Izolacija i kreacija

“Sociolog se može u svom radu opustiti i provesti svoj radni vijek kao rutiner koji svoj posao osjeća kao puko zanimanje da bi se od nečega živjelo. Može se međutim i opirati rutinerstvu zato jer sociologiju osjeća svojim pravim životnim pozivom za koji se – pored ostaloga – i živi. Takav sociolog je u biti kreativac koji zna da život nije negdje drugdje nego upravo u problemima oko njega.”

Riječi su to Srđana Vrcana koje vrlo dobro pokazuju ozbiljnost i predanost s kojima je doživljavao vlastitu struku. I doista, Vrcan se trudio cijeli svoj život – i u poznoj dobi, u svojim kasnim sedamdesetim i osamdesetim godinama, kada je intenzivno pisao i objavljivao izvrsne knjige i članke – sociologiji pristupati kao pravom životnom pozivu: dubinski, sa stvarnim istraživačkim erosom, kritičkom lucidnošću i živim interesom za narav svoga vremena i specifikum svoga prostora. Tako je mjesec dana prije svoje smrti u prosincu 2006. objavio i promovirao knjigu Nacija, nacionalizam, moderna država (podnaslovljenu Između etnonacionalizma, liberalnog i kulturnog nacionalizma ili građanske nacije i postnacionalnih konstelacija), a riječ je o iznimnoj studiji o nacijama i državama, dubinski potkovanoj najvažnijim i recentnim svjetskim teorijama, u kojoj se problemi nacionalnih ideologija, politika, kultura, identiteta... promišljaju upravo na procesima nakon raspada Jugoslavije.

Znanstveni interes Srđana Vrcana bio je širok, odvijao se cijeli njegov život paralelno u nekoliko međusobno nadopunjujućih smjerova, tako da je on utemeljio u ovdašnjim okvirima nekoliko disciplina poput sociologije religije, sociologije sporta, sociologije omladine ili sociologije izbora. No, i kada je proučavao religiju ili sport i fenomen navijaštva, Vrcan je uvijek pisao i o društvenom kontekstu, o ideologiji, odnosu državnog aparata i vladajućeg političkog modela prema pojedincu, grupama ili društvenim pojavama. Do devedesetih u pozadini njegovih istraživanja tako je uvijek stajalo i kritičko promišljanje komunizma (bez obzira na to ili upravo zato što je bio ljevičar), od devedesetih je pak stvarnost promišljao u odnosu na državotvornu ideologiju, kolektivne homogenizirajuće identitete i politike isključivanja Drugih koje su vladale na ovim prostorima. Uz ostalo, intenzivno se bavio i empirijskim i teorijskim istraživanjima života mladih, analizama izbornog sustava u Tuđmanovo vrijeme, ulogom nevladina sektora u demokratizaciji države, terorizmom, islamskim fundamenalizmom i religijskim fundamentalizmom američkoga tipa nakon 11. rujna i mnogim drugim temama.

Nema sumnje, Srđan Vrcan bio je doista izniman sociolog širokog interesa, čiji se rad odlikovao analitičnošću i rijetkom sposobnošću slojevitog, dubinskog detektiranja društvenih pojava. Bio je kritičan, bez poziranja i sentimentalizma kakav često iskazuju tzv. deklamativno samoproglašeni angažirani intelektualci; teorijski briljantan, upoznat sa suvremenim inozemnim teorijama i kao rijetko tko u nas umrežen u svjetsku znanost.

