomljena zamjena.

Politizacija sporta – sportizacija politike

Na kraju, posrijedi je i načelno pitanje o odnosu politike i navijačkog nasilja, te prije svega o politici kao ključnom faktoru društvene dekontaminacije sporta od navijačkog nasilja ili pak suprotno faktorom kontaminacije sporta nasiljem. Ovdje se sugerira, prvo, da zagrebačka eksplozija navijačkog nasilja pokazuje da je još uvijek na djelu u zagrebačkom sportu, ali i šire u ovim prostorima trend izrazite politizacije sporta, ali i da naličje tog trenda tvori izrazita sportizacija politike. A to znači da je, na jednoj strani, politika snažno prodrla u svijet sporta i podredila ga je sebi, te je taj svijet kolonizirala svojim sadržajima i svojom simbolikom, ali da je, na drugoj strani, današnji svijet politike poprimio neka svojstva suvremenog sporta. To bi značilo da neki sportovi izravno služe politici, pod ovim ili onim političkim zastavama, ali i da ponekad stanovita politika služi nekim sportovima. U tom smislu moglo bi se govoriti o političkoj instrumentalizaciji sporta, koja u nas još funkcionira, premda se mijenjaju glavni politički instrumentalizatori sportom, jer je još moguće političke bodove dobivati u sportu i preko sporta popravljati svoj politički rejting, te stvarati određeno poželjno političko raspoloženje u masovnim razmjerima na sportskoj osnovi. I to sve na daleko lakši i brži način nego tradicionalno demokratskim političkim putovima i načinima. No, istodobno se može govoriti o obratnoj strani tog trenda koja se očitovala i u nedavnim zagrebačkim zbivanjima a koja se manifestira u učinkovitoj sportskoj instrumentalizaciji politike, tj. da se čisto politički sadržaji svjesno i namjerno unose u sport ili se naglašavaju u sportu i u povodu konkretnih sportskih nadmetanja da bi se tako uz pomoć politike i preko politike dobili dodatni sportski bodovi i povećale šanse za vlastite velike sportske uspjehe. Nema, naime, dvojbe da je rukometni klub Zagreb u ovom slučaju zaigrao na tu kartu, te je bio glavni akter u sportskoj instrumentalizaciji politike, jer je praktično bio veliki izravni korisnik te i takve instrumetalizacije politike. Ponajviše i ponajprije na dvostruk način. I to, prvo, tako što je mobilizirajući i političke momente u svoju korist stvorio veliku i bezuvjetnu navijačku potporu, koju na samo i čisto sportskoj klupskoj podlozi ne bi nikad bio postigao, barem ne u takvim razmjerima i s takvim intenzitetom, i, drugo, tako što je ostvario politički intonirano, organizirano zastrašivanje svojih protivnika u takvim razmjerima i s takvim intenzitetom koje također ne bi mogao očekivati da će ikad postići na čisto rukometnoj sportskoj osnovi i po svojim velikim čisto sportskim kvalitetama i dosadašnjim velikim sportskim uspjesima. Dakako, jedna je od novina najnovije političke instrumentalizacije sporta vjerojatno je u tome što se to sada dogodilo pretežno u znaku afirmacije tzv. sub-politike, a ne više pretežno službene i etablirane politike. Ovdje se, na kraju, sugerira i da politizacija sporta još ide daleko više u smjeru kontaminacije sporta nasiljem, nego u smjeru dosljedne i sustavne dekontaminacije sporta od nasilja.

Stadioni kao “sustavi ranog upozoravanja”

Naravno, i ovaj put se ponovo pokazalo da je rizično igrati se s nasiljem uopće, pa i s navijačkim nasiljem. Nasilje kad već postane stvar društvene normalnosti po pravilu ne funkcionira po načelu pipka za vodu koji se može po volji lako i jednostavno sad otvoriti pa sad zatvoriti, kao što se ne može zadržati samo u određenim sferama društvenog života. Društveno normalizirano nasilje se ponaša poput vode: kad je jednom pušteno, ono se širi posvuda i prelijeva iz jedne sfere društvenog života u drugu.

Isto tako, najnoviji zagrebački slučaj s eksplozijom navijačkog nasilja ukazuje na opravdanost načelnih tvrdnji nekih suvremenih sociologa nogometa i sporta o sportskim manifestacijama da one poprimaju obilježja velikih ogledala ili velikih razglasnih sustava preko kojih se često izražava ono što se i društveno i politički važnoga kuha u samoj utrobi društvenog bića, i što nerijetko i vrije ispod površine političke javnosti i iza javne scene na kojoj se djeluju političke institucije. U tom smislu kao da ne bi trebalo zaboraviti na metaforu o nogometnim stadionima koji danas barem ponekad imaju funkcije svojevrsnog politički važnog radarskog “sustava ranog izvješćivanja i upozoravanja” (early warning system). Stoga ponekad ono što se događa, primjerice u nogometu i oko nogometnog navijaštva, govori više i bolje o danom političkom trenutku, ili o postojećoj društvenoj situaciji, kao i o proširenim raspoloženjima koja su na djelu kako u javnosti tako i u prizemnim i podzemnim ideološkim i drugim strujama nego što o tome govore neka istraživanja javnog mnijenja ili pronicljive kritičke analize parlamentarnih rasprava ili pak javni istupi nekih političara prvog reda. I to po tome što se tim putem i tim načinom očituje i ono što pripada tzv. realnom društvu za razliku od onoga što pripada tzv. službenom društvu, pa ponekad i ono što je inače svojstveno tzv. tihoj i šutljivoj većini.