Izokretanje tradicionalne hijerarhije

Hijerarhija glazbenika unutar pojedinih izvođačkih formacija obično je jasno uspostavljena. To, na primjer, znači da će na recitalu za jedan solistički instrument i glasovir solist imati nadređenu, a pijanist podređenu, prateću ulogu. Takav je odnos snaga, međutim, često u nesuglasju s djelima koja se izvode, u kojima glasovir nerijetko ima, ako već ne dominantnu, onda barem ravnopravnu ulogu.

Bez obzira na snažne osobnosti oboje umjetnika koji su 18. studenog nastupili u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, pretpostavljalo se da tradicionalni odnosi moći neće biti dovedeni u pitanje. Jer, violončelist Mischa Maisky poznat je kao ekstrovertan glaz­benik, koji će se probiti u prvi plan svakog sastava u kojem svira. S druge strane, danas već legendarna argentinska pijanistica Martha Argerich ima reputaciju samozatajne umjetnice, koja izbjegava medije, a solističke recitale ne održava već gotovo trideset godine.

Učiteljica i nestašan đak

I kad je ovo dvoje umjet­nika zajedno zasviralo Beethovenove Varijacije na temu iz Mozartove Čarobne frule, činilo se da je izabran uobičajen, srednjestrujaški put. Mischa Maisky u prvih se nekoliko odsjeka nametnuo svojom suvereno širokom gestom, koja jest pomalo staromodna, ali je i dalje umjetnički relevantna. Nekako iz prikrajka, Martha Argerich isprva je Maiskog pratila diskretno, premda je već i u tim prvim minutama bilo jasno da slušamo iznimno temeljitu i inteligentnu pijanisticu. Jer, ne samo da je njen ton jasno prezentan čak i u najtišem dijelu dinamičkog spektra, nego je uložen i značajan trud u potcrtavanju onih segmenata Beethovenove partiture koji se referiraju na Mozarta, ali i, nešto manje primjetno, na Bacha.

No, već pri koncu te prve skladbe na programu, Martha Argerich shvatila je da je vrag odnio šalu, te da samozadovoljnog Mischu Maiskog treba dovesti u red. Poput učiteljice koja će neko vrijeme prešutno tolerirati nestašnog đaka, ali će ga potom i primjereno kazniti, argentinska pijanistica u nastavku je programa preuzela glavnu riječ. Dok se ton njenog glasovira orio Lisinskim, čelist se i u prenesenom, ali i doslovnom smislu preznojavao, uglavnom se bezuspješno nastojeći izboriti za pokoju mrvicu zvukovnog prostora. To mu je, doduše, donekle i omogućeno u jednom stavku Messiaenovog Kvarteta za kraj vremena i dvama Schumanovim i Chopinovinovim dodacima. Ipak, izvedbama sonata Edvarda Griega i Dmitrija Šostakoviča u središtu je pozornosti bio glasovir, i to s potpunim pravom.

Složena, ali transparentna mreža referenci

Naime, dok je Maisky glazbenik koji će svakom zadanom djelu pristupiti na istovjetan način, za Marthu Argerich svako je novo djelo novi izazov. Stoga je i zvuk njene svirke u svakom djelu bio različit i utemeljen na ozbiljnom promišljanju glasovirskog sloga svakog pojedinog skladatelja. Njen je ton pritom uvijek moćan, ali nikad bez pokrića koje bi proizlazilo iz notnog teksta. Osim toga, u cikličkim djelima ona plete složenu, ali transparentnu mrežu referenci, kako onih koje povezuju različite dijelove pojedine skladbe, tako i onih kojima se uspostavljaju odnosi s drugim djelima.

Sve je to, naravno, puno zanimljivije od uvijek iste Maiskyjeve svirke. Stoga, zapravo, i ne treba previše žaliti zbog izokretanja tradicionalnih odnosa, čak i ako bi se moglo reći da se time ponekad išlo i protiv onoga što je latentno zadano u odabranim partiturama. Jer, koliko god je pred nama bio jedan od vodećih čelista današnjice, čak se i on može sakriti pred veličinom Marthe Argerich.