Hrvatski Habermas

Koliko je zadužio ovdašnju sociologiju i koliko je bio poticajan njegov rad za mnoge znanstvenike, pokazao je znanstveni skup Sociologija Srđana Vrcana: Ideologije i teorije održan na Pravom fakultetu u Splitu, čije je osnivanje i inicirao s drugim kolegama, i na kojemu je godinama predavao. Izlaganja su na skupu bila podijeljena u četiri grupe: Opći pogledi na djelo Srđana Vrcana, sjećanja na susrete s njim, Sociologija religije, Sociologija sporta i Ostale teme, a sudionici su, osim utvrđivanja važnosti Vrcanova znanstvenog opusa, govorili o zajedničkom radu ili osobnim dojmovima… Kako su se tu našli stručnjaci različitih znanstvenih profila i s različitih prostora (gosti iz Sarajeva, Novog Sada, Niša...), tim upletanjem privatnoga i izbjegavanjem suhog znanstvenog diskursa markirane su različite točke jedne iznimne, dinamične biografije. Naime, osim na splitskom fakultetu Vrcan je predavao na mnogim drugim fakultetima u Hrvatskoj, bivšoj Jugoslaviji i svijetu; sudjelovao u nizu znanstvenih projekata i istraživanja; bio član uredništva nekoliko časopisa, i uopće uspostavio je široku socijalnu mrežu.

No, uza sve to, od početka devedesetih Vrcan je u Hrvatskoj bio marginaliziran i njegova javna pozicija nije ni približno bila onakva kakva bi odgovarala važnosti njegova rada. Na televiziji je gostovao iznimno ne samo u devedesetima već i nakon otopljavanja iz 2000. godine, intervjue je uglavnom davao Feral Tribuneu, više tekstova objavio je i u Zarezu… O toj je marginalizaciji jednog od najvećih ovdašnjih sociologa Dražen Lalić (i sam godinama intenzivno surađuje s Vrcanom) rekao: “za razliku od mnogih javnih osoba u nas, nije se nametao i tražio za sebe priznanja. Prijedlozi da mu se dodijeli neka nagrada često nisu bili prihvaćeni, što se posebno zbivalo nakon 1990. Tako ni valjano obrazložen prijedlog da mu se dodijeli Nagrada grada Splita za životno djelo prije četiri godine nije dobio dovoljan broj glasova u gradskoj komisiji koja o tome odlučuje. Teško je pak zamisliti da bi grad Frankfurt odbio dati nagradu za životno djelo Jürgenu Habermasu, što je prilično opravdana usporedba s obzirom da je Srđan Vrcan u Hrvatskoj, pa ranije i u bivšoj Jugoslaviji, imao otprilike onakvu ‘težinu’ kakvu Habermas – njih su dvojica bili slični po mnogo čemu: ljevičarskom i modernističkom svjetonazoru, erudiciji, teorijskoj lucidnosti, angažmanu javnoga intelektualca – ima u Njemačkoj”.

No društvena izolacija i otpadništvo, ističe Lalić, bili su i plodni s obzirom na to da se u to vrijeme u Splitu oko Vrcana okupilo nekoliko mlađih sociologa koji rade zapažena istraživanja, a najvažnije Vrcanove knjige – poput Sport, nasilje i politika, koju Lalić smatra jednom od najboljih socioloških knjiga u Hrvatskoj uopće, ili Nacija, nacionalizam, moderna država – napisane su posljednjih godina.

Split i Vrcan

Cijeli život Vrcan je proveo u Splitu i o tom specifičnom socio-kulturnom kontekstu njegova djelovanja na skupu je govorio Mirko Petrić (predavač na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru). Usporedno čitajući perspektive kulturne povijesti grada i perspektive jednog životnog tijeka, Petrić smatra da je baš u splitskoj sredini važno kontekstualizirati Vrcanov rad, jer je ta sredina sa svojom unikatnošću (citirat će Maffesolija koji govori “o esencijalnom aspektu prostora, odnosno činjenici da je mjesto spona”) ostavila traga ne samo u smislu institucionalnog okvira već i u izboru tematike njegova rada pa i naravi kritike. Tu je i naznačena razlika između integriranog razdoblja kada je Vrcan i institucionalno, i teorijski, i osobno bio uklopljen u sredinu, i razdoblja izopćenja, kada je njegov rad imao drukčije dimenzije. SrđanVrcan bio je, prema Petriću, “jedna od najintelektualnijih osoba u Splitu nakon Drugog svjetskog rata”, i priča o njegovu putu (integraciji pa odbačenosti) i njegovim naporima da se “izgradi kontekst i intelektualna infrastruktura” mnogo govori o samom prostoru, o gradu i njegovu porazu.

Silva Mežnarić (Institut za migracije u Zagrebu) o Vrcanu je govorila iz perspektive djelovanja Interuniverzitetskog centra u Dubrovniku od početka sedamdesetih i tijekom osamdesetih, s naglaskom na njegovu akademskom angažmanu i razumijevanju odnosa između pojedinca i ideologije, točnije inteligencije i komunizma. Na IUC-u su tih godina predavanja držale zvijezde sociologije poput Jürgena Habermasa, Anthonyja Giddensa, Clausa Offea, Agnes Heller, Zygmunda Baumana.., te su mnogi ovdašnji znanstvenici – među kojima i Vrcan, koji je sudjelovao desetljeće i više u radu IUC-a i vodio seminar Budućnost religije – tamo imali priliku intenzivno otkrivati nove diskurse i recentne sociološke teorije, ili, kako kaže Mežnarić, “nova gradiva iz: teorija moderniteta, normativnih i empirijskih, krize moderniteta i rekonstitucije javne sfere, socijalne transformacije u Istočnoj Europi, civilnog društva, dekonstrukcije marksizma, postmoderne kritike humanizma, aspekata demokratske teorije, postmoderne kulture i politike i sl.”

Mežnarić se najviše osvrnula nadalje na pitanje kako se intelektualac u tom desetljeću “otvaranja sociologije kritičkim teorijama i istovremenog instaliranja ‘olovnih vremena’ u Hrvatskoj i Jugoslaviji” trebao nositi s ideologijom i komunizmom? Vrcan na ta pitanja odgovara već tada kritikom “suviška slijepog pokoravanja, krajnje discipliniranosti i krute regimentacije”, a u članku Komunistički pokret i inteligencija iz 1970. piše da je intelektualcu svojstvena ponajprije “spoznajna usmjerenost i odlučno nastojanje da se dođe do što cjelovitije i što bolje utemeljene istine o ljudskom svijetu u cijelosti ili o nekom njegovom dijelu. U tom smislu temeljni poziv i prva dužnost intelektualca jest uporno i sustavno pridonositi stvaranju i održavanju maksimalno razvijene istinite svijesti o prirodi, društvu i samom čovjeku”. Izlaz iz intelektualne kapitulacije do koje dovodi odavanje ideologiji Vrcan nalazi u “realnoj mogućnosti izbora i potreba za što potpunijom kritičkom analizom realno prisutnih alternativa i za ispitivanje njihovih mogućih konsekvencija, kao i cijene koja se mora platiti za svaku od nevjerovatnijih mogućnosti”.

Religija, vjerovanje, ateizam

Najobimiji dio Vrcanova znanstvenog rada čini sociologija religije, o čemu su na skupu govorili Siniša Zrinščak (Pravni fakultet u Zagrebu), Dragoljub Đorđević (Univerzitet u Nišu), Ivan Markešić i Neven Duvnjak (Institut društvenih znanosti Ivo Pilar) i Zoran Malenica (Pravni fakultet u Splitu). Prema Đorđeviću, Vrcan je bio “sociolog religije svjetskog ugleda”, a u ovdašnjim okvirima smatra da bi se moglo govoriti i o “posebnoj Vrcanovoj školi sociologije religije”, iako se on sam, upozorio je Lalić, nije u znanstvenoj zajednici ponašao samoljubivo okupljajući oko sebe vlastite sljedbenike.

Vrcan je preko dvadeset godina, od knjige Raspeto katoličanstvo (suautorstvo, 1980), preko Od krize religije k religiji krize (1986) do Vjere u vrtlozima tranzicije (2001), pisao o vjerovanju i položaju religije u državi te njezinu odnosu s vladajućom ideologijom (onom socijalističkom ili onom nacionalističkom, kada se, riječima Zorana Malenice, “društvene promjene doživljavaju kao pobjeda katoličanstva (religije) nad marksizmom (kao teorijom i ideologijom)”). Njegov je pristup religijskim temama uvijek uključivao kontekst – ključna je tu njegova teza o politizacije religije i religizacije politike – i one Druge – u raspravama o ateizmu, međureligijskom dijalogu i sl., te bio obilježen racionalnim, analitičkim pristupom. Na skupu su iznesene i kritike njegova pisanja o Bosni i njezinoj konfesionalnosti, pa je, prema mišljenju Ivana Markešića, Vrcan donosio ishitrene zaključke bez dovoljnog poznavanja bosanske kulture, povijesti i međureligijskih odnosa. 

Sport, navijaštvo, nasilje

O Vrcanovu doprinosu sociologiji sporta govorili su Dražen Lalić, Dragan Koković (Filozofski fakultet u Novom Sadu), Slobodan Bjelajac (Filozofski fakultet u Splitu), Sunčica Bartoluci (Kineziološki fakultet u Zagrebu) i Ozren Biti (Institut za entologiju i folkloristiku u Zagrebu). Šezdesetih i sedamdesetih godina sociologija sporta u nas gotovo nije postojala, i trebalo je, riječima Kokovića, “pobijediti redukcionizam u doživljaju sporta” te naglasak s biološkog, fizičkoga prebaciti na sport kao fenomen. Vrcan je prvi u članku iz 1971. pozvao sociologe da se “bave i tako trivijalnim stvarima kao što je nogomet”, te je sport u svojim kasnijim djelima – knjigama Sport i nasilje danas u nas – i druge studije iz sociologije sporta (1990) i Sport, nasilje i politika (2003) – promatrao u okviru širih socioloških teorija i nastojao povezivati domaća i inozemna istraživanja na tom polju kako bi se pobijedio znanstveni provincijalizam. Ključne su u njegovu poimanju, istakao je Bjelajac, bile teze o tome da nogomet obiluje društveno uvjetovanim agresijama i da postaje sve manje igra, a sve više poligon za složene društvene utjecaje. Pomoću istraživanja fenomena navijaštva i nasilja Vrcan je istraživao i krizu vrijednosnog sustava društva, ukazivao na marginalan položaj mladih, pokazivao kako se navijački simboli premeću u agresivne političke simbole i sredstva razračunavanja i sl. U raspravi o sociologiji sporta Inga Tomić-Koludrović (predsjednica Hrvatskog sociološkog društva) podsjetila je da je Vrcan bio aktivan sportaš u vrijeme kada je sport u Splitu bio, između ostaloga, i pokazatelj građanske kulture.

U zadnjoj sesiji i završnoj raspravi koje je moderirala Tomić-Koludrović – inače svojim poticajnim komentarima jedna od najagilnijih na skupu, sudjelovali su Ivan Cvitković (Fakultet političkih nauka u Sarajevu), koji se vratio na Vrcanov odnos prema Bosni, Miroslav Artić (Filozofski fakultet u Zagrebu), koji je govorio o Vrcanovim tezama o nacionalizmu, modernoj državi i civilnom društvu, te Sergej Flere (Pravni fakultet u Mariboru), koji je komentirao Vrcanovo istraživanje omladine iz sredine osamdesetih u kojemu se nastojalo dijagnosticirati jugoslavensko društvo u krizi.

Osim znanosti

Biografije sadrže ključna mjesta i ključne datume – rođenja, studiranja, zaposlenja, smrti; ključne knjige, suradnje i usavršavanja; ključna područja profesionalnog interesa. U svim tim segmentima znanstvena biografija Srđana Vrcana doista je impresivna. No tako strukturirana ona ne obuhvaća i one ključne socio-kulturne i psihološke točke koje u konačnici pokazuju njegov pravi intelektualni integritet. Vrcanova biografija čitana kao bilješka na kraju knjige, ili kao kamenčić u razvoju sociološke znanosti, čini se znatno osiromašenom. Ona postaje vjernija tek u suglasju s naoko nevažnim stvarima – koje su ovom prilikom, nasreću, iskazivali mnogi – kao što su njegov odnos prema rodnom gradu, njegov angažman u kritici i traženju izlaza iz degradacije devedesetih ili pak njegovi dijalozi s neistomišljenicima. I osobito u suglasju s njegovim karakterom, sa snažnim individualizmom i iznimnom energijom da se, bez obzira na okolnosti, do kraja života ozbiljno i beskompromisno piše, objavljuje, misli.